Brljotina književnoga krtičara i trančiranje nesretnoga Posta
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 24 Rujan 2025 16:43
Imamo mi takve, sretna li nam zemlja, i među povjesničarima i politolozima, pa su jednoga Stevu – nazovimo ga Stiv - plasirale dnevne novine, ne bi li mu dali velik prostor da se obruši na Crkvu u Hrvata. Stiv je profesor na Fakultetu političkih znanosti, naravno Sveučilišta u Zagrebu, pa predaje studentima svoje floskule.
Ljeto je odlučilo ostati u zemlji Hrvatskoj, a ne daju se ni svi turisti. U svakom slučaju autocesta kralja Tomislava, preimenovana potom u brojku, prohodna je u oba pravca, najezda je za sada suzbijena, na redu su opaki stršljeni, svinjska kuga i kokošja korona, velike nevolje za Slavoniju i Baranju, doista tužna situacija.
Optužene su uglavnom divlje svinje, koje, za razliku od domaćih, nitko ne eutanazira, a one se nesmetano šire, prelaze državne granice bez viza i uzgred šire zarazu. Jesu li divlje svinje pod zaštitom, ne znam. I nisam vidio u povijesnim priručnicima da je takvih pošasti bilo u prošlosti. U srednjem su vijeku naši seljaci puštali svinje u šumu, hrastovu šumu, na žirenje, a one se vraćale zdrave i debele.
Glede koncerata i festivala, svršetak ljeta pripada onima na sjeveru, Baroknim večerima i Vinkovačkim ljetnim jesenima, obavljene su i Kajkavske popevke krapinske, osobito mi bliske, a uz glazbu se uvijek prisjećam i neznanstvenih nedoumica oko „kajkavskoga jezika“. U zadnje vrijeme, kada dohvatim Bibliju, najčešće uzimam u ruke Sveto pismo novoga zakona, na kajkavskom narječju, s podnaslovom : Na horvatski jezik po Ivanu Rupertu Gusiću prenešeno i na svetlo dano… Pametnom dosta. A Jezuš govori učenicima svojim: „Ako mene preganjali jesu, vas takaj preganjali budu. Ova pak vsa včiniju vam zarad imena mojega, ar ne prepoznaju koj poslal je mene.“
Pa su ih progonili, a progone kršćane i danas. Sjećate li se srpanjskoga izvješća zgroženoga kardinala Pizzaballe o militantnim židovskim doseljenicima na Zapadnu obalu, koji sustavno teroriziraju sve nežidovsko, napadaju kršćanska svetišta, oskvrnjuju crkve, pljuju po vjerskim procesijama, uništavaju križeve i freske, katoličke ili pravoslavne, nije im važno. U Gazi je, naravno, još gore, ako gore biti može, ima tomu dvije godine kako su Izraelci raketirali crkvu Svete Obitelji, pa kao i obično cinično izjavili da se radilo o incidentu. Izrazili žaljenje, ha, i to nakon što ih je telefonom nazvao Trump. Čak je i izraelskom mentoru, zaštitniku i poticatelju, taj čin bio previše. Poslije se nije javljao, dobio je poruku židovskoga lobija u američkom Kongresu, lobija o kojemu je samo jednom nešto progovorio, valjda u afektu. Pa zašutio. Lakše mu je obrušiti se na novine, televizije i novinare njemu nesklone, na sveučilišta i slično. U tomu mu sjajno ide, kao i inače u demontiranju američke demokracije. A tko ga je (opet) doveo na vlast? Pa domaći demokrati, nego tko, rasrdili people američki idiotskom i nasilnom woke ideologijom, pa se people okrenuo Trumpu kao spasitelju. I opet se razočarali, kao Trump u Putinu.
„Jesi vidio , gazda, kako su ga dočekali u Londonu? Kraljevski!“, reče oduševljeni Mak. „Gledaj to s druge strane, životinjo“, velim ja njemu. „Ta velika pompa, sa skupocjenom kočijom i plemenitim konjima, bila je ciljano priređena.“ Da se skorojević suoči s raskoši i tradicijom monarhije, koja traje usprkos vremenu. Što je Nerona učvrstilo u zamisli da i Amerika može tako, ako nije prije, onda će ubuduće rađanjem nove dinastije. Sjeti se njegove izjave da izbori više ne će biti potrebni… A glede rezultata velike londonske pompe: čim se Neron ukrcao u zrakoplov, Englezi priznali trumpPalestinu, istodobno priznali palestinsku državu Kanada i Australija, što znači da commonski welt i dalje funkcionira. Trump vjerojatno poludio, što je normalno. Jedina mu je utjeha što se Hrvatska još drži, ne priznaje, vele mudraci zato da ju se ne uspoređuje s Jugoslavijom. Vrlo blesavo. Oko Rusije i Ukrajine Hrvatska se dobro drži, dvostruka mjerila, u tomu se slučaju ne može zamjeriti zločincu Bibiju, samo zločincu Putinu. Rusija je i onako izolirana, za razliku od Izraela, navodno će prirediti svoju verziju Eurosonga, te uvesti Internjet, a možda i Njetfliks.
„Pusti to, imamo mi naših problema“, reče Tor, koji se poskliznuo na štengama, stubama ili stepenicama, vrag zna, i već danima hoda na tri noge. Valjda nije trajno. Ide mu na živce što stalno fućkam istu melodiju, i to otkad je jedna dama s pozicije prigovorila dami iz opozicije da je dotična svojedobno pjevala Lili Marleen. Nisam na strani sadanje žalosne oporbe, zna se, ali kada se istrčava na javnu scenu, treba znati što je bilo. Ako baš moram gubiti vrijeme, eto: Lili Marleen je prekrasna ljubavna pjesma, jest njemačka originalno, ali su ju preveli i pjevali Ameri, Rusi, Englezi, Francuzi – u Drugom ratu. I Hrvati u Domovinskom ratu. Pjesma o djevojci unter der Laterne, koja čeka dragu joj osobu, vojnika na dalekoj fronti. Na hrvatski prevedena pod naslovom Čekam te. Pjevale su tu pjesmu hrvatske glumice, Anja, Alma, Doris, Branka, Urša… Tako je to bilo, a ako sada neke, odnosno jedna od njih, pod utjecajem sekte drukčije pjevaju, neka, ljudi se mijenjaju. Ostaju stihovi: „Ne dam svoju zemlju, sela, gradove/ne dam naše šume, polja domove/ ne dam našu lijepu Hrvatsku/ i s tobom sad ja branim nju/. I znaj da čekam te, i znaj da čekam te…“
Pa zar nije lijepa ta hrvatska verzija Lili Marleen? Kao da ju je napisao Thompson. Nego, još nešto: nezavisno od rečenoga ženskog ansambla, Lili Marleen je bila i neslužbena „himna“ (uz službenu hrvatsku) Satnije hrvatskih umjetnika. Jedna uspomena i svjedočanstvo: tek što smo se mi iz Satnije teškom mukom dokopali kampanjole, odvezli smo se pred tadanju kasarnu JNA u Selskoj, zaustavili pred kolnim vratima i iz sve snage pustili originalnu Lili Marleen. S druge strane vrata tišina, njemački ne znaju, neugodno im, valjda misle da su Nemci došli u pomoć ustašama. Ne znaju bi li pucali na glasnu kampanjolu. Nisu pucali, prestrašeni. Trajalo je to nekih deset minuta, a onda nam dosadilo. Na kraju krajeva, rekoh svojima, i tu su, osim zapjenjenih srpskih oficira uglavnom mladi vojnici, koje vjerojatno kod kuće čekaju njihove djevojke Wie einst Lili Marleen. Pa jedva čekaju da se pokupe iz Zagreba.
Tako je to bilo u listopadu godine Gospodnje 1991. Naša se opisana akcija može svrstati u neku vrstu psihološkoga rata, a i jest. Poslije smo tumarali prvim crtama, od Nuštra do Dubrovnika, a to više nije bilo tako veselo.
Mnogo godina poslije, znači danas, u vrijeme samostalne Hrvatske, kada je mlađim naraštajima komunistička zbJugoslavija nešto slično kao našoj generaciji monarhistička Jugoslavija – još živi, živi duh (jugo)slavenski u mutnim medijskim kanalima, hrvatskim novcem (zove se euro, na žalost) financiranima.
Sjajna knjiga profesorice Mirjane Kasapović naslovljena Zbogom postjugoslavenstvu izazvala je naravno nervozu postjugoslavena, koji bi radije da se knjiga zove Doviđenja jugoslavenstvu, te se javio neki junoša, nazovimo ga Post. Napisao on „studiju“ o ni manje ni više nego postjugoslavenskoj književnosti. Kaže junoša da postjugoslavenski književni prostor nastaje kroz borbu spram nacionalnih polova ex-jugoslavenskih nacionalnih književnih polja. Ha. Elem, postojala je valjda neka jugoslavenska književnost. A nije. Nikada nije. Pa ne može postojati ni postjugoslavenska, logično, zaključuje otprilike profesorica Kasapović. Uzgred vrlo mirno i znanstveno upućeno, trančira nesretnoga Posta i njegov mandarinski jezik, kojim se i inače služe neuki književni kritičari, pa i likovni.
Nešto je zanimljivo isplivalo u toj priči. Na stranu idiotski zaključak Posta da postjugoslavenski „književnici“ i njihova nedjela imaju „višu vrijednost od nacionalnih književnih djela.“ Komična je, međutim, Postova tvrdnja da je taj postjugoslavenski književni prostor (savez anacionalih i antinacionalističkih pozicija) – smješten izvan dosega institucionalne podrške novonastalih država. Kadli, analiza pokazuje da u Hrvatskoj upravo pisci izmišljene „postjugoslavenske“ književnosti imaju snažnu i sustavnu potporu odgovarajućega resora, pa primjerice Milenko Murale, Ante Orjuna i slični uživaju u hrvatskom novcu, jedan od njih za prijevode svojih knjiga inkasira i do sto tisuća eura. Hrvatska javnost to jednostavno treba znati. Kako to ide s prijevodima? Pa postoji neka gospođa, iz resora ili ne, koja preporuča postovce stranim nakladnicima, samo njih. Pa stranci misle da je to sve što Hrvatska ima, malo su začuđeni, ili i sami pripadaju sličnim krugovima. A najtragičnije što je isplivalo jest da se strancima ne nude hrvatski klasici, iz raznih razdoblja bogate i sjajne hrvatske književnosti. Pa stranci zaključuju da Hrvati i nisu imali književna djela prije postjugoslavenske književnosti. Što se može iščitati i iz Postove „studije“, brljotine književnoga krtičara, ne kritičara. Inače, brljotina je objavljena u Novostima, što vam ne treba biti neka novost. Tuga nakladnika Novosti je golema, Jugoslavija s dominantnim Srbima u svim područjima života, ne samo u vojsci i policiji, budi u njima ugodne uspomene.
Imamo mi takve, sretna li nam zemlja, i među povjesničarima i politolozima, pa su jednoga Stevu – nazovimo ga Stiv - plasirale dnevne novine, ne bi li mu dali velik prostor da se obruši na Crkvu u Hrvata. Stiv je profesor na Fakultetu političkih znanosti, naravno Sveučilišta u Zagrebu, pa predaje studentima svoje floskule. Među inim, da ne zalazim dublje i ne trošim vrijeme, uzdiže svećenike koji su se u svoje vrijeme istaknuli kao protivnici totalitarnoga Pavelićeva režima. Gledam ja, a među njima nema Stepinca. Ni spomena. Jerbo bi Stevo, oprostite Stiv, morao citirati Stepinčev duxgovor pred zagrebačkom katedralom 31. listopada 1943., tri mjeseca nakon mojega rođenja, ha. Dakle istinu koju tada izreče budući svetac, javno da javnije ne može biti, osudu svake diskriminacije, rasne, vjerske i nacionalne, osudu zatvaranja i ubijanja nevinih, palež imovine i mirnih sela. Ne može Stevo, da ga njegovi ne prozovu, ali i zato da izbjegne govoriti o sudbini Stepinčevoj u totalitarnoj komunističkoj naddržavi. Da ga studenti ne pitaju: a kako to da su takvoga čovjeka komunisti zaprli i trovali, vrag ih nosi blesavi. Inače, Stiv u intervjuu pokazuje široku naobrazbu, pripisujući ljude nazbilj i ljude nahvao – Gunduliću. Što bi rasrdilo Držića, ali tako je kako je. Pa ćemo imati neuki naraštaj studenata neukih profesora.
Vraćam se, znači, književnosti, ne mogu odoljeti. Prije nekoliko dana slavljen Dan hrvatske mornarice, lijepo. Sjećanje na bitku iz vremena kneza Branimira. Tko je do u tančine, bez velike pomoći nevelikih povijesnih svjedočanstava, rekonstruirao bitku koja se nije vodila samo na moru, nego i na kopnu. Japaja, u knjizi Dux Chroatorum. Poveznica s postjugoslavenskim književnicima: kada sam svojedobno „aplicirao“ (odurna riječ), odnosni prijavio se na natječaj Ministarstva kulture sa spomenutim projektom – odbijen sam. I nije krivo rečeno ministarstvo, ah, vidite kako sam blagonaklon i licemjeran, ono je samo složilo povjerenstvo s pretežitim postjugoslavenskim meštrima, koji su jedva dočekali da mi napakoste, naravno. Potpuno ih razumijem. Poučen iskustvom, projekt romana Rex Croatorum nisam ni slao na natječaj. Imam krivo prezime i u krivoj sam književnosti, nacionalnoj. Naučio već, kao pas na batine. „Kakva je to glupa fraza?“, pita me Tor, koji i ne zna što su batine, razmaženo biće, ljubimac.
Kazalište i oko njega
Sve je manje kazališta, ako odemo u semantiku. Hoću reći, sve se manje k a z u j e, a ono što se ipak ponešto kazuje uglavnom je površno i teško izgovorljivo, govorim o suvremenim komadima. Sličan je aktualni Kazališni zakon, Bože moj veliki. Eto bisera, javnosti vjerojatno nepoznatoga: ravnatelj (barem gradskoga) kazališta bira se natječajem, vijeće predlaže, gradonačelnik blagoslovi ili ne. Ne ako mu predloženi svjetonazorno ne odgovara. Nije važno. Nego: novi se ravnatelj postavlja godinu dana prije stupanja na dužnost. Do stupanja ravnatelj je i nadalje postojeći ravnatelj. Imamo, znači, punu godinu dana dva ravnatelja. Oni koji su logično pitali kako bi to u praksi trebalo funkcionirati, hoće li dramaoba ravnatelja godinu dana zajedno sjediti u ravnateljskoj sobi, ostali su bez odgovora. Novi se treba pripremiti! Godinu dana priprema. Kondicijskih i drugih. Da valjda dozna što se to radi u kazalištu, jer nije upućen. Tako bi se moglo i s ministrima, vele cinici, da godinu dana imamo dva ministra, starog i novog, a ne da novoga odmah bacimo u vatru, još neukog, i damo mu sto dana.
Još nešto, ali o kazališnim zgradama. Nakon što sam svojedobno reagirao na tvrdnju nekolicine kazališnih kritičara koji su tvrdili da u Zagrebu od 1895. nije sagrađeno kazalište, nastao je bio muk, bilo im je jasno da su preskočili Trešnju, nova zgrada koje je otvorena 1999. nakon deset godina gradnje (u međuvremenu rat). Zato me je pomalo utješila činjenica da je rečena činjenica „priznata“. Pišući o novoj zgradi HNK, to jest novoj sceni, kritičarka Bojana Radović napokon piše. „Od zgrade HNK koja slavi 130. rođendan, u metropoli je sagrađeno samo dječje kazalište Trešnja.“ Lijepo, tek što nije dječje nego za djecu i mlade, ali nije važno.
I (ipak još): čujem da Kerempuh ima na repertoaru Alana Forda. Kakva je predstava, ne znam, a ne ću ni saznati, ne zalazim. Prije nešto godina Alana Forda je postavio i ZKM, navodno se nije proslavio. Ali je osamdesetih prošloga stoljeća Trešnja izvela Alana Forda, prva dakle, i bila je to senzacionalna predstava, doživjela toliko repriza da su se scenografski elementi na kraju raspali.
Završavam kolumnu, dok se i ja ne raspadnem.
