Polje 37B, Jasenovac i higijena društva
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 06 Studeni 2025 16:04
U nedjelju smo opet zapalili svijeću. Kod stabla. Na polju 37B. Lokacija – Mirogoj. Imena nema. Postoji samo skromni spomenik na kojem piše: Vječni spomen i slava poginulim i umrlim ovdje sahranjenim pripadnicima hrvatske vojske 1941.-1945. uz nezaboravno sjećanje, jer s nama su!
Na polju 37B do prije koju godinu nije bilo ničega. Osim spomenutih stabala. I tako od 1945. kada ‘osloboditelji’ Zagreba obračunavaju, ne samo sa živim protivnicima komunističkog režima, već i onim mrtvima.
Tadašnji ministar unutrašnjih poslova FDH Vicko Krstulović vlastoručno je potpisao naredbu broj 2.811/45.
”Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako: Ograde, zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva treba odstraniti; vanjska obilježja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploče, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo odredjeno za groblje, bude poravnano. Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.”
Polje 37B, Razred III, Broj: 33
Srećom je Vicko imao osjećaj za ”ukrasno bilje ili slične svrhe”, jer zahvaljujući odluci da se na tom polju uklone samo grobnice i njihova vanjska obilježja poput križeva i nišana, kosti nekoliko stotina hrvatskih vojnika i dalje leži pod tom nijemom ledinom.
Zna se točno i gdje. Moj prastric Nikola Jurišić leži na polju 37B, Razred III, Broj: 33.
No, nadgrobne ploče, imena, križa, godine rođenja i smrti – nema.
Od 1945. do današnjeg dana nepravda prema mrtvima nije ispravljena. Lijeva gradska vlast ne želi da se to zove groblje hrvatskih vojnika već ustaško groblje.
Iako su žrtvoslovne udruge podignule skroman spomenik, svijeće se i dalje pale uz stabla. Tamo su se palile desetljećima ranije kao nijemi svjedoci totalitarne i zločinačke naravi Titove Jugoslavije koja nije štedjela niti mrtve.
Od osamostaljenja, svi pokušaju da se groblje hrvatskih vojnika vrati u prvotno stanje, nisu urodili plodom.
Da je i 35 godina nakon propasti Jugoslavije, njezin zadah i dalje prisutan, svjedoči činjenica da je stotinjak metara od ove lokacije na kojoj se ne smiju dignuti grobovi onih koji tamo leže i koja se ne smije nazvati grobljem hrvatskih vojnika, leži – groblje njemačkih vojnika. Ne groblje nacističkih vojnika, ne groblje Wehrmachta, već groblje njemačkih vojnika.
Na groblju njemačkih vojnika spomenici u obliku trostrukih križeva i ploča sa svim imenima, datumima godinama rođenja i datumima smrti.
Na tom je groblju sandučić u kojem je knjiga pokojnika i knjiga dojmova.
Ova dva susjedna groblja, u kojima leže vojnici koji su u Drugom svjetskom ratu bili saveznici, najbolje govore o tome što se događa kada 1945. jedna država iz totalitarizma prijeđe u onaj još gori, komunistički, a druga postane, barem dijelom, demokratska država.
Nekoć nacistička Njemačka po cijelom svijetu uređuje groblja svojih mrtvih, poginulih za Njemačku pod bilo kojim režimom.
I ovo groblje njemačkih vojnika na Mirogoju, uredila je i plaća za njegovo održavanje, sama država Njemačka i mnogobrojni donatori.
Dan danas Komisija za uređenje vojnih groblja aktivno traga i ekshumira svaku kost poginulog njemačkoj vojnika. Nedavno su kopali i u Hrvatskoj.
S druge strane imamo groblje hrvatskih vojnika. Zna se ime svakog tamo ukopanog, zna se lokacija groba, zna se kako su grobovi prije Vickove intervencije izgledali. Pa i dalje grobova nema.
Prazan grob s tri imena
Samo ta nijema stabla i skromni spomenik.
Nijemi prazan grob je i u Bugojnu za onog čije su kosti ispod ove ledine i ispod ovih stabala kod kojih palimo svijeće. Na tom grobu su imena dvojice njegove braće. Ni njihovih kostiju nema, nalaze se se na nekoj od postaja Hrvatskog križnog puta. Nikola, Stipica i Ivica Jurišić. Tri brata na nadgrobnom spomeniku, a grob je prazan.
Zato njihovom kostima i ovdje radim svojevrstan epitaf.
Kako civiliziran svije postupa sa svojim mrtvima, svim mrtvima, od Njemačke očito moraju učiti i novinari.
Ovdje ću samo ostaviti epitaf, sada novinarskoj gluposti.
Ovih dana, u jeku aktualne rasprave o Jasenovcu, na N1 je gostovao Ivan Penava. Kao predsjednika Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, istražuje jesu li na Petrovoj gori pogubljeni njemački vojnici nakon Drugog svjetskog rata, vojnici NDH i civili.
Nacisti dakle?
Po svojoj neprofesionalnosti poznata, Nina Kljenak, ne može doći k sebi i pita Penavu: ”Nacisti dakle?”
Prva zadaća za Kljenak, pročitati Ženevsku konvenciju i dodatne protokole da vidi što znači postupanje s mrtvima u ratnim sukobima.
Može baciti oko na nedavnu obljetnicu jedne od ključnih bitaka Drugog svjetskog rata, onu kod El Alameina u Egiptu.
Svojim mrtvima tamo odaju počast i pobjednici, i poraženi. Tako u spomen na poginule vojnike iz 1942. zajedno stoje vijenci i savezničkih država, ali i vijenci Njemačke i Italije.
Mogla bi naučiti i da i nacistički vojnici i ustaški i domobranski imaju pravo na grob.
I da u zapadnom svijetu o tome nema trunke prijepora kao što nema prijepora o nužnosti revizionizma u povijesnoj znanosti.
Kljenak i njezine novinarske kopije mogle bi naučiti i da nije bilo revizionizma, mi bismo bili i dalje na milijun ubijenih u Jasenovcu.
S jedne strane, kosti stalno izlaze iz zemlje. Popisa nema. S druge strane, nema kostiju, ali ima popisa. S jedne strane traži se iskapanje, s druge strane – otpor istom.
Raskopčati lajbek
Okrugli stol o Jasenovcu Vukića, Banića i Šole u organizaciji DOMiNA izazvao je reakcije slične onoj kada svetom vodom poškropite crnog.
Od sve halabuke, dževe kako Vukić kaže, nije se čilo niti jedno osporavanje onoga izrečenog na okruglom stolu. Kojeg je očito malo koji kritičar uopće pogledao.
O naravi NDH i zločinima ustaškog režima treba početi ispočetka. Raskopčati krivo zakopčan lajbek, da parafraziram Mačeka.
Ostaviti na stranu sva istraživanja režimske, jugoslavenske historiografije i početi nanovo.
Nije to više niti pitanje povijesti, nego opće higijene društva.
