Slovenija je izabrala život. A što bi Hrvatska?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 27 Studeni 2025 17:06
Slovenija je u nedjelju izabrala život. I to na referendumu na kojemu se biralo između života i smrti. Doslovno. Prema podacima tamošnjeg Nacionalnog izbornog povjerenstva, s 99,99% obrađenih glasačkih mjesta, jasno je to poručilo 370.012 slovenskih glasača.
Sretna sam zbog njihove razboritosti i – posljedično – pada, u najmanju ruku kontroverznog, zakona o potpomognutom samoubojstvu koji je izglasan u srpnju ove godine. No, istovremeno, zabrinjava i broj od 322.288 onih koji su svojim glasom poručili da je život igračka koju je, u trenutku kad ti dosadi, moguće odbaciti. Zagovaratelji ovakve vrste smrti najavili su nastavak borbe.
Što je potpomognuto samoubojstvo?
Iako iza njega stoji čitav niz eufemizama poput “dobrovoljnog okončanja života”, “dostojanstvenog umiranja” ili – oksimoronski – “humanog samoubojstva”, čin kojim osoba medicinskim postupkom svojevoljno prekida život naziva se potpomognutim samoubojstvom. Drugim riječima, u pitanju je (kako ga drukčije nazvati?) – dobrovoljni suicid.
Prema dosad poznatim informacijama, slovenski zakon izglasan u srpnju ove godine, a sada srušen glasom (savjesti!) slovenskog naroda, podrazumijeva plan u kojemu se treba “dati lucidnim, terminalno bolesnim pacijentima čija je patnja ili zdravstveno stanje nepodnošljivo, pravo da okončaju svoj život, isključujući slučajeve mentalnih bolesti”.
Zakon bi dao odraslom pacijentu, sposobnom za samostalno donošenje odluka, pravo da dobrovoljno okonča svoj život, ali samo pod određenim uvjetima. Jedan uvjet je “nepodnošljiva patnja zbog teške neizlječive bolesti ili drugog trajnog oštećenja zdravlja”. Nadalje, pacijent može dobrovoljno počiniti ‘medicinsko samoubojstvo’ “ako su iscrpljene mogućnosti liječenja ili ako liječenje ne daje razumno očekivanje poboljšanja”.
Zakonom je propisana i procedura takvog načina okončanja života. Naime, nakon što njegov zahtjev odobri posebna komisija, “pacijent samostalno unosi aktivnu supstancu za dobrovoljni prekid života”.
Tekst zakona ne odobrava smrt koju uzrokuje zdravstveni djelatnik na zahtjev pacijenta. Valjda u stilu: “Mi ćemo gledati, ali sam ćeš to napraviti”. Propituje li se ovime i Hipokratova zakletva, pa i čitava medicina čiji se temelji stavljaju “pod povećalo”?
Pakleni kanadski plan
Ovu brutalnu praksu dobrovoljnog završetka života, koju zagovaratelji nazivaju humanom, već dopušta nekoliko europskih zemalja, uključujući Švicarsku i Austriju. Nizozemska, Belgija i Luksemburg dopuštaju eutanaziju. Francuski zastupnici odobrili su mogućnost prava na potpomognuto umiranje u prvom čitanju krajem svibnja. Međutim, njihov predsjednik Emmanuel Macron spomenuo je i “mogućnost referenduma ako parlamentarni proces zastane”.
No, u iznimno liberalnom provođenju eutanazije izvan Europe prednjači Kanada, zemlja čiji su liječnici uoči referenduma uputili pismo slovenskim kolegama predočavajući im stravične primjere tamošnje prakse. U Kanadi se, naime, eutanaziraju osobe za koje je procijenjeno da su “financijski teret” svojim obiteljima. Razlozi zbog kojih ljudi olako dižu ruke od života, zastrašujući su. Statistike također.
Od 2016. do danas, broj eutanaziranih pacijenata u Kanadi povećavao se za 1500% godišnje! Gotovo petina tih ljudi kao glavni razlog smrti navelo je usamljenost, upisanu kao kroničnu bolest.
Kanadski liječnici u pismu slovenskim kolegama predočili su opasan plan u kojemu bi do 2027. godine bilo legalno okončanje života mentalno oboljelim osobama kojima je to glavna dijagnoza.
Znači li to dugoročno da će psihijatrijske ustanove biti prazne? Da će jednoga dana netko proći hodnicima tih ustanova, ući u sobe pacijenata i dati tim nesretnim ljudima “mogućnost za dostojanstvenu smrt”? Čija će odgovornost u tom trenutku biti procjena lucidnosti tog čovjeka?
Hoće li i osobe kojima je, primjerice, dijagnosticirana depresija, kao jedina zdravstvena teškoća, biti upućene na potpomognuto samoubojstvo? Hoće li u budućnosti, recimo, tek punoljetni klinci, koji spomenu usamljenost, biti jednostavno dobiti preporuku za smrt?!
Dostojanstveni život i smrt
Vjerujem da je svatko od nas u svojoj blizini imao iskustvo osobe koja je proživljavala nezamislive patnje uslijed bolesti. Mnoge osobe s invaliditetom i njihove obitelji svakoga dana, iznova i iznova, godinama i desetljećima, susreću se sa, za nas jednostavnim i podrazumijevajućim, izazovima poput gutanja hrane i vode. Imamo li zrno empatije staviti se u kožu tih ljudi? Ili smo od onih kojima je lakše okrenuti glavu od ovih tema?
Znači li to, prema zagovarateljima ovakvih zakona, da je opravdano odlučiti prekinuti njihove živote?
Svi se razbacujemo terminom “dostojanstven život”. A sve češće nam u svijest ulazi i liberalna verzija “dostojanstvene smrti”. Dostojanstvena smrt za neke je možda filozofsko pitanje. No, za one koji imaju (ako imaju) dvojbe oko ove teme, dostojanstvena smrt je moralno pitanje. Pitanje savjesti.
Bi li ti veliki liberali imali petlje i savjesti ući u domove obitelji koje njeguju svoje najbliže i predložili im njihov “dostojanstven odlazak”? Jesu li to oni veliki liberali koji se papirnato zalažu za “najranjivije skupine” (doduše, na njihovom popisu nema nerođene djece, ali ima nekih drugih skupina)? No, “Dajte vi sami sebe riješite, mi ćemo gledati”.
Koliko daleko je moguće otići u izopačenom eugeničkom planu u kojemu se treba “riješiti” svih onih koji ovise o tuđoj pomoći?! Jer, dati čovjeku ‘čarobni pripravak’ koji će ga usmrtiti isto je što i viknuti očajniku na rubu zgrade: “Skoči!”.
Što bi izabrala Hrvatska?
Liberalni slovenski premijer Robert Golob zdušno je ohrabrivao svoje sugrađane da na nedjeljnom referendumu podrže ovaj zakon.
“Svatko od nas mora moći sam odlučiti kako i s kojim dostojanstvom ćemo okončati svoj život”, izjavio je u prošlu srijedu kada je prijevremeno glasao u Ljubljani.
Pitam se kakve bi sve poruke stizale iz krugova hrvatskog političkog establišmenta. A bojim se pomisliti i kako bi izgledali rezultati našeg referenduma na tu temu. Stoga oči, uši, ali i srca trebaju nam biti širom otvorena. Za život. U protivnom, hrvatsko zakonodavstvo u budućnosti će i nama i našoj djeci ponuditi svoju verziju “dostojanstvenog odlaska”.
