Kako je moguće da nitko ne govori o stvarnom krivcu za požar u Vjesniku?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 24 Studeni 2025 13:05
Nije izgorio nikakav simbol Zagreba, nego simbol Jugoslavije i režimskog novinarstva. Vjesnikov neboder nikad nije bio nikakav “simbol Zagreba”, kako sad mnogi pišu. Simboli Zagreba su katedrala, crkva svetog Marka Kamenita vrata, HNK. Bio je u najboljem slučaju orijentir ili znamenitost, i to ponajprije zbog visine.
Vjesnik je bio jedan od prvih nebodera u Zagrebu pa se isticao jer je stršao iznad svega okolnog. I nije da se isticao na naročito dobar način. Nije to bila loša arhitektura, ali nije bila ni naročita, a bila je pomalo zastarjela već u trenutku kad je sagrađena, izgledom i funkcionalno – modernistička zgrada projektirana je sredinom pedesetih, u internacionalnom stilu i kao kopija jednog njujorškog nebodera, a sagrađena tek sedamdestih, kad se već pojavio postmodernizam. Tomašević kaže da je sada neboder, kad je izgorio, “ruglo”. Dosad je valjda, onako pokrpanih prozora, svakog svoje boje, bio ukras? Inače, njemu je jedino bitno da zgrada nije u vlasništvu Grada, pa ga se sve skupa ne tiče.
Sad se puno raspravlja o tome tko ga je zapalio kako bi ondje sagradio nešto novo i zaradio. Ne mislim da ga je itko zapalio, čudim se što nije već odavno izgorio. Zgrada prepuna papira, bez ljudi, s 50 godinama starim i desetljećima neodržavanim, beznadno zapuštenim plinskim i električnim instalacijama, smrdljivim tapisonima na podu i zastarjelim i neispravnim protupožarnim sustavom – što bi tu moglo poći po zlu? Od teorije da ga je netko zapalio zbog arhive Porezne s davno riješenim slučajevima, od prije 20 i više godina, za koje nikoga nije briga i po kojima nitko nikada nije kopao niti bi to itko radio i ubuduće, a ionako postoje u digitalnom obliku, puno je vjerojatnija teorija koju zastupaju sudski vještaci i vatrogasci: požar su izazvale instalacije, za koje je odavno poznato da su u katastrofalnom stanju, a možda je i nevrijeme pomoglo. Moguć je i ljudski faktor, ali vjerojatniji je u takvim slučajevima nemar nego namjera. Kako god, katastrofalni požar bio je pitanje vremena.
A što se građenja nečeg novog kao motiva paleža tiče, ondje se gotovo sigurno, zbog vlasničkih odnosa i problema s dozvolama, natječajima i uklanjanjem postojeće građevine ionako ništa neće graditi idućih desetak godina – znamo kojom to brzinom u Zagrebu ide, a i pitanje je hoće li država uopće prodati zemljište ili će otkupiti udjele privatnih suvlasnika i sama ići u gradnju nebodera za ministarstva i agencije. A tko će, kad i što graditi u ovom trenutku ne može prognozirati ni baba Vanga, jer se ne zna tko će tada biti na vlasti ni u gradu ni u državi. Teorija da je neboder netko zapalio da bi nešto gradio imala bi smisla u nekim drugim okolnostima, ovako baš i ne. Država je mogla, i trebala, odavno ići u rušenje tog nebodera, a ne čekati da izgori! Ionako je sve na njemu odavno bilo u raspadu i obnova bi zacijelo bila neisplativa i bez požara. Tim više što bi se pri obnovi morali zadovoljiti današnji, neusporedivo stroži propisi o protupožarnoj zaštiti, klima-uređajima, potrošnji energije, što znači da bi sve osim betonske nosive konstrukcije moralo ići dolje. A ni ona vjerojatno ne bi prošla zahtjeve novog vremena.
Sreća je da je neboder bio napušten, jer je predivna SFRJ, država koja se, kažu njezini fanovi, brinula o čovjeku kao ni jedna druga, gradila zgrade poput Vjesnikova nebodera. Osim što je bio primjer “bolesne zgrade”, bio je smrtonosna klopka u slučaju požara: bez protupožarnog stubišta i s centralnim ventilacijskim sustavom izvedenim tako da se požar može nesmetano širiti kroz njega po vertikali. Da je požar izbio dok je Vjesnik bio naseljen, mrtvih bi bilo na stotine, jer je planuo kao šibica, a požar se proširio po svim katovima u minutama. I naravno, ne bi bio kriv socijalizam koji je tu vatrenu klopku sagradio ne vodeći previše računa o sigurnosti, nego “zli kapitalizam”. U kojem nešto takvo nikad ne bi smjelo biti sagrađeno. No pustimo spekulacije. O uzrocima ćemo doznati nakon istrage – u čije rezultate ionako nitko neće vjerovati i svatko će i dalje imati svoju teoriju o tome tko je i zašto zapalio Vjesnik. Nije izgorjelo ništa za čime treba žaliti, unatoč silnoj kuknjavi.
Socijalizam je imao fetiš na nebodere jer su bili monumentalni, pomalo utopijski, i jer su značili “progres”, čak i više nego na zagađivačku i gubitašku tešku industriju čiji su se uspjesi mjerili, kad već nisu mogli zaradom jer je nije bilo, tonama čelika. Izgorio je, dakle, neboder u kojem je pola zaposlenih radilo za Udbu i špijalo onu drugu polovicu. Nemojte misliti da je bilo tko mogao biti urednik novina u socijalizmu, partija je pazila na sve – a naročito na to da se netko nelojalan ili nepouzdan ne provuče. No, da izgori bilo što što ima korijene u socijalizmu, intelektualci bi kukali. Od Galeba do davno propalih tvorničkih pogona, od tzv. industrijske arhitekture koja se i ne može zvati arhitekturom jer je posve utilitarna, do limenki u Zapruđu, oni će poput hrčka pokušati sačuvati i konzervirati za budućnost sve nastalo u socijalizmu, ma kako u današnje vrijeme bilo nepotrebno i patetično, valjda u strahu da će Drug Tito jednog dana uskrsnuti i pitati ih kako su mu to čuvali tekovine socijalizma. Ljubav je to, nema tu pomoći, i oni će tu svoju državu uvijek pamtiti kao mladu i lijepu. Zato smo bacili milijarde i milijarde na očuvanje svega socijalističkog, od nerentabilne brodogradnje (nekih 6-7 milijardi bačenih eura poreznih obveznika!) do toga da nam razne tvorničetine koje su davno trebale biti srušene i zamijenjene nečim profitabilnim nerijetko zauzimaju nevjerojatno vrijedna zemljišta i time osirumašju državu za sav onaj novac koji bi se inače zaradio.
Pogledajte, uostalom, ruševno Haludovo na Krku, koje, kao i Vjesnik, desetljećima čeka rješavanje vlasničkih odnosa i urbanistički plan. Da je ovo normalnija država, zgrada Vjesnika odavno bi bila srušena jer ne zadovoljava ni minimum suvremenih standarda za poslovne prostore. Kako sigurnosnih tako i svih drugih. “Olupina bez zraka, biser socijalističke arhitekture. Uska i tijesna, niskih stropova, po kojoj se kretalo liftom uzlazno i silazno kao u karijeri novinara, bez protupožarnih stepenica, a pričalo se, i uporabne dozvole. Svi smo mogli izgorjeti zajedno sa smrdljivim tapisonima. Zgrada bez izlaza, s prljavim prozorima visoko u zraku koji se nisu mogli otvoriti. Neprirodnog svjetla od kojeg su ljudi dobivali migrene”, opisao ju je Gordan Malić. Vjesnik nije nikakav simbol “neuspjele privatizacije”, simbol je državne nebrige za državno vlasništvo, i samo jasno podsjeća zašto su u socijalizmu zgrade izgledale sumorno, sivo i zapušteno. Vjesnik je bio u raspadu zadnjih 20 godina. Da nije izgorio, trebalo bi ga srušiti i ondje sagraditi nešto funkcionalno i estetski primjereno 21. stoljeću. Vjesnikov neboder to jednostavno nije bio.
Vjesnik su ugasili Milanović i Linić
Čemu onda toliko suza? Više je cmoljenja za ruševnom i davno propalom zgradurinom nego za žrtvama Vukovara. Uostaom, kako je Malić primijetio, više je možemosa i ljevičara bilo na otvorenju izložbe ideologa velikosrpstva Medakovića nego u vukovarskoj koloni sjećanja. To nije njihov đir. Mogu oni pričati da je ZDS ustaški i neustavni simbol i što god, ali ne smetaju njima ustaše nego branitelji, ne smeta njima Drugi svjetski rat, tu su pobijedili, nego Domovinski, u njemu su poraženi. Znaju oni dobro da su branitelji “klerofašisti”, a takvima antifašisti sigurno neće ići u kolonu sjećanja. Kata Peović to je lijepo objasnila: “Vjesnikov neboder u Zagrebu bio je simbol vremena koje je stvaralo i gradilo društveno vlasništvo. Paležom i uništavanjem stvorili su se uvjeti za privatno vlasništvo, zgodnu priliku za bogaćenje pojedinaca. To je danas prava istina koja stoji iza patnje i stradanja, postapokaliptičnih prizora, individualnih tragedija i potresnih priča. Sve je ostalo mitologija.”
Društveno vlasništvo šifra je za ono što je zapravo njihovo, iako nisu kupili. Privatno vlasništvo je naše. Otud njihov animozitet prema privatnom vlasništvu. Društveno vlasništvo ideal je socijalističkim parazitima. Drugovi rade u tvornici, ili u Vjesnikovoj tiskari, a ti im držiš moralne prodike kao na misi, daješ im moralnu podršku s govornice s petokrakom, štitiš ih od stahota kapitalizma i naplaćuješ im to kao mafija zaštitu – uzmeš im sve pa im onda daš koliko misliš da im treba da prežive. Naravno, u takvom sustavu nitko nije naročito motiviran raditi jer se svi normalni pojedinci žele obogatiti, a ne žele da se na njima bogate političari i “društveni radnici”. Eh, ne dao Bog da se privatna osoba obogati! U socijalizmu nitko ne treba biti bogat. A bijedu treba raspodijeliti pravedno, za to se brinu političari koji onda sebe malo izuzmu od te pravde, poput onog našeg bivšeg s jahtom, sto luksuznih auta i jedno dvadeset rezidencija. Cijela socijalistička filozofija ionako se zasniva na ignoranciji, pa na kraju dođemo do priče da je zarađivati novac zlo. A što će se dijeliti? Pa nešto će se već naći. A što se kuknjave o simboličkoj smrti novinarstva tiče, danas takvom ministarstvu istine kakav je bio Vjesnik više nema mjesta. Danas su novinari svi koji pišu na X-u. Danas nikomu ne treba rotacija i tisak za nakladu u stotinama tisuća primjeraka jer su tiskani mediji postali niša. Mlade generacije ne znaju što su to tiskane novine. I s te strane, Vjesnik je relikt prošlosti kojem u 21. stoljeću nema mjesta. Nije ga uništila loša privatizacija niti rat: vrijeme takvih medijskih mastodonata je prošlost, kako su na svojoj koži osjetili i CNN i BBC i brojni drugi.
No nisu se paležem stvorili nikakvi uvjeti za privatno vlasništvo. Vjesnikova zgrada od devedesetih je bila privatno vlasništvo EPH holdinga pod vladavinom Nina Pavića koji je državi ostavio stotine milijuna dugova i potom prebjegao osnovavši Telegram, koji sada piše: “Uz savršen smisao za tajming, Vjesnik kao da je poslao svoju posljednju, ali ubojitu preciznu vijest: Gori država.” Telegramove novinarke žale za neboderom, govore o mogućnosti da je netko zapalio Vjesnik kako bi ondje zaradio gradeći nešto novo, a vlasnik Telegrama suvlasnik je zgrade! Ne, izgorjela je ona njihova država. Vjesnik je bio samo njezin relikt koji je izgorio tek sada, a ne s njom. I ne zaboravite, ugasili su ga Milanović i Linić, jer, iako je oduvijek bio i ostao režimski, režim se promijenio pa je Vjesnik s vremenom prešao na stranu CK HDZ-a. Ima ironije u tome da je SDP-ova vlada ugasila, a desnica pokušala spasiti list koji je u ilegali pokrenuo još CK KPH. No to je samo ubrzalo ono što je inače bilo neminovno. Vjesnik je kao medijska kuća bio ministarstvo istine prije rata, a onda su tu ulogu preuzeli neki drugi, ali na istoj socijalističkoj liniji, samo uz privatno vlasništvo. Sada bi bilo vrijeme da konačno izgori mentalitet socijalističkog agitpropa u medijima.
Maskirani dečki u crnom u Rijeci
Prije dva tjedna kritički sam se osvrnuo na maskirane dečke koji su prijetnjama prekinuli folklornu predstavu neke novosadske grupe u sklopu Dana srpske kulture u organizaciji Milorada Pupovca i SNV-a u Splitu. Ne zato što mi je simpatičan Pupovac, nego zato što smatram da treba biti principijelan: svatko ima pravo na svoja javna okupljanja, pa i kad su provokativna. Ali sam postavio pitanje zašto se medijski ti ljudi koji su prekinuli Dane srpske kulture tretiraju kao teroristi, opasniji od Hitlera osobno, dok se istovremeno tetoše i zovu u emisiju isti takvi nasilnici koji bukom i bubnjanjem svake prve subote maltretiraju molitelje, napadaju ih verbalno, a ponekad i fizički? Nasilje je nasilje! Verbalno, ekonomsko, fizičko, svejedno!
Galamiti i tako ne dati nekomu da govori je – nasilje. Sviđalo se to feministicama ili ne. S druge strane, u Preradovićevoj nije bilo nikakvog nasilja, time ni incidenta: da dečki u crnom i s maskama nisu upozorili na, za Pupovca neugodnu, činjenicu da je organizirao izložbu u čast autora Memoranduma, sve bi prošlo kao još jedan uredan kulturni događaj na koji su došli civilizirani ljudi, koji poštuju manjine, posebno Srbe, dok su divljaci odlučili mrziti Srbe i ne doći. Ovako, ispalo je da možemosi idu na izložbe o kojima ne znaju baš ništa, čisto zato što su ih organizirali Srba i što su o Srbima. Drugi put im možda Pupovac uspije uvaliti izložbu o Vojislavu Šešelju.
No da između maskiranih antifa i maskiranih ljudi u crnom nema neke velike razlike, dokazao je slučaj u Rijeci. Zašto su idioti koji su prekinuli predstavu u HNK-u iz – da si ne lažemo – rasističkih motiva, čisto zato što je koreograf Židov, nasilno prekinuli predstavu na isti način na koji su dečki u Splitu prekinuli nastup folklornog društva iz Novog Sada, za medije “prosvjednici”, a u Zagrebu su bili ustaše, crnokošuljaši, fašisti, nacisti? Zašto se danima u medijima kenjalo o opasnosti od fašizacije jer je netko neprimjereno reagirao na nešto što je, da si ne lažemo, (č)etnička provokacija, a sad nema nikakvih reakcija osim neizgovorenog “to tako treba sa Židovima”? Zašto su jedni proglašeni ustašama koje treba bez milosti hapsiti, dok su antisemitski ljevičari koji su upali u riječki HNK te nasilno prekinuli predstavu opisani kao neki pravednici koji se bore protiv “genocida u Gazi”? Zašto nisu odvedeni na deset dana u zatvor, kao ekipa iz Splita? I zašto nitko nije primijetio da su u – crnom? I zašto ti ljudi ne mogu razumjeti da je pjevati “od rijeke do mora”, a onda nekog prozivati za nacizam i rasizam, otprilike kao istući doma ženu i otići na prosvjed protiv nasilja u obitelji?
Koreograf kriv jer je Židov
Možda odgovor na to pitanje treba potražiti – ponovno – kod Katarine Peović. Što jugoljevica misli, ali ne želi javno reći da se ne razotkrije kao nasilnička, revolucionarna, antidemokraska, antihrvatska i antisemitska, ona otvoreno govori. Jest glupo, ali bar nije licemjerno. Licemjerno je pak nešto drugo. Oduvijek sam tvrdio da je naša Kata čisti nacist i “doslovno Hitler”, kako zapadne antife vole reći, samo to ne kuži. Kao i većina današnjih antifa koji traže naciste posvuda, umjesto da se jednostavno pogledaju u ogledalo i nađu jednog.
Dakle, “14. studenoga su aktivisti bojkotirali predstavu izraelskog koreografa u HNK-u u Rijeci. S pravom. Iako se medijska mašina okrenula protiv njih, kao i u mnogim slučajevima dosad – tim hrabrim ljudima treba dati bezrezervnu podršku”, kaže Kata. Bezrezervnu podršku? Zašto bi je trebalo dati njima, a ne onima koji su ustali protiv srpske ideje istrebljenja Hrvata? I zašto su fašisti oni koji ustaju protiv notornog četnika, a nisu fašisti oni koji ustaju protiv koreografa, Židova, koji nema NIŠTA s vlastima u Izraelu?! E, sad… Iako “taj izraelski koerograf nije uz Netanyahuov režim – puno je veća, pa i povijesna, greška – šutnja. Hoćemo li za koje desetljeće, kada će se konačno morati prihvatiti činjenica da se nad Palestincima od listopada 2023. godine do danas vrši genocid, što znači da se vojne akcije Izraela vode kako bi se iz pojasa Gaze ubilo i protjeralo sve Palestince, uništio jedan narod, a Izrael zauzeo u potpunosti teritorij – govoriti o šteti koja je učinjena jer se jednom autoru nije prikazala predstava u kazalištu?”, pita Kata.
Pa Kato, idemo ovako. Kao prvo, jedini je genocid onaj nad Židovima u listopadu 2023., a sve drugo legitimna je oslobodilačka akcija, no uzmimo da si u pravu. Uzmimo da su Židovi genocidni, da žele istrijebiti 2,5 milijuna Palestinaca s teritorija veličine trećine Zagreba s kojeg se dva desetljeća napada Izrael jer im eto baš treba taj komadić zemlje, i zanemarimo mogućnost da Izraelu ne treba zemlja nego sigurnost…
Aktivisti mrze Židove
“Svi koji rade uz financiranje genocidnog režima sigurno su morali napraviti neke ustupke i nisu na ‘prvoj liniji’ kritike Netanyauha i genocida. Ima i onih autora koji nemaju podršku režima. Neki su prozvali aktivistice jer su blokirale predstavu. Ne to nije skandal. Skandal je omogućavati genocidnom režimu da se promovira putem kulture i kulturnih razmjena, a ne aktivizam koji na to upozorava”, kaže Peović.
Pa Kato, ako je režim u Hrvatskoj, kako ti tvrdiš, ustaški i genocidan, baš kao i onaj u Izraelu, po tvojoj logici, ti si ustašica upravo koliko i Ante Pavelić i drug Tito, kojeg jedini pravi antifašisti na “ovim prostorima”, Srbi, smatraju najvećim ustašom ikad? Ili ja nisam nešto razumio u tom idiotskom rantu? “Riječka glazbena i umjetnička elita spremno je zažmirila na ovu, kao i na aktualnu situaciju, dok se medijski uslužnici svojski trude zadnjih dana ocrniti aktiviste”, kaže Kata za kraj. Koje licemjerje! Nitko ih se ne trudi ocrniti – a trebali bi, i upravo je u tome problem. Jer, da si ne lažemo, ti aktivisti mrze Židove, a Palestnci su im samo izgovor. Židovi su, od Marxa koji je napisao pamflet “O židovskom pitanju” koji bi se komotno mogao naći u “Mein Kampfu”, do Kate Peović, neprijatelji antifašizma upravo koliko su i neprijatelji nacizma.
Staljin je 1952. godine, prije smrti, iskonstruirao “doktorsku zavjeru” i pokrenuo plan isrebljenja Židova u istočnom bloku jednak onom Hitlerovu, a u provedbi ga je spriječila tek smrt – i to što ga je, suprotno svim očekivanjima, naslijedio Hruščov, a ne Berija, koji je bio još gori psihopat od najvećeg antifašista ikad. Pitanje je, dakle, koje moralno pravo samozvani “antifašisti” imaju osuđivati naciste / fašiste / ustaše, i na temelju čega? Na temelju Jasenovca i Aushwitza? Gospodo antife, bando četnici, isti ste kao i oni, dakle pokrijte se ušima i šutite.
Kao Brena bez “Jugoslavenke”
Znate ono kad je film toliko loš da je zapravo dobar? Ono, gledate ga zato što je toliko loš da vas zapravo zabavlja? E pa, to je u hrvatskoj politici Dalija Orešković. Znam, ne bi je trebalo spominjati, čemu nekom poglupom davati besplatni medijski prostor? A opet, kad netko pozove Thompsonovu publiku da bojkotira njegov koncert ako se ne odrekne ZDS-a, morate se zapitati, je li ona to zaozbiljno? Ili nas trola? E pa, ona to zaistač. “Slušajte sad poruku od Orešković Dalije, nećete na Thompsona, niste ni prije!” Smisleno koliko i pozivati Breninu publiku da ne ide na njezine koncerte ako bude spominjala “Jugoslavenku”. E sad, ako mene pitate, “Jugoslavenka” bi bila protuustavna, a ZDS ne bi, jer se nigdje u Ustavu nikakav antifašizam ne spominje, a odluke ZAVNOH-a, preteče današnjeg Sabora, o pripojenju Istre i Dalmacije, nisu antifašizam.
Ali mene se ne pita. Zato mi je drago što se Nino Raspudić očitovao, na svoj način, o tome. Prije nego što je ušao u politiku, Nino bi često u svojoj kolumni u Večernjem napisao upravo ono što sam ja htio napisati u svojoj tjednoj kolumni. Danas mi to radi Ivan Hrstić. Dakle, u današnje vrijeme tjedna kolumna pomalo je nezahvalna propozicija. No ovog puta moram dati Raspudiću za pravo. “Kad netko u Saboru kaže da je Hrvatska utemeljena na antifašizmu, počet ću replicirati da to nije istina i da je temelj Banovina Hrvatska”, rekao je Nino u razgovoru za N1. I “kad čujem priču Možemo o krupnom kapitalu, to kod dijela građana stvara otpor u smjeru ‘evo ih, opet su protiv kapitalizma'”. Da, Nino je, kao pravi truli liberal, ustao protiv državne kontrole cijena, i tu se sad konačno on našao u prilici da govori o nečemu o čemu pišem odavno. “Problem mogu riješiti samo ponuda i potražnja. Svaka intervencija države povećala je cijene, kao što smo vidjeli u slučaju APN-a. U tom smislu, država ne treba intervenirati, no na drugoj strani, država mora intervenirati i staviti na tržište stanove i prostore u svom vlasništvu. Kao i gradovi”, kaže Nino. “Evo, imali smo zgradu Vjesnika, koja se koristila kao skladište, umjesto da se urede prostori i daju u najam ili nešto tako korisno. Na kraju smo dobili zgarište i javni interes je na gubitku.” A što se Banovine tiče, valjda bi to i Ustavnom sudu trebalo biti jasno. Ali nije.
No ima i goreg. Najprovokativnije od svega, Nino kaže, zamislite, da Hrvatska nije pobijedila u Drugom svjetskom ratu! No shit, Sherlock. To bi svakom trebalo biti jasno. Jer, da jest, imali bismo nekakvu Hrvatsku 1945. i ne bi bilo rata 1990. Je li Nino ustaša zbog te heretičke tvrdnje? Svakako. Iz antifašističko-četničke perspektive, naravno. Naime, predsjednik Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA) Ranko Britvić rekao je da se radilo o odavanju počasti svim žrtvama, pri čemu je spomenuo da Hrvatska počiva na antifašizmu i da je Hrvatska pobijedila 1945. godine. VeDRA je inače udruga činovnika – uhljeba koji su dobili status branitelja, a da u životu nisu pomolili nos iz kancelarije koju su dobili kao sinekuru za vjerno služenje. “Hrvatska nije pobijedila 1945., pobijedio je Winston Churchill, on je istinski antifašist. Mi smo dobili totalitarni sustav na 45 godina i morali se kroz rat boriti da izađemo iz njega. Kad netko u Saboru kaže da je Hrvatska utemeljena na antifašizmu, počet ću replicirati da to nije istina i da je temelj Banovina Hrvatska”, zaključio je Raspudić. Jedno u čemu se NEĆU složiti s njim jest da je Churchill bio istinski antifašist, taj se pojam uz njega nikad nije vezivao. Samo uz manijake poput Staljina. A ostalo mu mogu potpisati.
Autor:Marcel Holjevac/7dnevno
