Kad će izložba nekog srpskog kulturnog centra na Ovčari?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 14 Studeni 2025 18:14
Puno “šarma, smeha i crnog humora” u studenome u Vukovaru. Možda je ovako oficirima JNA i velikosrpskim postrojbama izgledao i pokolj vukovarskih branitelja, ranjenika i civila ’91.? Tko će znati…? Mislim, znamo da neki znaju, a šute. I to se tolerira.
“Tko će poslati svoje dijete na neko događanje koje osigurava policija?”, upitao se predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević jedne večeri u studenom ove godine, nakon što su mediji u Hrvatskoj, ne i hrvatski mediji, izvijestili o gotovo pa Bartolomejskoj noći u Splitu, ispred Srpskog kulturnog centra.
Borise, sjetih se ja jedne prigode: gay parada. Policijsko osiguranje na vrhuncu, a i ako koji roditelj s djecom sretne kakvu kreaturu obučenu u haljinu od kondoma, nije problem. Već je rekla pravobraniteljica za djecu da to može biti edukativno. No, vratimo se vrućoj temi čiji je povod Bartolomejska noć, prema dojmu mainstream medija i nekih političkih opcija, ovaj put iz mjeseca studenog 2025.
Kulturni centri Milorada Pupovca
Nakon što je Milorad Pupovac pokazao svu raskoš svog plana oko otvaranja srpskih kulturnih centara, pomno birajući lokacije po Hrvatskoj, a i tajming – sjetimo se samo prošlogodišnjeg Velikog četvrtka i otvaranja Srpskog kulturnog centra u Slavonskom Brodu, mom rodnom gradu u kojemu je velikosrpska politika devedesetih ugasila 28 dječjih života i uništila još najmanje toliko obitelji, a na građanima ostavila duboke ratne ožiljke i poneku još nezacijeljenu ranu – dogodila se i najnovija najava izložbe u jednome od SKC-a, ni manje ni više nego, eto, baš u Vukovaru. Tamo se, u danu dok pišem ovu kolumnu trebala (nedostaje mi glagola!) otvoriti izložba ‘Srpkinja, heroina Velikog rata’.
Slučajnost? Nikad nisam vjerovala u nju. Uvjerena sam da ne vjeruje ni onaj kojemu je palo na um postaviti ovu izložbu. U Vukovaru. U mjesecu studenom.
Jer ukazivanje na neprimjerenost održavanja ovakvog događaja u Vukovaru u studenome nije ni govor mržnje, ni netrpeljivost prema Srbima, kako će neki jedva dočekati reći. Ovo je traženje poštovanja prema temeljima ove države, prema Vukovaru, Domovinskom ratu i agresiji koju je hrvatski narod trpio od JNA i srbočetničkih postrojbi.
Razonoda pred obljetnicu pada Vukovara
No, nije ova izložba jedini događaj koji bi trebao kulturno uzdignuti Vukovarce ovoga mjeseca. Štoviše, dati im malo razonode. Nasmijati ih!
Već 6. studenoga u prostoru vukovarskog Srpskog kulturnog centra predstavljena je komedija, citiram, “Mambo Italijano – priča puna šarma, smeha i crnog humora”.
Puno “šarma, smeha i crnog humora” u studenome u Vukovaru. Možda je ovako oficirima JNA i velikosrpskim postrojbama izgledao i pokolj vukovarskih branitelja, ranjenika i civila ’91.? Tko će znati…? Mislim, znamo da neki znaju, a šute. I to se tolerira.
Jasno, nekome je i 18. studenoga ’91. bio dan pada grada, a nekome dan oslobođenja. I to treba glasno reći. Istine se nitko ne treba plašiti. Ili treba?
No, sve od progona i mučenja stanovnika, preko razbijanja ćiriličnih ploča, pa do bacanja vijenaca u Dunav, nikako da se Vukovar pusti na miru.
Za Draganu Jeckov je dan pijeteta 18.12., ne 18.11.
Iz perspektive Milorada Pupovca, Borisa Miloševića, Anje Šimprage koja nas je sa saborske govornice poučavala o djetinjstvu u Domovinskom ratu (ne treba više, hvala) i Dragane Jeckov čija je izjava svima prošla ispod radara – da je obljetnica pada Vukovara “osamnaestog dvanaestog“! – svi mi izgleda jednostavno ne razumijemo veliku kulturnu potrebu SNV-a koja se baš mora predočiti javnosti uoči najbolnijeg dana u godini u Vukovaru.
Dragana Jeckov rekla je ovih dana, između ostalog, da nikome nije namjera da na bilo koji način umanji pijetet uoči 18.12. Jeste li primijetili mjesec? Dvanaesti. Očito je svejedno je li studeni, prosinac… Izletjelo je to Dragani Jeckov u izravnom prijenosu obraćanja javnosti. Mainstream medijima ovo nije bio bitan podatak. Nema više video-zapisa izjave, barem ga ne nalazim. Vjerojatno da se gospođa Dragana ne bi ‘razvlačila’ zbog neznanja ili možda i nekog drugog razloga spominjanja ovakvog datuma.
O ovoj je temi (odgođenoj izložbi) na stranici srbi.hr objavljen i tekst pod naslovom “Novembar u Vukovaru – glasna tišina, ali samo za Srbe”.
“U novembru, pod krinkom zaštite sećanja na žrtve Domovinskog rata, a prema „mišljenju“ političara, Srbi u znak poštovanja prema 30 godina staroj prošlosti ne smeju da se pojave na kulturnoj sceni, dok se u Hrvatskom domu dozvoljavaju programi koji nasmejavaju publiku”, stoji među ostalim u tekstu.
“Pod krinkom zaštite sećanja na žrtve Domovinskog rata”… odzvanja mi u glavi.
Prijedlozi programa novog srpskog kulturnog centra na Ovčari
Iako nas Hrvate pokušavaju kroz toliko dugi niz desetljeća prikazati genocidnim narodom, izgleda da smo počeli i sami u to vjerovati, pa pokušavamo na sve moguće načine izvršiti genocid nad samima sobom. Spuštamo glave. Šutimo. Tek nekolicina hrabrih – a tko drugi nego naši navijači – podsjećaju na slike vukovarskih zločina. Na mrtva tijela civila nad kojima, ponosno i trofejno, poziraju srbočetnički ubojice. Kakve “krasne” slike! Za neku novu izložbu?
Mislim da mi Hrvati, prije nego nas nestane, kako nam najavljuje povijest i ova 2025. koja miriše jednako kao 1989., još jednom moramo pokazati svoju… samo malo da podsjetim na onaj fantastični niz… “otvorenost, inkluzivnost/uključivost, toleranciju, prihvaćanje, spremnost na opraštanje, ostavljanje prošlosti, okretanje budućnosti”… (dodati po potrebi), pa pustiti SNV-ovce da i na Ovčari izgrade jedan pošteni srpski kulturni centar, ali pod jednim uvjetom.
Imam i nekoliko kulturnih prijedloga. Tako nešto im sigurno ne bi savjetovala ministrica Nina koja pred kamerama izgleda zbunjeno, kao da nekako nije baš sigurna što njezino Ministarstvo s vremena na vrijeme i(li) vrlo često financira. Samo tako izgleda.
Neka u znak sjećanja na jednu “kulturu” u Vukovaru, od koje se SNV nikada nije ogradio, na Ovčari postave trajnu izložbu s popisom ubijenih, silovanih, nestalih. Hrvatskih branitelja, civila, žena i djece. Neka dodaju i lokacije na koje se čeka 34 godine. Neka u jedan golemi kameni zid tog centra uklešu imena zločinaca i krvnika koji još uvijek slobodno šeću po hrvatskim i inozemnim ulicama. Jednako bez savjesti, kao i ’91. Da ostane trajno sjećanje onima koji nas i našu djecu sile da zaboravimo.
Neka se u prostoru tog srpskog kulturnog centra na Ovčari postavi izložba kostiju koje su se prekopavale i “selile” po vukovarskoj zemlji kao da je riječ o smeću, a ne ostacima nečijeg prekinutog života.
Glazbena kulisa na Ovčari
Neka glazbena kulisa tih izložbi, ili kakav koncert, budu plač i vrisak mrcvarenih tijela. I prigušeni jauci ledenih srpskih logora. I pucanje kostiju naših logoraša čiji zvuk ih doživotno prati. Neka umjesto glazbe puste jauke majki koje od boli vape nad ugaslim tijelima svoje djece!
Neka nas u prostoru tog centra podsjete i na onu kulturnu pjesmu u kojoj se spominju meso i salata… Znaju sigurno za nju… Pregledana je puno puta. Pravi hit devedesetih!
I neka za kraj koncerta, kao završnu kadencu, na razglas stave pucnjeve kojima su, pred unaprijed pripremljenim jamama, strijeljani nemoćni ranjenici vukovarske bolnice. Kakva maestralna hrabrost! Kakva kultura! Kakva fantastična izvedba kojoj se, evo, već desetljećima divimo! Dajte još jedan pljesak… ili aplauz… što vam je politički korektnije…
Jer, ne daj Bože da se uznemiri negdje kakav neprijateljski krvnik. Odmah ćemo sazvati izvanrednu konferenciju za medije i izgladiti stvar. Dajte, hitno, neku “domaću” žrtvu. Dajte, izvucite, molim vas, onaj Thompsonov koncert iz srpnja 2025. Tamo ima dovoljno “kopita” koja su sigurno kriva za sve.
Iščezli u političkoj korektnosti
Nedavno reče Milorad Pupovac nakon preispitivanja brojki o Jasenovcu da “ako se ovo nastavi ovako, neće ni Hrvatska imati budućnosti”. Ništa? Nema reakcije da nećemo imati budućnosti? Ako se ovako nastavi, ako nastavimo šutjeti, možda ćemo zbilja i iščeznuti u političkoj korektnosti.
Onda ćemo i prognozu vremena promptno uskladiti s političkom korektnošću. Moći će se reći “smanjena vidljivost jer je u zraku sivilo nepoznatog porijekla”. Ili “smanjena vidljivost radi onečišćenja zraka”. Ili su krive sveprisutne klimatske promjene. Kakva magla vas je spopala? Nema više magle, naivci! Ako se spusti magla, to smijete samo zaključiti u tišini. Ona je nedvojbeno ustaško meteorološko stanje.
A kad još malo zahladi, spomenite nešto drugo. Jer, ni snijeg ne može proći. Suviše je to bijelo. Asocira na nacizam. I snijeg mora da je ustaški. A “ustaše” još uvijek plaše srpske medije, njihove kolege – točnije, srodne retoričare – u Hrvatskoj i sve one koji nikako da puste na miru Thompsonove koncerte – prošle i buduće.
Nakon jedne stvarne Bartolomejske noći, ali 1991. – 25. kolovoza – počela je vukovarska kalvarija. Za neke, nažalost, još nije gotova. I baš zato tražimo poštovanje. Netko perom, netko ulicom. Može i kulturom, ali svakako ne u režiji Milorada Pupovca.
