Revolucija je pojela svoju djecu, a Matanića je prožvakala i ispljunula
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 22 Listopad 2025 19:02
Selektivni feminizam, naši i vaši nasilnici, naše i vaše ženske žrtve… Zašto brutalno nasilje Marokanca nad hrvatskom policajkom, deseci slučajeva napada stranih radnika na žene i djevojčice, tisuće slučajeva silovanja u Domovinskom ratu, Izraelke krvavih hlača koje razvlači Hamas ne izazivaju istu reakciju kao glupi promo video nekog hvarskog restorana ili pak slučaj Dalibora Matanića?
”Naglo se okrenuo prema meni te me najvjerojatnije desnom šakom udario u glavu. Od udarca sam udarila stražnjim dijelom glave o zid, gdje me sa svoje obje ruke uzeo za prednji dio glave. Zahvatio mi je i kosu te mojom glavom više puta udario o zid… Dok sam tako u klečećem položaju razgovarala i pokušavala ustati, on se vratio, uhvatio me za kosu i tako vukao na hodnik…”
Ovo je dio strahote koju je Marokanac Hamza O., bez važećih osobnih dokumenata, ali stalnim boravkom u Hrvatskoj priuštio policajki na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru ovog ljeta.
Gariful uzrujao Ljubičić, Marokanac nije
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ostala je naprosto nijema od ovog užasa, ali i niza ranijih slučajeva seksualnog nasilja stranih radnika nad ženama. Ipak, reagirala je na glupi video poznatog hvarskog restorana na kojem ženska osoba dragovoljno dobiva lažne šamare.
Nasilje nad ženama i ravnopravnost spolova očito su sklizak teren za samu pravobraniteljicu. Njezina reakcija ovisi o tome tko su počinitelji i tko su žrtve. Žrtve radi i kada žrtava nema, kao u recentnom slučaju oko kojeg se dignula moralna panika.
Ekipa iz kultnog hvarskog restorana Gariful na svojim je mrežama objavila video gdje dvojica muškaraca dijele šamare ženi jer je tražila očišćene škampe. Video je insceniran, glupav, no jasno je da prilikom snimanja nije stradala niti jedna osoba ženskog roda i ženskog spola.
Ista ”žrtva” nakon napada moralnih paničara, u sljedećem videu mora objašnjavati o da je sve OK, da su oni svi familija i da je riječ o fori. No, inscenirano, ne stvarno nasilje, ponukalo je pravobraniteljicu Ljubičić na reakciju.
Nasilje, ono stvarno i brutalno, opisano na početku, nije.
Iako je riječ o satiri, pravobraniteljica je tražila od hrvatskog restorana javnu ispriku.
Spomenuti Hamza O. svoj performans prema policajki na Autobusnom kolodvoru, po svemu je sudeći trebao snimati i satirički ga upakirati. Pravobraniteljica Ljubičić možda bi se onda barem jednom rečenicom obrecnula na njegovu sklonost udaranju glave policajke o zid.
Pošto Marokanac nije bio satiričan, niti je policajka, za razliku od protagonistice Garifulovog videa, dobrovoljno pristala na lupanje glavom o zid, od Ljubičić nismo dobili ni a ni be.
Tko je koga silovao i napastovao?
No, nije ovo prvi atak radnika iz egzotičnih zemalja s još egzotičnijim poimanjem ženskih prava i pristanka na seks, na žene.
Pakistanac (37) silovao djevojku u Zagrebu. Odležao 4 godine i hladno izašao. Evo što se dogodilo par mjeseci poslije…
Indijac (34) na plaži uhvatio djevojčicu (12) za ruku, pitao smije li je poljubiti
Indijac, glavni kuhar na Krku, uhićen zbog sumnje da je silovao pomoćnu kuharicu
Marokanac osumnjičen za silovanje maloljetnice u Zagrebu, sud ga pustio na slobodu
Migrant fotografirao djecu na zagrebačkom igralištu
Radniku iz Uzbekistana određen zatvor zbog bludnih radnji nad djevojčicama u Zadru
Strani taksist nasrnuo na putnicu, ona na sudu opisala užas
Egipćanin (42) uhićen zbog seksualnog zlostavljanja djeteta u Zadru
Ovo su samo neki od naslova ih hrvatskih mainstream medija posljednjih mjeseci.
Čita li Višnja Ljubičić novine i portale? Ili preskače čim vidi da predator nije autohtona, domaća sorta muškaraca?
Može li ona u okviru svojih ovlasti apelirati na MUP da policajke ne šalje same u rupčage poput zagrebačkog kolodvora?
Može li tražiti od MUP-a da malo bolje provjeri koga pušta u zemlju?
Može li tražiti da strane radnike, kao što su ih nedavno učili o prometnim pravilima iako su odavno na hrvatskim cestama kao dostavljači i taksisti, poduče o tome kako se u zapadnim društvima tretiraju žene i što je to kod nas različito od njihovog kulturološkog ophođenja prema istima?
Zašto je satirično nasilje iz Hvarskog restorana bitnije od stvarnog?
Još je 2012. prvo feminističko pero Jutarnjeg lista, Snježana Pavić, pisala da je Indija za žene opasnija od Somalije i da se tamo svake 34 minute dogodi jedno silovanje.
Možda je za Pavić problematično kad Indijac na svom terenu siluje Indijku ili stranu turistkinju, no nije kad se to dogodi na našem terenu i našim ženama?
Gdje je ona fina tanka linija između naših i njihovih nasilnika i naših i njihovih žrtava?
Zašto je satirično i virtualno nasilje iz Hvarskog restorana bitnije od stvarnog, brutalnog i opipljivog nasilja s hrvatskih ulica?
Tko je gori? Razni matanići ili klečavci?
Domaći derivat selektivnog feminizma reagira tek onda kada je u sigurnoj medijskoj zoni i kada odgovara ustaljenim ideološkim narativima, kao što je to izvrsno primijetio novinar Marin Vlahović: ”Ako ste poznati napasnik i ucjenjivač mlađih žena, ali ste isto tako ljevičar, jugović i anacionalni seronja, ne samo da feminističke udruge neće prosvjedovati protiv vas, nego ćete završiti i na naslovnoj strani najpoznatijeg ženskog časopisa. S druge strane, ako ste muškarac koji javno moli za duhovno vodstvo i da bude primjer svojoj obitelji, okružit će vas nekakvi zli bubnjari, narikače, Antife, javno vrijeđati i provocirati, a isti ili srodni mediji koji promoviraju serijskog zlostavljača žena, zvat će vas klečavcima”.
Matanićeva režirana tzv. isprika i cijeli medijski cirkus koji je Glorija izvela oko nekadašnjeg ambasadora kampanja protiv nasilja nad ženama, nije polučila očekivani rezultat i rehabilitaciju pohotnog Matanića.
Matanićev deklarativni feminizam pojeo je njega samoga.
Dok je uživao gledajući svoj lik godinama ranije po naslovnicama i u prime time TV minutama, nije previše razmišljao da njegovo ljigavo uvaljivanje svakoj mladoj glumici, lizanje šminke za 200 eura s lica, izderavanje na setovima u trenucima tko zna kakvih ovisničkih kriza, neće cijelu vječnost nailaziti na razumijevanje militantnih feministica. Jer je njihov.
Priliku za javno pokajanje dao mu je tzv. ženski časopis Gloria gdje je Matanić glavnoj urednici Vedrani Čarapović Propadalo ispričao svoju borbu protiv ovisnosti
Iako je očito kompletna scena u kojoj je Matanić bio neprikosnovena zvijezda, znala za njegove metode, i godinama šutjela.
Mataniću, dok je svirao s feministicama u isti rog očito nije bilo jasno da feministice ne znam kojeg više vala, nemaju razumijevanja za seksistički humor, za satiru i da je svaki krivi pogled i kompliment, crvena krpa na koju treba reagirati.
Osim ako si strani radnik iz egzotičnih zemalja.
Do seksa samo s OIB-om i potvrdom javnog bilježnika
Takvi preskaču udvaranje i predigru i kreću odmah u akciju. Ne pitaju za ”pristanak”, ne traže maltene kod javnog bilježnika potpisanu izjavu u kojoj žena skupa sa svojim OIB-om, daje pristanak na seks.
Ako mislite da pretjerujem, pogledajte laboratorij progresivnih ideja – Švedsku.
2018. uveden tzv. zakon o pristanku – ”samtyckeslag’‘, koji propisuje da se svaka seksualna aktivnost bez ”izričitog i jasnog pristanka” može tretirati kao silovanje. Drugim riječima, šutnja, pasivnost ili prešutno odobravanje više ne vrijede. Da biste dokazali da niste silovatelj, morate dokazati da je druga osoba rekla – da.
Revolucija je pojela svoju djecu, a Matanića je prožvakala i ispljunula svrstavši ga u isti koš s ostalim ”cis bijelim muškarcima na poziciji moći”. Njemu to očito još nije jasno.
Selektivni pristup ekstremno feminističkog življa očituje se i po pitanju etničkog silovanja.
Šteta za Matanića da nije strani radnik, niti Palestinac, niti Srbin
Izraelke koje su 7. listopada prije dvije godine silovane, a prizori njihovih krvavih hlača dok ih Hamasovci razvlače po tom komadu pustinje, propalestinske prosvjednike ne zanimaju.
Isto kao što ih ne zanimaju niti tisuće žena i muškaraca silovanih u Domovinskom ratu.
U ova oba slučaja počinitelji su ‘naši’. Stoga nije oportuno udariti po Palestincima ili pak Srbima.
Šteta za Matanića da nije strani radnik, niti Palestinac, niti Srbin. Za njegovu tobožnju ispriku i novu frizuru, moralne narikače svakako bi u tom slučaju imale više sluha.
Koga zanimaju silovane iz Domovinskog rata?
Kako su izgledala silovanja u Domovinskom ratu, opisano je odavno u knjizi ”Sunčica”, koja je zapravo zbirka svjedočanstava silovanih žena u Domovinskom ratu. O kakvim je zločinima tu bila riječ najbolje opisuje pjesma ”Preživjela”’ iz nedavno objavljene zbirke antiratne poezije ”Žuta bubamara” autorice Maje Vidaković. Pjesmu je podijelila Tanja Bjelobrajdić.
PREŽIVJELA
uzimao mi je tijelo kada je htio
uzimao mi je čast
čistoću
dostojanstvo
sve mi je uzimao
kada je htio
i… na način na koji je htio
(zaista mislite da zvijeri
znaju biti nježne?)ulazio je u mene
kao da sam trgovina
kao da sam slastičarnica
ili, još bolje, mesnica
kao da me rodilo da se on mnome gosti
kada je htio
i… na način na koji je htio
zaudarao je na znoj, pokvarene zube
vlastitu mokraću i rakiju
a ruka mu je bila teška
dok su mu se oko prstiju
iščupani pramenovi moje kose pleli
kada je htioi… na način na koji je htio
nije se zaustavljao na molbe,
suze, krikove, vapaje
čak ga ni krv nije mogla zaustaviti
u divljem pohodu na moje tijelo
koje je maltretirao
kada je htio
i… na način na koji je htio
oh, da, preživjela sam ja njega
i neke njegove “drugove”preživjela sam lomove, šamare, izbijene zube,
gašenje opušaka na dojkama
slomljena grla od flaša u mojoj rodnici
kada su htjeli i… na način na koji su htjeli
znate, preživjela sam smrad straha od smrti
preživjela sam tuđe krikove na samrti
preživjela sam leševe svojih susjeda
prijatelja, djece, roditelja
preživjela sam okus krvi u ustima
i istu tu krv između vlastitih bedara
preživjela sam ja i samu sebe (a zašto?)
jer, kada sam tako preživjela
svojim oslobođenim gradom lutala
u potrazi za spaljenim uspomenama
tragajući za ono malo veselja
kojeg pamtim iz djetinjstva
selektirajući ono srcu drago
od svega što me zagadilo
moji su silovatelji, ne biste vjerovali,
pored mene tim istim oslobođenim gradom,
(mojim gradom!)
uzdignute glave šetali
kada su htjeli
i… na način na koji su htjeli
