Partizanske pjesme - pripreme za nova buđenja
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 20 Prosinac 2025 19:03
Samozvani se 'progresivci' u našoj zemlji prave da ne vide kako na listi okrutnih totalitarizama, nisu samo fašistički i nacistički, nego i komunistički totalitarizam. Znakovljem i uzvicima iz jugokomunističkoga vremena nastoje poticati nesuglasice na hrvatskoj javnoj sceni, iako su prokomunistička i projugoslavenska nagnuća, insignije i retorika posve protivna političkim ciljevima oslobođene hrvatske države.
Umjesto zastupanja vrijednosti slobode i prava na slobodno odlučivanje o sebi i svojoj budućnosti, po ulicama i u medijima u našoj zemlji, nastupaju ljudi koji podupiru neke sasvim drukčije moralne vrijednosti, veličajući vremena komunističkoga totalitarizma i jugoslavenske države. Republici Hrvatskoj pripisuju stvarnost koja je prije 80 godina nestala s povijesne scene.
U različitim hrvatskim institucijama, prikriveni su nasljednici komunističke, projugoslavenske ideologije, koji djeluju na različite načine. Opstruirali su istraživanja žrtava komunizma i prikrivali dostupna saznanja o žrtvama na koja mislimo kad se spomene Bleiburg i Križni put. Isto je bilo s žrtvama narednih godina, pod Titovom vlašću. Pokušavalo se prikrivati kako su Titovi ljudi nastojali terorom iskorijeniti 'klasne protivnike' i domoći se njihove imovine. Cijelo vrijeme vlasti komunista nakon 1945. posebno su na udaru bili hrvatski nacionalisti, koji nisu prihvaćali ni Jugoslaviju, ni komunizam. Srž toga sukoba i pokušaja da se pokori Hrvatska, terorom i stalnim optuživanjem za 'ustaštvo', pokazala je agresija na Hrvatsku 1991.
Nepokorno hrvatstvo
Od toga su vremena već prošla desetljeća, a ideološki i politički nasljednici komunizma i jugoslavenstva pokušavaju prikazivati da taj konflikt nije završen. Nedavni javni nastupi, uz ispisane parole, sa zastavama i znakovljem propaloga režima i države, otvoreno svjedoče o njihovu usmjerenju. Jezik toga javnoga govora malo se razlikuje od onoga koji je progonio svaki oblik hrvatstva i nepokornosti zamislima velikosrpstva i 'Revolucije'. Ljudi neskloni Hrvatskoj, iz svojih kritičkih razmatranja nastoje ispustiti vrijeme totalitarne vlasti komunista, a ispred svih povijesnih iskustava Hrvata, lenstavljaju vrijeme četverogodišnje podložnosti Berlinu i Rimu (1941.-1945.). To vrijeme nacifašističke dominacije pokušavaju prikazati bitnim za oblikovanje hrvatskoga narodnoga identiteta, ignorirajući činjenicu da se taj identitet stvarao kroz više od tisuću godina.
Novi poticaji 'revolucionarnom' djelovanju u našoj zemlji, ne stižu danas samo s one strane s koje su ih donosili Lenjinovi i Staljinovi ljudi. Ako se zanemare utjecaji stranih agentura, nije lako saznati odgovor na pitanje o tomu zašto bi netko danas bio zagovornikom NDH, koja je poražena i nestala s povijesne scene, s teškim hipotekama, umjesto potpore slobodnoj, demokratskoj Republici Hrvatskoj, koja je pobijedila agresorsku vojsku i oslobodila hrvatsku zemlju.
Odlučnost da se u svim vremenima brani domovina, nije poziv na 'umiranje', kako iznosi jedan političar u Hrvatskoj, nego privrženost slobodi i odlučnosti za njezinu obranu, koja ne mora nužno biti s oružjem u ruci. Ali poziv na obranu domovine, pri svakoj vrsti ratne prijetnje ili ratne agresije, nije i ne može biti 'kompromitiran'. Civilizirani svijet s razlogom osuđuje sva zlodjela protiv života, slobode i ljudskih prava, bilo kad i bilo gdje. Hrvatski Domovinski rat bio je i ostao na strani te i takve civilizacije, a komunističko jugoslavenstvo i velikosrpstvo na suprotnoj strani.
Glas vlastite savjesti
Čitamo, prigovor vođe Srba u Hrvatskoj, kako među nama, neki ljudi, u ovo vrijeme, oživljuju „retoriku koja pred hrvatske građane postavlja pitanje spremnosti da se umire, i da se to čini pod pozdravom koji je historijski teško kompromitiran.“ M. Pupovac tvrdi da M. P. Thompson oživljuje tu 'retoriku'. 'Spremnost da se umire'!(?) Kad, kako i zašto? Braneći svoje ili otimajući tuđe, ratujući protiv agresora i okupatora na svojoj zemlji, ili pokušavajući oteti tuđu zemlju. Ipak, važno je skrenuti pozornost na značenje spomenutih riječi, koje ne veličaju smrt, nego iskazuju odnos prema slobodi i 'poruke' mposvajačima, ali i na okolnosti u kojima se to izriče. Otpor agresoru može, naravno, i loše završiti, ali ljudi koji slušaju glas vlastite savjesti i časti, šalju poruku svima da će, ako budu napadnuti, braniti svoju slobodu.
Umjesto prikazivanja razloga žrtvovanja, onodobna se 'retorika', u citiranoj rečenici, uzima znakom negativnost same zamisli o otporu agresiji i obrani Hrvata. A kritičar pod 'spremnošću' razumije poziv u smrt, a ne na otpor agresoru. Cilj toga otpora uvijek je sloboda, umjesto pokornosti. Osvajači donose smrt i svojima i onima koji se brane. Ni nacifašizam ni komunizam nisu Hrvatima donijeli slobodu. Svaki hrvatski prinos pobjedi nad tim svijetom zla, služi na čast braniteljima. I danas je časno suprotstavljati se pokušajima opravdavanja i slavljenja komunističkoga, kao i svakoga drugog totalitarizma, koji su iza sebe ostavili toliko tragova nasilja i okrutnosti 'revolucionara'.
Kad govorimo o hrvatskoj odlučnosti da brani svoje granice i oslobodi svoja okupirana područja u zadnjem ratu, vidimo znatne razlike u odnosu na prilike u kojima se Hrvatska našla u Drugom svjetskom ratu. Protivnici današnje slobodne Republike Hrvatske koriste svaku priliku kako bi oživjeli uspomene iz Drugoga svjetskoga rata i onodobne podjele u hrvatskom narodnom biću prikazivali neprevladanim, a Hrvate i dalje podijeljenim na ustaše i partizane. Između današnje i ondašnje Hrvatske je s jedne strane propast Hitlerovih osovinskih saveznika, a nakon toga i propast komunizma. Republika Hrvatska je uspostavljena, obranjena i oslobođena nakon tih vremena. I pored toga, po hrvatskim se ulicama ponovno pokušava mahati jugoslavenskim zastavama i crvenim petokrakama koje ne mogu biti nikakvim pozitivnim simbolom u današnjem vremenu.
Podrivanja i osvete
„Nacionalni identitet nije mit, nego memorija, nije doktrina, nego iskustvo, nije ideologija, nego povijest, nije konstrukcija, nego žrtva, nije apstrakcija, nego realnost koja je nas kao zemlju koštala tisuće života. I to je ono što najveći dio naroda intuitivno osjeća.“ (M. Jakšeković). Hrvati su sačuvali svoj identitet neovisno o svim pokušajima da se feralon promijeni (u jugoslavenski). Sad se, dakle, ponovno suočavaju s novim udarima, ocrnjivanjima, lažima i obmanama. O tomu brinu i mnoge 'udruge' koje od postanka suverene države Hrvatske imaju moćne inozemne sponzore i golema novčana sredstva koja podupiru njihovo javno i tajno djelovanje.
Dva udarna orjunaška pera, koja su godinama ispunjavale stranice tjednika Feral, financijski veoma podupiranoga inozemnim novcem, koji je u Hrvatskoj nosio zastavu protuhrvatstva u vrijeme hrvatske obrane od srpske agresije, danas ispisuju stranice Pupovčevih Novosti čije se intencije ne razlikuju od Feralovih. Novca opet ne manjka. Provokatori su već i u kolonama koje marširaju hrvatskim gradovima, jer, uz ostalo, taj primljeni novac treba i opravdati. Novi 'revolucionari', uglavnom 'projugoslavenski' i prokomunistički usmjereni, uporno pokušavaju potkopavati temelje hrvatske države, klevetati je po svijetu i osvećivati se za sve hrvatske ratne i neratne pobjede.
Slom totalitarnih poredaka, fašizma i nacizma, prije osamdeset godina, na žalost, nije donio onu slobodu za kojom su čeznuli mnogi europski narodi, među njima i Hrvati. Staljinov totalitarizam do 1945. nije bio dovoljno poznat. Nakon te godine i Staljinovih pokoravanja dijela europskih država, među kojima je bila i Jugoslavija (do 1948.), Titova komunistička država, s novim sponzorima, i dalje je iskazivala svoj mračni, protudemokratski i nasilni lik. 'Crvena revolucija' nikad nije skrivala što svijet može od nje očekivati.
Komunistička pseudohistoriografija
Istražene i neistražene jame u kojima su, nakon predaje vojske, završili Hrvati 1945. i 1946. od početka su pokazivale narav Titove vlasti, tada još pod Staljinovim vodstvom. Crveno zlo je, kako i najnovija istraživanja pokazuju, nadmašilo snvsve loše slutnje. O tomu, na planetarnoj razini, svjedoči i 'Crna knjiga komunizma - Zločini, teror, represija'. Knjiga je objavljena 1997. u Francuskoj. Napisali su je znanstvenici dobro upućeni u nasljeđe komunističkoga totalitarizma. 'Crna knjiga' opisuje povijest represije, zločina i terora u komunističkim državama.
U organizaciji Srpskog narodnog vijeća (SNV) i Vizure aperta, 1. prosinca 2025., u Srpskom kulturnom centru (SKC) otvorena je izložba “Ništa/nothing“ na kojoj se radovima 'jugoslavenske eksperimentalne prakse', uz radove suvremenih autora, predstavlja paradoks umjetničke teme “ničega“: od književne avangarde 1920-ih pa sve do postmodernističkih radova 1990-ih, ali i u suvremenosti kritičkih fokusa. (B. Lazarin). Ono što se pojavljuje umjesto 'izgubljene' države, priređivači izložbe označuju jednom riječju - “Ništa/nothing“ (drugi naslov “Ništa u Jugoslaviji“).
Stotinjak metara od izložbenoga prostora u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, u kome je postavljena izložba „Ništa/nothing“, postoji 'Nešto' što je osamdeset godina prikrivala komunistička historiografija, prikazujući ga kao 'Ništa'. Pišu da naslov izložbe “Ništa u Jugoslaviji“ (Nothing: made in Yugoslavia“) upućuje na neuhvatljivi pojam „ničega“ kao istraživačku i kritički intoniranu temu umjetnika razvijanu tijekom različitih razdoblja na geografskom području Jugoslavije, ali i kao suvremenu kritičku temu kulturnog postjugoslavenskog područja.
Prikrivana grobišta Hrvata
Spomenuto 'Nešto' pojavljivalo se samo u segmentima i izvan konteksta, bez egzaktnih istraživanja. To je godinama bila zabranjena tema. Sve se u vezi s tim 'Nešto' polako počelo rasplitati. U knjižari, u središtu Zagreba nedavno se konačno pojavila knjiga u kojoj su slovenski znanstvenici, nakon višegodišnjih istraživanja objavili svoja saznanja o mitjazbivanjima iz 1945., s Hrvatima u središtu tih zbivanja. Naslov je te knjige „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“. (Nakladnik Školska knjiga). „Iz dokumenata i svjedočenja preživjelih, pišu Ferenc i Košir, možemo zaključiti da to 1945. nikako nije bila osveta, nego sustavna, planska likvidacija ratnih zarobljenika koja je operativno osmišljena tjednima prije završetka bitaka Drugoga svjetskog rata. Žrtve su bili i civili, među njima i djeca i njihove majke. Mnoge žene najprije su bile silovane i potom ubijene. O „čišćenju“ protivnika odlučivao je najuži jugoslavenski državni vrh, a naredba je morala doći od Josipa Broza Tita, ali nije poznato kada i u kojem obliku.“ (Ž. Ivković). Tko je, kad i zašto, nakon predaje, ubio više od stotinu tisuća ljudi i skrivao istinu o tim zločinima, počinjenim nakon svršetka Drugoga svjetskog rata? Na nevidljivim zastavama nad mrtvima, čije su grobnice bile jame i rovovi, Titovi su ljudi napisali: „Ništa“. O tim se zlodjelima nije smjelo ni govoriti. I pored toga, istina se otkriva.
Nakon poraza nacifašizma, demokratski je svijet krenuo jednim pravcem, a Staljinovi revolucionari drugim. Među njima su bili i Titovi ljudi. Nastavili su putem neslobode, nasilja, progona i straha. Europa je tek nedavno intervenirala u prikazu totalitarnih poredaka iako je davno prepoznala narav komunističkoga nasilja. Sad je i to promijenjeno. Uz fašizam i nacizam, kao treći protuljudski totalitarizam, upisan je komunizam.
Pripreme za nova buđenja
Brojku od 100 milijuna žrtava komunizma koja je objavljena u 'Crnoj knjizi komunizma', neki su prikazivali pretjeranom, a drugi dokazivali da je bilo i više žrtava. Iznesena su i mišljenja da je komunistička Jugoslavija u toj knjizi prikazana „krajnje neobjektivno“, jer je umanjivan njezin prinos komunističkom teroru, navodno, zbog njezine uloge u 'hladnom ratu', iako je u odnosu na broj stanovnika Titov režim pogubio veći postotak ljudi nego u drugim europskim komunističkim državama.
Za Jugoslavijom je, kako se čini ljudima u SNV-u, ostalo, samo naizgled, 'ništa/nothing'. Engleska inačica riječi 'ništa' trebala bi to približiti i onima koji ne znaju hrvatski jezik. Suvišno je spominjati kako su sve to samo pokušaji ('učenoga') zamagljivanja i prikrivanja istine. Ali time se ne može prikriti da je Jugoslavija bila i zadnji agresor, čija je vojska 1991. napala Hrvatsku. Agresor na Hrvatsku, srbizirana JNA, nakon poraza je, za priređivače izložbe, postala 'ništa', ali ne zbog moralnih razloga, nego zbog toga što u percepciji SNV-a i SKC-a svijet nije ostao bez Jugoslavije, jer se ona samo preoblikovala u sustav drukčije naravi.
Prema onome kako pišu, ti ljudi vjeruju da im je, za sad, ostala semiosfera (svijet značenja), u kojoj, navodno, djeluju isti ili slični znakovi i sustavi i u državama nastalima na njezinu području. Jugoslavije nema, ali 'postoji' „na razini znakova i kultura, gdje su jezik, umjetnost i znanost povezani u jedinstvenu, homogenu cjelinu s granicom koja filtrira vanjski svijet i omogućuje transformaciju.„“ B. Lazarin). Eto, ta 'homogena cjelina' je temelj novoj 'religiji' koja se priprema za povratak 'znakova' u realni, opipljivi svijet.
U te „suvremene kritičke fokuse“ nikako ne mogu dospjeti tragovi komunističkih čizama koje su, nakon svršetka i 'onoga' rata i savezničke pobjede nad nacifašizmom, koračale kroz šume u potrazi za preživjelim Hrvatima i, bez ikakvoga suđenja, vodili ih na stratišta. Ne samo ratnike. 'Bleiburški', vukovarski i škabrnjski grobovi, kakvih je puna Hrvatska, davno su postali dio skrivene jugoslavenske 'semiosfere' nasilja nad narodom Hrvata, koji se nije htio odreći sebe i svoje zemlje.
Partizanske pjesme
Na portalu 'Novosti' (Zagreb), nedavno citiraju jednu prokomunističku aktivisticu koja govori o njihovoj današnjoj 'antifašističkoj' borbi uz pjevanje partizanskih pjesama. „Mi ne pjevamo te pjesme kako bismo aktualizirali prošlost, teznonego da bi ukazali na to da su vrijednosti koje je tada antifašizam donio bitne i danas.“ Aktivistica govori o 'vrijednostima' komunizma koje su 1945. donijeli Staljinovi osloboditelji Beograda.
Titovi su 'osloboditelji', primjerice, ostavili svoje impresivne tragove i pored Teznog u Sloveniji. (Slovenski istraživači iznose da je Tezno kod Maribora, gdje se u dugom i dubokom tenkovskom rovu nalazi „40 tisuća ili više“ ostataka ljudskih tijela, jedno od najvećih stratišta u poslijeratnoj Europi, a pretpostavlja se da većinu žrtava čine Hrvati, vraćeni nakon predaje u blizini Bleiburga.) Prema mišljenju člana Komisije slovenske vlade za rješavanje problema prikrivenih grobnica, dr. Mitje Ferenca, na čitavom području Slovenije nakon rata je likvidirano oko 100.000 Hrvata. Iznose se i znatno veći brojevi.
U uvodu Crne knjige komunizma, S. Courtois tvrdi da je u komunističkim zločinima ubijeno četiri puta više ljudi nego što su ih poubijao nacistički i fašistički totalitarizam. Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006.) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima oslanja se i na podatke iz 'Crne knjige komunizma'. Nakon toga Europski parlament je 19. rujna 2019. usvojio i rezoluciju pod naslovom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe“, kojom je osudio i izjednačio nacifašističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih nedemokratskih režima. Za hrvatske 'antifašiste' spomenute činjenice uopće ne postoje. Za njih ne postoje tri totalitarizma: fašizam, nacizam i komunizam, nego samo fašizam i nacizam. Komunizam je njihova religija, a ne totalitarna vlast koja je kriva za smrt četiri puta više ljudi nego što ih je skrivio nacifašizam.
