Zec i Čengić – politika bira žrtve za naslovnice
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 10 Prosinac 2025 19:04
Parazitiranje nad žrtvama, za što se ovih dana optužuju neki novinari i aktivisti u slučaju časne sestre, posljednjih se dana s iste lijeve strane pokazalo u punom svjetlu. Arijana Lekić Fridrih, performerica iz udruge Domino, samoprozvana je glasnogovornica ubijenih žena. Na njihovoj tragediji parazitira, već pokoju godinu, a tragedije koristi kako bi se obračunala – s javnom manifestacijom vjere.
Na istoj strani je Možemo i SNV koji godinama koriste ubojstvo obitelji Zec isključivo za svoje političke ciljeve – kolektivnu krivnju fašistoidnih Hrvata zbog monstruoznog ubojstva na Medvednici.
Slučaj obitelji Zec već tri desetljeća služi kao zgodna poluga za one koji iz svakog tragičnog događaja pokušavaju izmusti političku korist. Ljevica ga iznova nudi kao dokaz ”kolektivne krivnje hrvatske države”, kao pečat na narativu o ubijanju Srba u Zagrebu te olovne 1991.
Problem je samo jedan: ništa od toga nije istina. Ni motiv, ni okolnosti nemaju veze s pričom koju danas serviraju politički aktivisti, NGO sektor i njihova medijska glasila.
Slučaj Zec bio je – kako potvrđuju i istraga i svjedoci – brutalna pljačka koja je eskalirala u trostruko ubojstvo. Nije tu bilo nikakvog ”lova na Srbe”, nikakvih političkih naredbi, nikakvog državnog aparata koji bi progonio manjine.
Branko Lazarević o zločinu nad obitelji Zec: Ubojice tražili ”oružje i lovu”, ne nacionalnost
Prije četiri godine, za Tportal sam pričala s Brankom Lazarevićem, nekadašnjim šefom ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke koji je vodio očevid ubojstva obitelji Zec 7. prosinca 1991. Potvrdio je ono što je se i kasnije provlačilo kroz medije – ubojstvo obitelji Zec nije bilo motivirano etničkom mržnjom.
Prema njegovim riječima, motiv zločina bio je pljačka, a ne etnički poticaj, što potvrđuje i činjenica da je ista skupina upadala i Hrvatima u stanove. ”Nama nitko nikada nije rekao da treba ubijati Srbe po Zagrebu, pa i ja sam Srbin”, rekao je Lazarević, naglašavajući da su ubojice tražili ”oružje i lovu”, ne nacionalnost.
Ubojica Munib Suljić koji je likvidirao Mariju Zec, Hrvaticu, i Aleksandru Zec, bio je član partije i musliman iz okolice Zenice. Mesar Mihajlo Zec i Suljić imali su nerazriješene međusobne financijske dubioze. Kriminalac i prije rata, dugovao je Zecu novac, bio dio miljea s kojim je Mihajlo živio i od kojeg je na kraju stradao ‘Milijun puta prošao sam pokraj njegove mesnice. Ljudi su mi pričali da je Mihajlo Zec dobar čak i sa šefovima policije, kojima je davao odojke i ne znam što sve ne”, kazao mi je 2021. Lazarević, koji je inače Srbin.
Psi rata haračili su Zagrebom, ne birajući mete po nacionalnosti. Lova je bila u fokusu.
Upadali su i Hrvatima
”Nama nitko nikada nije rekao da treba ubijati Srbe po Zagrebu, pa i ja sam Srbin. Bilo je to vrijeme u Zagrebu u kojem se pojavila jedna grupa koja je hodala po stanovima za koje su znali da u njima ima oružja i novca. To je neka samozvana grupa koja je išla kamo god kad su imali informaciju da neki Pero, Marko ili Janko ima pušku…’Ajmo uzet’ pušku, a ako ima i koji dinar, uzet ćemo i tu lovu.’ I gotovo.”
Otkrio je Lazarević i jedan zanimljiv detalj. Upali su u stan i Zvonimiru Červenku, hrvatskom generalu koji je organizirao obranu Zagreba, a kasnije, u vrijeme Oluje, bio je načelnik Glavnog stožera HV-a.
”Radio sam taj očevid – i od njega su odnijeli neko oružje i nešto novca. Nisam siguran. Hoću reći da su išli po stanovima. Ako su bili kod Červenka, išli su i Hrvatima. Zaključio sam da su im bili bitni oružje i lova. Ako je osoba koja to ima Srbin, onda je to još bolje. Ako je Hrvat, nije problem”, zaključuje.
Mesić pomilovao Rimca
Ovom je mozaiku važno i podsjetiti da je Mihajla Zeca ubio tada 18-godišnji Siniša Rimac, kojeg je kasnije pomilovao Stjepan Mesić glavom i bradom zbog zločina u Pakračkoj Poljani.
Pupovca bi, kada govorimo o šikaniranju Srba 1991. Mesić mogao podsjetiti na svoj govor iz 1991. “Niste na svojim opancima donijeli srpsku zemlju na hrvatsku zemlju” kazao je Mesić te nakon toga opravdavao otpuštanje Srba iz represivnog aparata riječima da je Srba u hrvatskoj policiji ionako bilo 70 posto.
Svirepo ubojstvo troje članova obitelji Zec stoga se treba komemorirati baš kao što se komemorira bilo koja žrtva civilnog ubojstva iako su počinitelji bili pripadnici pričuvnog sastava MUP-a.
Sve to znaju i političari i aktivisti koji danas potežu slučaj Zec kao ”dokaz” o strukturalnoj mržnji, ali se činjenice ne uklapaju u priču. Zato ih izostavljaju.
Mit o naciji koja ”ubija djecu”
Jer narativ u kojem jedan kriminalac likvidira imućnog mesara i njegovu obitelj radi duga i plijena – ne nudi kapital za političko trgovanje. Mnogo je lakše prodavati mit o ”zločinačkoj državi”.
I zato je današnji politički parazitizam nad slučajem Zec gori od svih manipulacija koje smo navikli gledati. Jer ovdje se ne reciklira ”ratni zločin” – nego kriminalni obračun u ratno doba, na kojem se gradi mit o naciji koja ”ubija djecu”.
Svakog prosinca kada se na Adolfovcu na Medvednici skupljaju oni koji parazitiraju na žrtvama tog zločina, SNV, Možemo i antifašist Zoran Pusić, druga strana uporno ponavlja kako je u Domovinskom ratu živote izgubilo preko 400 djece.
Većina ih je poginula od granata i metaka, no njih 40-ak ubijeno je na isti hladnokrvan način kao Aleksandra Zec.
Čengić vs. Zec
Pupovac bi trebao znati za obitelj Čengić iz Ervenika, tamo u njegovom kraju.
To je bio pravi masakr motiviran isključivo etničkom mržnjom pripadnika paravojske tzv. SAO Krajine.
Hrvatska obitelj Čengić ostala je živjeti na okupiranom području kada su im 18. siječnja 1992. na kućni prag došli razulareni četnici žedni krvi. Otac Drago i jedanaestogodišnji Slobodan su zapaljeni u kući. Majka Nevenka u naručju je imala četverogodišnjeg Gorana.
“Spalili su djevera i ovog malog starijeg u kući. Nju su jadnu bili klali i onda je pobjegla kad su počeli paliti kuću s tim malim mlađim, on je još bio živ. Kad su skužili da ih nema, taj krvolok je vikao di je kuja, nađite kuju. Kad su našli, dokrajčili su ih, poklali i ostavili tako”, svojedobno je rekla šogorica Grozdana Čengić.
Čengići su ubijeni isključivo jer su bili Hrvati.
364.000 naspram 12.300
Njihova imena ne zvone medijskim prostorom. Zbog bestijalnosti samog zločina, ovaj užas zadobio je određenu medijsku pažnju, no niti približnu onoj slučaja Zec.
Jer na obitelji Čengić nitko ne profitira. Za razliku od onih koji koriste obitelj Zec isključivo u političku propagandu. Zločin nad Čengićima toliko je ‘čist’ i okrutan da ga se čak i SDSS-ovci tu i tamo sa žaljenjem spominju.
No, medijski tretman i politička težina jednog i drugog zločina, dijametralno su suprotne.
Jedan će podatak to najbolje ilustrirati. Za pojam ‘obitelj Zec” Google izbacuje 364 tisuće rezultata. Za ‘obitelj Čengić’ – 12.300.
