Nastavak procesa sakralizacije nacionalne ideologije
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 20 Listopad 2025 18:01
Tzv. Sveti Arhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve donio je odluku o kanonizaciji Šibenčanina Nikodima Milaša te ga upisao u Sabor svetih kao „ispovjednika vjere i velikog učitelja Crkve Kristove“. Blagdan svetog Nikodima Milaša određuje se 4. listopada.
Odluka je donesena na redovnom zasjedanju Sabora u svibnju 2025. godine, dda na stranici srbi.hr (koja se, dakako, financira javnim novcem) navodi se kako je „pravoslavna Dalmacija dobila još jednog molitvenika i zastupnika pravoslavlja pred Licem Božjim“.
Nikola (Nikodim) Milaš rođen je u Šibeniku 1845. godine od oca Trifuna, Srbina, i majke Marije, Talijanke, podrijetlom iz sela Cetina u općini Civljane. Osnovno obrazovanje pohađao je u Šibeniku kod franjevaca i dominikanaca, gimnaziju završio u Zadru, a bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Godine 1867. upisao je Kijevsku duhovnu akademiju, gdje je stekao zvanje magistra teologije. Potom je postao profesor Bogoslovije u Zadru, a 1873. godine se zamonašio i uzeo ime Nikodim. Rukopoložen je 1875., a arhimandrit postaje 1880. godine. Za episkopa dalmatinskog izabran je 1890. i tu je dužnost obnašao do 1912. godine. Umro je 1915. u Dubrovniku, a njegovi su posmrtni ostatci 1930. preneseni u rodni Šibenik.
Iako je bio učen teolog i crkveni pravnik, Milaš nije krio jasno izraženu velikosrpsku ideološku agendu. Bio je predvodnik pravoslavno-srpske političke struje u Dalmaciji koja srpstvo poistovjećuje s pravoslavljem. U knjizi Pravoslavna Dalmacija iz 1901. godine konstruira pseudopovijesni narativ o „pravoslavnoj Dalmaciji“, tvrdeći da pravoslavlje ondje postoji od apostolskih vremena, da su Srbi u Dalmaciji već u četvrtom stoljeću, tri stoljeća prije Hrvata, te da su hrvatski vladari u devetom i jedanaestom stoljeću „nametnuli“ Srbima katolicizam i hrvatstvo. Po njemu, svi govornici štokavskoga narječja zapravo su Srbi. Takve tvrdnje nemaju nikakvo znanstveno uporište i predstavljaju klasičan primjer političke propagande u formi povijesti.
Milaš je bio izrazito neprijateljski raspoložen prema Katoličkoj crkvi i Papi, a teologiju je pretvorio u instrument nacionalističke agitacije. Njegovo se djelo u hrvatskoj historiografiji s pravom smatra ideološkim pamfletom, a ne znanstvenim spisom.
Odluka Srpske pravoslavne crkve da takvu osobu proglasi svetom ipak je potpuno u skladu s njezinim dosadašnjim djelovanjem. Kanonizacijom Milaša SPC nije samo uzdigla jednog episkopa, nego je po n-ti simbolično uzvisila i samu ideologiju velikosrpstva. Riječ je o potezu koji u konkretnom slučaju nadilazi teološke okvire i postaje političkom gestom – pokušajem da se narativ o „pravoslavnoj Dalmaciji“ pretvori u vjersku dogmu.
Glorifikacija u srpskim medijima
Portal Srbi.hr, objavio je tekst pod naslovom „Episkop Nikodim Milaš, svetitelj i duhovni molitvenik pravoslavnih Srba u Dalmaciji“, u kojemu je Milaš prikazan gotovo kao „drugi Sveti Sava“. U članku se tvrdi da je njegova kanonizacija „donijela Dalmaciji novog molitvenika i zastupnika pravoslavlja pred Licem Božjim“ te da je „ponos i radost svakog pravoslavnog Srbina u Dalmaciji“. Autor ga naziva „jednim od najvećih, ako ne i najvećim teologom Srpske pravoslavne crkve nakon Svetog Save“.
Njegov „život i djelo“, navodi se u tekstu, „ostavili su neizbrisiv trag i zadužili sve pravoslavne Dalmatince u vijeke“. Kanonizacija se prikazuje kao „veliki duhovni događaj“ i „potvrda neprekinutog kontinuiteta srpskog prisustva u Dalmaciji“. Milaš je opisan kao svetac koji „utjelovljuje pravoslavni duh Dalmacije“ i „brani istinu o srpskom narodu na Jadranu“.
Takva retorika jasno pokazuje da kanonizacija Nikodima Milaša nije teološki, nego identitetsko-politički čin. On nije svetac univerzalne Crkve, nego svetac jedne nacije – „duhovni molitvenik pravoslavnih Srba u Dalmaciji“, svetac koji se moli za narod, a ne za sve ljude.
Fenomen spornih kanonizacija
Kako je svojedobno u razgovoru za Hrvatski tjednik upozorio crnogorski publicist Miroslav Ćosović, SPC je već zadnjih desetljeća proglasila svetcima niz moralno kompromitiranih osoba. Ćosović navodi nekoliko primjera: Nikolaja Velimirovića, koji je u međuratnom razdoblju javno veličao Hitlera i fašističkog ideologa Dimitrija Ljotića; Joanikija Lipovca, koji je tijekom Drugoga svjetskog rata dočekivao talijanske okupatore na Cetinju; Milorada Vukojičića „Macu” (poznatog krvnika iz spcPljevalja, kojega je predložio tadašnji vladika Filaret Mićević). Takve kanonizacije predstavljaju sakralizaciju nacionalnih mitova i povijesnu reviziju pod krinkom duhovnosti. U tom se kontekstu i Milaš pojavljuje kao dio iste ideološke matrice – pretvaranje povijesno problematičnih likova u simboličke „branitelje naroda“.
U ozračju rastućih velikosrpskih pretenzija na hrvatske prostore, Milaševa knjiga Pravoslavna Dalmacija postala je ideološko oruđe u pokušaju prisvajanja hrvatske povijesti i kulturne baštine. Djelo, koje je u Beogradu 1989. doživjelo i reizdanje, nastojalo je dokazati da je Dalmacija povijesno i etnički srpska zemlja, te da su Dalmatinci kroz stoljeća bili pripadnici „srpsko-pravoslavne vjere“.
Na opasne teze srpskopravoslavne historiografije, čiji je začetnik upravo Milaš, sustavno je ukazao dr. Mile Bogović u knjizi Pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj. Bogović navodi da srpski autori, počevši od Milaša, konstruiraju kontinuitet pravoslavlja u Dalmaciji od najstarijih kršćanskih vremena do 20. stoljeća. Po Milašu, Hrvati su, kao narod, kršteni tek u doba kneza Domagoja, i to u istočnom, bizantskom obredu, na nagovor svetih Ćirila i Metoda. Hrvati su, tvrdi on, tada postali pravoslavni narod, a zaokret se dogodio tek u vrijeme Branimira, kada su priznali jurisdikciju rimskog biskupa i „postali unijati“.
Milaš drži da su Hrvati i nakon toga ostali pravoslavni po vjeri i obredu sve do „polatinjenja“ sredinom 11. stoljeća. Kako bi se razlikovali od pravoslavaca, ninski biskup Teodozije napušta ćirilicu i stvara glagoljicu. Branimir i Teodozije, prema Milašu, time „čine nasilje nad narodom“ koji je navodno gajio snažnu želju za „narodnom, tj. pravoslavnom Crkvom“, a ta se težnja, tvrdi on, pokazala u borbi Grgura Ninskoga na splitskom saboru 925. godine.
Milaš nadalje uči da pravoslavlje u Dalmaciji „nastavlja živjeti“ u grčkim općinama, kojima su potkraj 13. i početkom 14. stoljeća „u pomoć došli pravoslavni Srbi“. U strahu od Turaka, piše on, „svi Hrvati pobjegli su iz Dalmacije“, a „u zemlji su ostali samo Srbi i poneki Romani“. Djelovanjem Rimske kurije, jedan dio Srba prihvatio je uniju, dok je drugi ostao pravoslavan. Od „katoličkih Srba“, zaključuje Milaš, Austrija je napravila Hrvate, a vjerska pripadnost pretvorila se u nacionalnu. Jedinstvo naroda, po njemu, moguće je samo ako se Hrvati odreknu „romanizma“ i vrate u krilo pravoslavne Crkve.
Dr. Bogović napominje da su Milaševe ideje nastavili povjesničari poput Marka Jačova, koji su u tumačenju vatikanskih izvora i dalje zadržali osnovna Milaševa polazišta. Posebnu važnost Milaš daje osnutku manastira Krke, koji prikazuje kao srednjovjekovni pravoslavni centar. Pri tome se poziva na „izgubljeni rukopis“ episkopa Simeona Končarevića, koji nitko nikada nije vidio. Bogović upozorava da takvo pozivanje na nepostojeći izvor potpuno diskreditira Milašev rad, jer se povijest ne može graditi na neprovjerljivim tvrdnjama. U stvarnosti, manastir Krka moguće je dokumentarno pratiti tek Pravoslavna Dalmacijaod 16. stoljeća, kada Osmanlije naseljavaju pravoslavno stanovništvo duž granice pod jurisdikcijom obnovljenog pećkog patrijarhata, ali tada još ne postoji srpska nacionalna svijest u modernom smislu. Bogović stoga zaključuje da Nikodim Milaš nije pisao povijest nego ideološki mit u kojem su spojeni teološki, nacionalni i politički elementi, s ciljem opravdavanja srpskih pretenzija na Dalmaciju i Hrvatsku.
Još ranije na Milašev je rad odgovorio fra Stanko Bačić (1911.–2000.), franjevac i povjesničar iz Zadra. On je posvetio cijelu monografiju raskrinkavanju Milaševih netočnosti. Njegovo djelo Osvrt na knjigu 'Pravoslavna Dalmacija' E. Nikodima Milaša (Matica hrvatska – Zadar, 1998.) nastalo je kao rezultat dugogodišnjega rada i detaljnog proučavanja izvora. Knjiga ima 404 stranice, s uvodnim predgovorom akademika Šime Batovića, te predstavlja jedno od najvažnijih djela hrvatske historiografske polemike s velikosrpskom mitomanijom.
Bačić u uvodu jasno ističe da Milaševa Pravoslavna Dalmacija nije znanstveno, nego političko i propagandno djelo. Episkop Nikodim Milaš, koji je živio u doba bujanja velikosrpske ideologije i panslavističkih koncepata, nastojao je dokazati „srpski karakter“ Dalmacije ne samo kroz crkvenu, nego i kroz etničku povijest. U tu je svrhu, tvrdi Bačić, sustavno iskrivljavao izvore, proizvoljno tumačio podatke i prisvajao hrvatske crkvene i kulturne ličnosti kao „pravoslavne“, odnosno „srpske“.
Milašova glavna teza, koju Bačić pobija, glasi da su Srbi u Dalmaciji autohtoni narod koji ondje živi od najstarijih vremena, dok su Hrvati došljaci. Takvu tvrdnju fra Bačić naziva povijesnom krivotvorinom i mitom bez ikakva temelja u izvorima. Po njegovim riječima, „Nikodim Milaš piše povijest ne na temelju dokumenata, nego na temelju ideoloških potreba svoga vremena“.
U svom iscrpnom osvrtu Bačić navodi brojne konkretne primjere Milaševih netočnosti i pogrješaka. Pokazuje da Milaš često pogrješno pripisuje pravoslavlje osobama koje su bile katolici, da mnoge izvore citira netočno ili ih preinačuje, te da svjesno prešućuje činjenice koje bi mogle oslabiti njegovu konstrukciju o „pravoslavnoj Dalmaciji“. Umjesto znanstvene argumentacije, Milaš se služi odabranim citatima koji potvrđuju unaprijed postavljene zaključke. Posebno se osvrće na njegovu tezu o navodnom kontinuitetu Srba u Dalmaciji od ranih vremena, pokazujući da se pravoslavno stanovništvo u tom prostoru pojavljuje tek od 15. i 16. stoljeća, nakon turskih osvajanja i doseljavanja iz unutrašnjosti Balkana.
Bačić, stoga, zaključuje da je „kontinuitet Srba u Dalmaciji“ ideološka konstrukcija, a ne povijesna činjenica. Time Milaš, prema njemu, ne piše povijest nego „nacionalni manifest“.
U Bačićevoj interpretaciji Pravoslavna Dalmacija nije samo znanstveno slaba, nego politički opasna. Autor tvrdi da je knjiga služila kao „intelektualni temelj“ srpskih pretenzija prema Dalmaciji i Hrvatskoj. U tom smislu, ponovno beogradsko izdanje iz 1989. – baš uoči raspada Jugoslavije – Bačić vidi kao pokušaj obnove velikosrpske ideološke infrastrukture i pripreme kulturnog terena za agresiju devedesetih. „Oživljavanje Milaševih teza“, piše Bačić, „nije nipošto slučajno. Kad se ponovno dižu zastave srpstva, diže se i knjiga koja Dalmaciju proglašava srpskom zemljom.“
Bačićev „osvrt“ ostaje temeljni dokument otpora takvim manipulacijama. U vremenu kada se povijest opet pokušava prekrajati, njegovo upozorenje zadržava punu aktualnost: „Istina se ne mjeri političkim potrebama, nego dokumentima. A ti dokumenti jasno kažu da je Dalmacija bila i ostala – hrvatska zemlja.“
No velikosrbe jednostavno ne zanimaju dokumenti: oni lažu stvaralački, maštovito i inventivno. Poznata velikosrpska metoda, na koju je upozoravao još Vatroslav Murvar, je ta da se govori o „opštepoznatim činjenicama“ u prilog kojima se, međutim, ne može navesti niti jedan izvor.
Proslava u Šibeniku – liturgija kao manifest ideologije
Dana 4. listopada 2025. godine u šibenskom Hramu Svetog Spasa prvi je put svečano proslavljen praznik posvećen „svetom Nikodimu Milašu“. Uz nazočnost velikog broja vjernika služena je Sveta Arhijerejska Liturgija, a mošti novoproglašenog svetca iznesene su na poklonjenje i cjelivanje. Skupu se obratio mitropolit dalmatinski Nikodim, istaknuvši da taj dan predstavlja „veliku radost za pravoslavni narod u Dalmaciji“.
„Okupili smo se danas da proslavimo kanonizaciju Svetog Nikodima Milaša, episkopa dalmatinskog, velikog ispovednika pravoslavlja iz roda našega, od nas Dalmatinaca“, poručio je mitropolit. „On je kroz svoj život neprestano pokazivao ljubav prema Crkvi i to ne samo svojim životom, već i napisanim djelima, i mogu da kažem da je bio jedan od krkanajvećih teologa Srpske pravoslavne crkve nakon Svetoga Save. Treba da budemo ponosni što imamo ovakvog svetitelja iz našega roda, čije će mošti biti izložene u ovom hramu, gdje ćemo se moći poklanjati i moliti Gospodu da nam on bude zastupnik pred prestolom Svevišnjega.“
Uz liturgiju najavljeno je i predavanje u manastiru Krki 7. listopada 2025. na temu „O svetosti u svetlosti kanonizacije Svetog Nikodima Milaša“, koje će održati mitropolit kruševački David. Događaj je predstavljen kao duhovna manifestacija, ali njegovu je pozadinu nemoguće odvojiti od snažnog nacionalnog naboja i simbolike.
Takva proslava, sa svečanim iznošenjem moći i retorikom ponosa nad „svetiteljem iz našeg roda“, zapravo potvrđuje da je Nikodim Milaš u suvremenom srpskopravoslavnom diskursu pretvoren u simbol „pravoslavne Dalmacije“. Liturgijski čin u Šibeniku nije samo vjerski obred nego i manifest ideološkog prisvajanja prostora – pokušaj da se u središtu hrvatskog povijesnog i katoličkog grada afirmira narativ o „svetom Srbinu iz Dalmacije“. A taj svetac je bio dokazani krivotvoritelj i lažovi.
Liturgija, kad postane sredstvo političkog identiteta, gubi svoj duhovni smisao. U tom svjetlu, proslava svetog Nikodima Milaša u Šibeniku pokazuje da Srpska pravoslavna crkva i dalje nastavlja s procesom sakralizacije nacionalne ideologije, potvrđujući kontinuitet Milaševih vlastitih zabluda.
Nikodim Milaš, uza svu svoju navodnu učenost i formalnu svetost u SPC-u (inherentno političko-osvajačkoj instituciji) u hrvatskoj povijesnoj svijesti ostat će upamćen kao velikosrpski ideolog, lažov i krivotvoritelj, čije se laži danas pokušavaju pretvoriti u kult. Kanonizacija i liturgijska slavlja ovakvog tipa ne doprinose dijalogu ni pomirenju, nego učvršćuju zidove ideološkog razdora. Milaš je tako postao simbol onoga što se događa kada religija prestane biti prostor istine, a postane sredstvo jedne nacije i politike.
Davor Dijanović
