Zašto izdanci jugoslavenskog komunističkog režima i velikosrpski elementi opet paradiraju Hrvatskom?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 25 Rujan 2025 17:01
Ubojstvo Charliea Kirka, jednog od najistaknutijih kršćanskih i konzervativnih aktivista u SAD-u može se, između ostaloga, shvatiti i kao dramatično upozorenje na opasnost koja iznutra prijeti SAD-u i drugim državama zapadnog demokratskog svijeta, a koja dolazi od radikalne ljevice i njihove kampanje usmjerene na dekonstrukciju ili podrivanje temeljnih zapadnih vrijednosti i struktura
od religije i tradicionalnog javnog morala do obitelji, nacije i države.
Kao reakciju na takvo stanje američki predsjednik Donald Trump je proglasio takozvanu Antifu terorističkom organizacijom i najavio skoro donošenje regulative koja će američkoj pravnoj državi omogućiti učinkovitije suzbijanje ove prijetnje sigurnosti SAD-a ali i vrijednostima zapadne civilizacije u cjelini.
Upravo u tom smislu, a s određenim specifičnostima našeg prostora u vidu ukorijenjenosti ili povezanosti Antife s nasljeđem ili korijenima jugokomunizma, može se gledati i na recentne kulturno-političke manifestacije ili takozvane festivale održane u Benkovcu i Šibeniku koji su uz podršku lijeve političke, medijske, civilno-društvene i javne scene, ponudili svoju verziju dekonstrukcije hrvatskih nacionalnih, državnih, a ujedno i civilizacijskih vrijednosti.
Organizatori festivala u Benkovcu u prvi plan su stavili poruku dekonstrukcije Domovinskog rata ili rušenja važeće paradigme o istome kao obrambenom, oslobodilačkom ratu i ujedno temelju hrvatske državnosti. Što stvarno nudi navedena dekonstrukcija sugerira dokumentarni film s benkovačkog festivala pod naslovom „Mirotvorac“, a koji krivnju za rat prebacuje na hrvatsku stranu, nasuprot dominantnom mišljenju u Hrvatskoj po kojemu je rat bio pokrenut od strane srpskog političkog i vojnog vodstva u Beogradu u cilju osvajanja hrvatskih teritorija i pripojenja proširenoj ili velikoj Srbiji ili eventualno u cilju prisilnog držanja Hrvatske u srpsko-jugoslavenskom imperijalnom okviru, a nasuprot demokratski izraženoj narodnoj volji za državnim osamostaljenjem te nasuprot tisućljetnoj narodnoj i državnoj opstojnosti i pravu uključujući i suvremenom međunarodnom pravu.
Izokrenuti „ako ne znaš što je bilo“
Kako ne bi bilo baš nikakve dvojbe oko krajnjih namjera ili umjetničke poruke festivala organizatori su navedeni film izrijekom sučelili naslovu Thompsonove pjesme „Ako ne znaš što je bilo“, u znaku kojeg je recentno održan koncert s pola milijuna prisutnih uglavnom mladih hrvatskih ljudi, a upravo pod tim naslovom se događa i uzdiže i svojevrsni novi hrvatski domoljubni zanos temeljen u velikoj mjeri na vrijednostima i porukama iz Domovinskog rata, a koje festival u Benkovcu namjerava dekonstruirati.
Šibenski festival se svojim nazivom kao Festival alternative i ljevice otvoreno predstavio kao ljevičarski kulturno-politički projekt, a njegov je glavni naglasak kao i u Benkovcu bio na suptilnoj i indirektnoj rehabilitaciji jugoslavenske nacionalno-državne ideje nasuprot hrvatskoj. Pri tome su se poslužili partizanskim antifašizmom iz Drugog svjetskog rata stavljajući ga usuprot „etno-nacionalističkom poretku“ kao navodnom svojstvu suvremene Hrvatske te igrajući na sentimente građana Šibenika čiji su preci u velikom broju sudjelovali i stradali kao partizani ili kao civilne žrtve fašističkih zločina.
Radi se zapravo o lukavom ili prijevarnom svojatanju partizanske borbe i žrtve u korist jugoslavenske ideje uz zanemarivanje povijesnog konteksta i činjenice da je u Šibeniku, kao i u cijelom priobalnom i otočkom dijelu Dalmacije, glavni okidač za okretanje stanovništva prema partizanima bila aneksija tog dijela hrvatskog teritorija od strane fašističke Italije na temelju ugovora koji su u svibnju 1941. g. potpisali Mussolini i Pavelić. Sudionici partizanskog rata, dominantno predratni sljedbenici hrvatskih politika te oblikovani pod vjerskim i kulturnim utjecajem Katoličke Crkve sigurno se nisu mogli masovno odazvati zovu jugo-komunizma niti su ga mogli masovno podržavati nakon što se isti vrlo brzo manifestirao kao revolucionarni teror i na kraju rata mega zločin i režim do kraja podložan i odan Titovom kultu i velikosrpskoj dominaciji.
U svakom slučaju, kreatori navedenih festivala su dekonstrukcijom ili zamjenom hrvatske paradigme Domovinskog rata odgovarajućom projugoslavenskom inačicom i vraćanjem na postavke partizanskog rata u njegovoj krivotvorenoj projugoslavenskoj interpretaciji, emitirali u javnost poruku u prilog projugoslavenskim nacionalno-državnim idejama i raspoloženjima.
Ključno je pitanje radi li se u navedenim de facto specijalno-ratnim ili informacijsko-psihološkim rabotama samo o spontanosti ili je riječ o organiziranom djelovanju. Na temelju izvedbene suptilnosti moglo bi se zaključiti, prvo da se radi o organiziranom i profesionalnom djelovanju, i drugo, da pripadnici radikalne i projugoslavenske ljevice kao jedini vidljivi protagonisti nisu u istome projektu i krovna instanca nego izvođači radova.
Izdanci jugoslavenskog komunističkog režima i velikosrpski elementi
Radikalni ljevičari u Hrvatskoj u pravilu su izdanci jugokomunističkog režima ili njegove partijske struje koja se kadrovski i idejno oblikovala nasuprot ili kroz obračun s prohrvatskom i prodemokratskom strujom Hrvatskog proljeća koju je Tito eliminirao u prosincu 1971., a njegov režim i slijednici nastavili progoniti sve do općeg raspada komunističkog sustava krajem 1989. Sljedbenicima jugokomunističkog režima pridružili su se u ukupnom projugoslavenskom ljevičarenju i nove generacije antifa-ljevičara inspiriranih globalističkim i neomarksističkim idejama i gibanjima, a kao glavno obilježje ovog fenomena moglo bi se istaknuti apsolutiziranje slobode i ignoriranje svih drugih vrijednosti koje slobodi postavljaju naravne granice poput religijskog i tradicijskog morala, naravnih datosti i zakonitosti (npr. muški i ženski spol i sl.), kulturnog i političkog nasljeđa, i td.
U tom okviru priliku za vlastite političke ciljeve traže i velikosrpski elementi. Poraženi i teško kompromitirani u ratu zbog počinjenih masovnih zločina i vojnog poraza i rasula kojeg su doživjeli pred naletima konsolidirane hrvatske vojske – novu priliku vide u dugoročnom stvaranju uvjeta za postupni povratak konstitutivnog položaja Srba u Hrvatskoj, za ponovno oživljavanje terenskih enklava i uporišta teritorijalne autonomije, a u krajnjem slučaju i za pokretanje nove oružane pobune u interferenciji s povoljnim međunarodnim kretanjima te vojnim i ukupnim osnaženjem Srbije kao matice ukupnog velikosrpskog projekta.
Projugoslavensko i moderno globalističko ili antifa ljevičarstvo u Hrvatskoj, kao i ono u inozemstvu, redovito se služi antifašizmom kao paravanom za napade na zagovornike tradicionalnih vrijednosti kojima pripisuju fašizam. Da bi pojačali ukupan efekt takvog djelovanja u Hrvatskoj pokazuju manijakalnu potrebu za dokazima navodnog fašizma nalazeći ih i u najbenignijim znakovima ili simbolima hrvatskog patriotizma ili u povijesnim tragovima nacionalnog i državnog postojanja. Time stvaraju oko sebe ozračje svojevrsne antifašističke ili antiustaške histerije, odašilju klevete i šire iracionalni ili infantilni strah od obnove fašističkog režima.
Nemali broj ljevičara u Hrvatskoj priželjkuje obnavljanje nekog oblika južnoslavenske zajednice (kao i nekakve modernije inačice komunizma) usprkos tome što takve ideje ne izgledaju realnima nakon svih proteklih iskustava i prijelomnih događaja te beznadežnog zaostajanja političke Srbije u koordinatama velikosrpske mitomanije.
Nisu (samo) Srbi krivi
S druge strane, uporno oživljavanje takvih ideja, uključujući i u sklopu organizirane kulturne, medijske, estradne i drugih djelatnosti a pod pokroviteljstvom i financijskom podrškom vlasti i politike, ostavljaju dojam da se ne radi samo o pukom ispuhavanju jugoslavenskih sentimenata, nego o pothvatima koji su dio stanovite osmišljene i žive političke koncepcije.
Zbog kompleksnosti i zamašnosti takvih koncepcija i njihove implementacije, ne čini se realnim da bi njeni nositelji mogli biti hrvatski ljevičari, velikosrbi u Hrvatskoj ili čak Srbija, bez obzira na njezin dosljedni velikosrpski smjer, solidnu institucionalnu kapacitiranost, agenturne mreže u Hrvatskoj zaostale iz jugoslavenskog razdoblja kao i brojne jugoslavenske nacionaliste i poklonike među Hrvatima, Srbima i ostalim građanima Republike Hrvatske koji im potencijalno u tome mogu dati ruku.
Stoga se čini se izvjesnijom hipoteza kako iza ovakvih mogućih projekata stoje velike sile koje na hrvatskom i širem regionalnom prostoru tradicionalno imaju svoje visoko rangirane interese i iskustva prikrivenog djelovanja.
Tu hipotezu na određeni način podupire i benevolentno držanje HDZ-a prema ljevičarskim i velikosrpskim kampanjama, uključujući i prema festivalima u Benkovcu i Šibeniku. Bez obzira na preobrazbe koje je ta stranka proživjela u procesima transformacije i prilagodbe europskim i drugim zahtjevima, ostaje kao svojevrsni paradoks da stranka pod čijim je vodstvom izveden epohalni projekt hrvatskog državnog osamostaljenja financira manifestacije kojima se dekonstruiraju ili podrivaju paradigme Domovinskog rata, a time i temelji hrvatske državnosti.
Ukoliko je dakle u navedenom smislu riječ o pozadinskom djelovanju velikih sila potrebno se, radi njihovog sagledavanja, vratiti na geopolitiku i na početne geopolitičke postavke hrvatskog prostora i njegova okruženja te se s takve osnove podsjetiti da je Jugoslavija nastala (1918.) kao projekt britanske geopolitičke strategije i da je smisao tog projekta bio primarno u eliminiranju s istog prostora utjecaja njemačkog, habsburškog, ruskog i osmanskog carstva kao i mogućnosti njihovog međusobnog interferiranja i koncentriranja moći koja bi mogla ugroziti globalnu dominaciju tadašnjeg britanskog carstva.
Britanska geopolitika
Do danas je suština britanske geopolitike kojoj se naknadno pridružila i američka geopolitika, ostala u načelu ista ili vrlo slična. Hrvatska se najprije, nasuprot prvotnim planovima navedenih sila uspjela osamostaliti te potom individualno pristupiti u EU, no preostali zapadno-balkanski prostor ostao je i dalje u igri kao poprište geopolitičkog nadmetanja između s jedne strane neformalne anglo-američke imperije i s druge strane njihovih glavnih konkurenata oko globalne dominacije, poglavito Rusije i Kine.
S vremenom se pokazalo kako se navedena imperija u geopolitičkom i svjetonazorskom ili ideološkom smislu poistovjetila s koncepcijom globalizma, no dolaskom Trumpa takva konstelacija se promijenila i SAD su krenule putom vlastitih geopolitičkih interesa i svjetonazorskih načela – suprotstavljajući se otvoreno globalističkim geopolitičkim i ideološkim agendama i revidirajući i postavljajući svoje odnose s Velikom Britanijom i EU na drukčijim osnovama.
Pri tome ostaje kao iznimno važno pitanje za Hrvatsku kako će se nova administracija SAD-a postaviti prema zapadno-balkanskom prostoru i time prema Hrvatskoj i njenim važnim geopolitičkim i drugim interesima te kakvu će u tome ulogu imati Velika Britanija i EU koja je prije Trumpa funkcionirala kao privjesak anglo-američke imperije i njihove globalističke koncepcije, a dolaskom Trumpase priklonila partnerstvu ili bolje rečeno vodstvu Velike Britanije i nastavku implementacije zajedničke globalističke koncepcije.
U smislu navedenog pitanja može se na temelju dosadašnjih javno dostupnih pokazatelja pretpostaviti da će preostali postjugoslavenski prostor istočno od Hrvatske zajedno s Albanijom ostati i dalje koncipiran kao zasebna regija izvan EU, bez obzira na službene proklamacije i tzv. politike proširenja EU na ovaj prostor. Također se može osnovano pretpostaviti da će vodstvo nad tim prostorom imati V. Britanija u suglasnosti i kooperaciji sa SAD-om, a s glavnom intencijom da se navedenim regionalnim geopolitičkim konstruktom osigura anglo-američki interes koji se u ovom prostoru najviše sastoji u odsijecanju od istoga konkurentskih ruskih, kineskih i drugih potencijalnih geopolitičkih utjecaja.
Utjecaj na Hrvatsku
Kako se takva regionalna geopolitička koncepcija može odraziti na Hrvatsku? Nažalost, kao i do sada, tako da se Hrvatsku onemogući u punom razvoju ili u skladu s njenim geopolitičkim i ukupnim potencijalima jer bi nesputana i snažna Hrvatska poremetila zamišljenu regionalnu geopolitičku formaciju, nametnuvši se kao snažni čimbenik ili stožer kojem bi gravitirali ne samo BiH i Crna Gora nego i pojedine druge zemlje i područja regije.
U tom smislu, za održavanje slabe i upravljive Hrvatske, potrebna je unutar Hrvatske i što jača jugoslavenska i ujedno lijevo-globalistička struktura i naročito s njome povezan velikosrpski čimbenik u Hrvatskoj kojem je namijenjena dvostruka uloga: prvo, pridobivanja preko njega ukupnog srpskog korpusa iz ruskog u zapadni tabor; i drugo uloga instrumenta za destabilizaciju, iscrpljivanje i kontrolu Hrvatske.
Pitanje koje se logično pojavljuje je, da li se Hrvatska s obzirom na svoje ukupno stanje i međunarodni položaj uopće u mogućnosti bez još većih šteta i posljedica po sebe oduprijeti pritiscima moćnih sila i nametnutim ulogama u navedenom smislu?!
Naš prvi predsjednik i utemeljitelj RH dr. Franjo Tuđman lavovski se odupirao i vješto eskivirao sličnim pritiscima u svoje vrijeme ali je to platio izolacijom i omrazom kod zapadnih elita i država, njihovim miješanjem u unutarnju političku, institucionalnu, medijsku, civilno-građansku i sveukupnu scenu, pokretanjem međunarodnog pravosuđa protiv njega osobno, najviših vojnih zapovjednika i najbližih suradnika, potpunim izokretanjem paradigme Domovinskog rata, itd.
Nakon Tuđmana Hrvatska je postala kooperativna i ostala je to do danas. To je cijena njezine integriranosti u zapadni svijet sa svim dobrim i lošim stranama toga, u svijet kojemu kulturno-civilizacijski i po svom naravnom nagnuću Hrvatska pripada no pitanje je kolika je konačna cijena potpune kooperativnosti, odnosno gdje i kako u konačnici Hrvatska može završiti ukoliko nastavi s daljnjim popuštanjem jugoslavenskim i velikosrpskim agendama uključujući i kulturnom i medijskom specijalnom ratu kojim se izvrću ključne nacionalne paradigme te popuštanjem drugim lošim trendovima poput enormnog useljavanja stranaca i iseljavanja Hrvata, gubljenja kontrole nad gospodarstvom, institucijama, medijima, gubljenja uporišta i utjecaja u bliskom okruženju, itd.
Na naznake dijela takvih procesa s vremena na vrijeme reagiraju hrvatski domoljubi, najčešće branitelji, vjerojatno uspijevajući time iste procese usporiti, no iskustvo pokazuje kako ih logika i moć velikih sustava i politika brzo apsorbira i neutralizira, a neki postanu i kotačići ili čak glasnogovornici istih politika kojima su se donedavno sa žarom pravednika suprotstavljali.
S druge strane, pobjeda Trumpa i njegovi politički potezi u obrani kršćanskih temelja zapadne civilizacije od ljevičarske globalističke revolucije, njegovi pokušaji zaustavljanja globalističkih ratova i smirivanja svjetskih žarišta te podrška američke javnosti koju očito ima i koja bi nakon ubojstva Charliea Kirka mogla i porasti i stabilizirati poziciju Trumpa i njegovih suradnika, ostaje kao jedna tinjajuća nada da bi se takav SAD s novim, drugačijim i boljim geopolitičkim konceptima mogao snažnije uključiti i u zapadno-balkansku regiju, preuzeti utjecaj od Britanaca i na posve drugačijim osnovama odrediti daljnju sudbinu regije, a time i Hrvatske kao svog potencijalno najpouzdanijeg geopolitičkog i svjetonazorskog partnera.
Predsjednik Tuđman je otprilike rekao „Imamo Hrvatsku i biti će onakva kakvu je sami želimo“, no vremena su takva da će nam u ostvarenju tih želja osim velikog vlastitog rada i nastojanja sigurno biti nužna i izvanredna Božja pomoć i zaštita. In Te Domine speravi!
