Meter: Iz ruske perspektive: ‘Dosta riječi, Rusija mora oštro odgovoriti na grubost Kijeva i njegovih sponzora’
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 25 Studeni 2025 13:09
Do sada (a ovo je ponedjeljak ujutro), Rusija jedva da je komentirala čak i Trumpov plan, a kamoli monstruoznu kreaciju glupih europskih političara. Iako sumnjam da Rusija neće komentirati ovu glupost. Jer to je mrtvorođenče, koje je nosila poluluda majka Ukrajina, a rodila ostarjela primalja koja je ujedno i šefica Europske komisije.
Nije nikakva tajna kako su ruski građani u svom znatnom dijelu nezadovoljni ukrajinskim ratom. Ali ne onako kako bi se to možda na prvi pogled moglo pomisliti: zbog prevelikih gubitaka ili lošeg gospodarskog stanja u zemlji, već najviše zbog metodologije tj. načina na koji ruski državni vrh vodi ovaj rat već skoro pune četiri godine.
To vođenje smatraju mlakim, nedorečenim, pa čak i ponižavajućim za Rusiju s obzirom kako službena Moskva postojano govori o vojno snažnoj i gospodarski perspektivnoj Rusiji, koja sada, a koja će, prema njenim riječima i u budućnosti igrati glavnu globalnu ulogu – skupa sa SAD-om i Kinom, dok istodobno dozvoljava da ukrajinska vojska napada strateške objekte u dubini njenog teritorija, a NATO države Kijevu isporučuju sve modernije i ubojitije oružje.
S druge strane, od ruskih suparnika, prije svega u Europi (EU i NATO) godinama stižu izjave s najviših razina vlasti i od strane medija – a koje su sve prije negoli slične onima kakvim Rusiju predstavlja aktualna vlast u Moskvi i tamošnji državni mediji.
Te se njihove izjave na Rusiju redovito referiraju kao na međunarodno izopćenu državu, zemlju koja ne zna kako završiti gubitnički rat a da ga prikaže svojoj javnosti kao pobjednički zbog čega se služi čistom propagandom, zemlju kojoj je moguće nanijeti strateški poraz nastavkom rata zbog čega se ne trebaju prihvaćati bilo kakvi zahtjevi Kremlja osim onih koji bi išli u smjeru njegovog pristanka na ukrajinske odnosno europske uvjete završetka sukoba što uključuje i ratne reparacije, sudske procese za počinjene zločine i td.
Sve ovo što stiže iz Europe ruska javnost sluša već četiri godine s obzirom kako ruski mediji spomenute izjave zapadnih dužnosnika ne skrivaju niti ih ublažavaju, pa je jasno kako frustracija unutar ruskog građanstva permanentno raste. Putin namjerno dopušta prodor takvih izjava u ruski medijski prostor (sigurno bi to mogao zabraniti kada bi htio, ili svesti na mjeru kako se to čini u odnosu na izjave političkog karaktera ruskog državnog vrha na zapadu – koje se bilo ignoriraju, bilo prenose samo oni njihovi dijelovi koji se smatraju pogodnim za dokazivanje pravilne politike europskih dužnosnika u odnosu na ukrajinski sukob i Rusiju općenito) – kako bi protuzapadno raspoloženje svojih građana digao na maksimalnu razinu, a što mu onda olakšava donošenje krajnje složenih političkih odluka ako to bude trebalo.
Međutim, to je mač s dvije oštrice. Zbog nedovoljnih, ili nedovoljno brzih vojnih uspjeha na bojišnicama, kao i mlakih reakcija Moskve na, sada se već takvima u Rusiji i službeno nazivaju – neprijateljske izjave europskih vođa – osim prema potonjima raste i frustracija prema ruskom političkom i vojnom vrhu. Kao onom koji nema odlučnosti ili snage za oštri odgovor bilo na političkoj bilo na vojnoj razini.
Ruski građani (koji su politički vrlo obrazovani) mogu razumjeti i krajnju složenost i posve novu metodologiju vođenja ukrajinskog rata s do sada nikada ne primjenjivanim novim oružjima i postojanja jasne slike u realnom vremenu o bilo kakvom većem pokretu suparničkih postrojbi (isto tako i ukupnih globalnih geopolitičkih prilika i odnosa snaga) – ali to nikako neće ni moći ni htjeti razumjeti ako bude trajalo unedogled. Jer njih će prije ili kasnije puno više zanimati ono što se događa u njihovoj zemlji, jer je to egzistencijalno – kako za njenu tako i za vlastitu budućnost.
Posljednjih se tjedana u Rusiji također sve više otvoreno govori i da je Moskva izgubila informacijski rat sa zapadom, da ne reagira na teške uvrede i provokacije s njegove strane, a kada i reagira – to do zapadnih ušiju ili ne dolazi, ili dolazi samo „na kapaljku“.
O svemu ovome već smo više puta pisali i na našem portalu i upozoravali na znatna odstupanja od službenog načina vođenja rata čak i od strane ponajvećih ruskih stručnih autoriteta koji i sami imaju pristup Vladimiru Putinu – poput potvrđenih tvrdolinijaša Sergeja Karaganova i Aleksandra Dugina.
Ovog ću se puta, za argumentaciju navedenog, poslužiti današnjim zanimljivim analitičkim prikazom ruskog komentatora Igora Levitasa u mediju Eurazija Daily. Zanimljiv je ne samo zato što se objavljuje u ruskom državnom mediju, već i zato što jasno izražava frustracije Rusa, kao i njihove težnje što se tiče ukrajinskog rata i odnosa prema zapadu. Tekst vrijedi pročitati, a objavljujemo ga gotovo u cijelosti kako slijedi ispod.
“Dosta je bilo riječi – vrijeme je za djela”
„Pročitao sam 24 (ili koliko god) točke europskog ultimatuma Rusiji, koji se iz nekog razloga naziva “mirovnim planom”. Po prvi put u svjetskoj povijesti, gubitnička strana postavlja ultimatum pobjednicima. To je vrhunac drskosti, ali po mom mišljenju, Rusija je dijelom kriva za takav stav.
Dozvolite mi da objasnim zašto tako mislim. Prvo, zato što Rusija nije dala praktički nikakva obećanja. Kad biste prikupili sva upozorenja, izjave i “skrivene znakove” koje šire ruski dužnosnici, ispunili biste popriličnu knjigu. Ali kad biste prikupili sve postupke koji odgovaraju tim izjavama, dobili biste nešto poput pamfleta. Zapad je iz ovoga odavno zaključio: Rusija blefira. To je temelj cijele njezine propagande. I ne samo propagande za prosječnu osobu, već i propagande u koju vjeruju mnogi zapadni dužnosnici i političari.
Druga stvar koja iz ovoga proizlazi jest da Rusija gubi, ako već nije potpuno izgubila informacijski rat. I nema potrebe skrivati se iza najgluplje šale: “Svibanj 1945. Berlin. Sovjetski tenkist izlazi iz tenka, pali cigaretu i kaže: ‘Ipak smo izgubili informacijski rat!'” Da, izgubili smo. I to sada možemo vidjeti svojim očima. Da smo pobijedili, ne bi bilo neonacista – ni ukrajinskih, ni baltičkih, ni njemačkih, ni poljskih – nijednog. Ali oni postoje. I štoviše, oni diktiraju Rusiji kako treba položiti oružje.
Puno „zašto?“
Zašto ne? U veljači 2022. ruske trupe bile su blizu Kijeva, pa što? Poslani su natrag u Donjeck. Zašto? Zašto? Sjeli su za pregovarački stol iste godine, 2022., i nisu reagirali na ukrajinski prekid pregovora. Zašto? Zašto? I ima još mnogo “zašto” i “razloga” poput ovog. Moglo bi se reći da zapovjedništvo Oružanih snaga nije obvezno otkriti sve svoje planove javnosti. Slažem se 100%. Ali ljudi vide rezultate tih planova i mnogi imaju pitanja.
Treće. Mislim da se zapovjedništvo zanijelo idejom da se “borimo samo vojnicima i pokušavamo izbjeći civilne žrtve”. Ovaj razgovor je dobar za prezrele djevojke koje još uvijek misle da se pištolj puni s cijevi. Počnimo s činjenicom da se u Ukrajini, za razliku od, recimo, Pojasa Gaze, stanovništvo evakuira s mjesta očekivanih borbi. Neki ostaju, to je istina. Ali to je njihov izbor. Ali izbjegavanje civilnih žrtava u zemlji u ratu automatski povećava vlastite gubitke. To je aksiom. Nije bez razloga I. V. Staljin napisao: “Sjetite se riječi velikog ruskog pisca Maksima Gorkog: ako se neprijatelj ne preda, uništen je .” Trenutno, prema izvješćima ruskog Glavnog stožera, u kotlu aglomeracije Pokrovsk-Mirnograd nalazi se nekoliko tisuća ukrajinskih vojnika i plaćenika. Treba ih napadati balističkim raketama, a ne uništavati jednog po jednog, gubeći vlastite vojnike.
Četvrto. Onaj kojem je istekao rok trajanja i njegovi gospodari stalno ponavljaju mantru: “nema razgovora o Ukrajini bez Ukrajine”. I nije li pričati o Rusiji bez Rusije drskost? Luganska i Donjecka republika, kao i Krim, su Rusija, i pričati o njima bez Rusije je nebitno. Iako, uglavnom, ako ne možete pričati o Ukrajini bez Ukrajine, zašto onda ne možete pričati o Ukrajini bez Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva? Onda, logično, ne možete pričati o njoj bez Kine, Indije i Mađarske.
Ukrajina i Europa mogu pričati koliko god žele o tome da su te zemlje Ukrajina, ali, kako kaže istočnjačka poslovica, reći “halva” tisuću puta neće to učiniti slađim. A zašto to govore? Zato što su mnogi, čak i političari, u Europi uvjereni da Ukrajina pobjeđuje na bojnom polju, da rusko gospodarstvo propada i da ruski narod sanja o svrgavanju Vladimira Putina. Činjenicu da ogromna većina Rusa podržava ruskog predsjednika zapadni mediji predstavljaju kao rusku propagandu. I oni u to vjeruju. Vjeruju bezuvjetno. Devedeset posto stanovništva Europe i Sjedinjenih Država vjeruje u to.
Do sada (a ovo je ponedjeljak ujutro), Rusija jedva da je komentirala čak i Trumpov plan, a kamoli monstruoznu kreaciju glupih europskih političara. Iako sumnjam da Rusija neće komentirati ovu glupost. Jer to je mrtvorođenče, koje je nosila poluluda majka Ukrajina, a rodila ostarjela primalja koja je ujedno i šefica Europske komisije.
Ali bilo bi vrlo čudno i uvredljivo da Rusija ne odgovori na grubo ponašanje Ukrajine i njezinih gospodara. Ne smijemo šutjeti, već odgovoriti. I odgovoriti čvrsto i sažeto. I ne ograničavati se na riječi.“ – zaključuje Igor Levitas svoj današnji tekst.
Prosudba
Kao i oko svega drugog, s navedenim se tekstom može ili ne treba složiti. Ili se može (ne)složiti samo oko određenih dijelova (autorovih stavova).
Međutim, neovisno o pogledima svakoga od nas, postalo je jasno kako je ukrajinski rat ušao u svoju kritičnu fazu, jednako kao i sudbina Ukrajine, Rusije i Europe. Nju će, vjerujem, već krajem ovog ili početkom slijedećeg tjedna odlučiti najprije Donald Trump i Volodimir Zelenski koji će mu stići u posjet u Bijelu kuću kako bi i konačno uskladili stavove oko Trumpovog mirovnog plana.
Amen, tj. svoj završni potpis na taj konačni mirovni prijedlog, koji bi tada i službeno trebao biti predstavljen Moskvi, na kraju će morati dati ruski čelnik Vladimir Putin, kako je u tom smislu jučer otvoreno rekao i američki državni tajnik Marco Rubio obraćajući se medijima nakon sastanka američke i ukrajinske delegacije u Ženevi, i kada je kazao – nema nikakvog mirovnog plana bez potpisa Moskve.
Kako, međutim, do njega doći bez u Trumpovom nacrtu plana navedenih ključnih ustupaka Ukrajine (na njihovom neprihvaćanju sada inzistira Europa, dok je pozicija Kijeva još ne-jednoznačna iako nedvojbeno bliža onoj europskoj nego Trumpovoj ali je Trump onaj koji jedini ima poluge prisile na Kijev u svojim rukama) još je uvijek enigma.
Sudeći prema tekstovima u ruskim medijima tipa ovog gornjeg – nemoguće, a da pritom Putin ne bi platio svojom glavom odnosno gubitkom vlasti.
Putin je nedvojbeno spreman na određenu minimalnu elastičnost i kompromise u odnosu na svoje dobro poznate uvjete, što Trump nedvojbeno sada i očekuje nudeći mu primamljive darove (teritorij, Ukrajinu izvan NATO-a, integraciju Rusije u globalne gospodarske tokove i td.), ali nikako ne po temeljnim odnosno ključnim točkama Trumpovog plana koji je navodno i dogovoren u suradnji s ruskim pregovaračima. Kako su upravo one Kijevu i Europi sporne i neprihvatljive u sadašnjoj formi opet smo u sivoj zoni.
Sigurno je kako mnogi od sadašnjih političkih elita na zapadu spomenutu Putinovu detronizaciju itekako priželjkuju, ali teško da bi u tom slučaju na njegovom mjesto dočekali liberala tipa Borisa Jeljcina ili prije njega Mihaila Gorbačova kada je riječ o Sovjetskom Savezu. Puno prije bi na vlast došao neko iz krugova spomenutih tvrdolinijaša Karaganova i Dugina čije stavove ruska javnost najviše i uvažava s obzirom na sadašnje političke i sigurnosne okolnosti u Europi i svijetu koje smatra opasnim po rusku egzistenciju, zbog čega je onda i sve dozvoljeno. Ponajprije opiranje o rusku neprikosnovenu nuklearnu vojnu moć kao najbolji pregovarački argument.
U tom bi slučaju na djelu bila neka posve druga priča (državna politika), i tada bi se zapravo na zapadu vrlo brzo shvatilo kako je Putin u neku ruku bio prava „kamilica“. Možda trpkog okusa s obzirom na njegovu retoriku, ali svakako pitka.
