Uskoro slijedi ‘Hrvatska je napala samu sebe’
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 06 Studeni 2025 19:08
U nekim trenucima bih ponekad, od razočarenja, najradije ostavila praznu, neispisanu stranicu. Bilo bi to na radost mnogih, znam. Ali, baš zbog njih, ili usprkos njima, šutnja nije opcija. Jer retorika koja trenutno vlada ovom zemljom, unatoč svima onima koji vrište drugačije, ide u smjeru naše propasti.
Ne bi me iznenadilo kroz blisku budućnost vidjeti službeni stav naše politike koji bi glasio: “Hrvatska je bila agresor u ratu”. Ili: “Hrvatska je napala samu sebe”. Jer, kroz čitavu povijest pokušava nas se prikazati kao genocidan narod. U tome se i dalje ustraje. Tu, “kod kuće”.
Mora da smo ’91. rušili vlastite gradove i palili sela. Mora da smo se međusobno ubijali, pa sakrivali mrtve, silovali svoje žene i vlastitu djecu nabijali na kolce. Za neke očito i jesmo! I oni i dalje, privilegirano, žive u Hrvatskoj glasno izgovarajući laž. A njihovo viđenje nas pretvara se u pošast.
Jasenovac i brojevi
Prije nekoliko godina u jednoj sam rečenici spomenula “mit o Jasenovcu”. Hoće li uopće izaći kolumna ili ne – bila je to rasprava na razini vrha redakcije za koju sam tada radila. I ja sam pozvana obrazložiti “mit”. Kolumna je objavljena odlukom glavnog urednika, ali ja sam potom u javnosti dobila još jednu u nizu etiketa. Zašto? Tako je najlakše. Prosječan čovjek pročita naslov, pogleda fotografiju, a potom najčešće zaključi svoje. Nalijepi etiketu i ide dalje. Lijepljenje etiketa na ljude lakše nam ide nego strojevima na bocama. Svatko ima neku ‘svoju’ istinu.
A kad smo kod istine, brojke mrtvih u Jasenovcu ovih su dana postali dnevna tema rasprava. Ozbiljan čovjek time se ne može baviti tek sjedeći na jednoj kavi. Ako nam je do “okrenimo se budućnosti”, onda treba jednom zauvijek raskrstiti s prošlošću. Kakva god ona bila. Samo da se konačno dokaže istina.
Jasenovac je kroz desetljeća imao određene etikete. Nije na meni osobno ni da ih dodajem, ni da ih skidam. No, činjenica da se na famoznom popisu od 700 ili 800 tisuća mrtvih nalaze i oni koji su uredno proživjeli svoj ovozemaljski vijek, a njihovo ime je još uvijek tamo, dovoljno je alarmantna da se svatko iole razuman zapita: kako je to moguće?
Odgovor je, dakako, u gotovo pola stoljeća šutnje koja je obilježila komunistički režim. Ali, ako tri puna desetljeća živimo u slobodnoj i suverenoj državi (barem na papiru), kome u Hrvatskoj i dalje odgovara šutnja o Jasenovcu? Privilegiranima s početka priče i onima koji ih i dalje drže na tom pijedestalu.
Sadržaji koji blate državu
I dok je dio građana do grla u dugovima i manjku sredstava za dostojanstven život, iz državne blagajne se i dalje financiraju sadržaji koji podržavaju blaćenje ove zemlje, hrvatskih branitelja, Crkve, ljudi koji se javno zalažu za istinu, očuvanje obiteljskih vrijednosti i hrvatskog kulturnog identiteta.
Privilegirani dobivaju naš novac. Smiju nam se u lice i šire laž o genocidnosti Hrvata. Jer laž mora opstati! Kako bi se inače živjelo, ako se ne bi moglo sisati državni proračun? Valjalo bi raditi, biti koristan društvu. No, ovako je lakše: malo javno plačeš i žališ se, pa će genocidni Hrvati koji padaju na emocije ubaciti nešto i u tvoju škrabicu.
Mit o genocidnim Hrvatima mora o(p)stati da bi se na njemu ubirali jeftini politički bodovi i skupljali glasači kojima krv jače poteče venama na takve parole.
Kako bismo mogli dalje? Ako ostajemo u ovakvoj mitologiji, nikako. I dalje ćemo biti u živom blatu sve dok se ne iskopa posljednja kost. Kako u Jasenovcu (što bi trebalo započeti, zar ne?), tako i na svim drugim mjestima. Od fojbi, pa sve do Ovčare i svih drugih ovčara… Samo istina, kakva god bila.
Brojke iz Domovinskog rata
Hrvatska traga za još 1.740 nestalih osoba.
Traga se, zapravo, za istinom tisuća i tisuća osoba. Jer 1.740 predstavlja nečijeg oca. Nečiju majku. Nečijeg brata i sestru. Među tih 1.740 ljudi, negdje pod hladnom slavonskom zemljom, leži nečije dijete. Nečiji život koji je mogao, trebao i u konačnici morao izgledati drukčije.
Sramota sporosti pronalaženja kostiju naših nestalih i mrtvih dotiče očito tek naivce s empatijom poput mene. Sramim se u ime onih koji svoj posao ne rade kako treba. U ime svih onih koji još uvijek šute. Koje savjest i nakon 34 godine nije dovoljno pritisnula. Koji ne podižu prijave. Koji puštaju da se krvnici slobodno šeću i dijele lekcije nama. O našoj ‘genocidnosti’. Sramim se umjesto njih, jer oni koji bi se trebali sramiti srama nemaju. Kao što reče veliki Vlado Gotovac u svom čuvenom govoru krajem kolovoza ’91.:
“… jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece.
Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke.
Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma.”.
Jean-Michel Nicolier ’91. i Hrvatska 2025.
I nekako na tragu Gotovčeva proročanskog govora, znakovita je bila i odluka mladog francuskog HOS-ovca čiji je izbor bio Vukovar – “u dobru i zlu”.
“I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt”, kazao je Gotovac. I Jean-Michel izabrao je smrt po izlasku iz vukovarske bolnice jer nije prethodno htio ostaviti ljude s kojima je branio ovu zemlju. On, Francuz koji je vidio nepravdu i teror koji su se činili nad Hrvatskom i koji će od sutra konačno u miru počivati u Vukovaru.
Ipak, mnogim “domaćima” u 2025. godini, jednako kao i ’91., Hrvatska nije na srcu. Oni imaju svoju domovinu. I svim je silama žele vratiti. To više ne čine suptilno i tiho. Oni vrište svojim djelima i svojom retorikom. Oni imaju svoje heroje. A nama, čini se, preostaje i dalje sanjati u potpunosti slobodnu Hrvatsku. Da, branitelji su je oslobodili od neprijatelja. Ali neprijatelji Hrvatske su i dalje među nama, tako duboko i tako široko.
Neispisana stranica ostala je iza onih koji više glasa nemaju. Ali, dok ima i jedne osobe koja diše hrvatski, mora biti i nade. Pisat ćemo i dalje. Kako već rekoh, šutnja ne smije biti opcija.
“Ostat će hrvatski narod,
ostat ćemo ovdje sa stotinama, sa tisućama pera,
da pokažemo koliko smo i kako kroz ovu povijest učinili,
da bi opstali, da bi bili ljudi,
da nikad ne bi pristali da postanemo moralna strašila
kao oni koji nam tvrde da nas štite.”
