Fenomen inverzije: Ako gledate naslovnice, veći je grijeh moliti ili slušati Thompsona nego gaziti ljude
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 02 Siječanj 2026 19:04
Sve se to uredno medijski registrira, ali huškački i etiketirajući jezik ostaje za ‘domaće crnokošuljaše’, ‘thompsonovce’, AfD-ovce ili Viktora Orbana. A već 30 godina i za branitelje, prema mjestu i prilici su ‘zabranitelji’, ‘zločinci’ ili ‘lažni invalidi’. Čitajući naslovnice, gora stvar je moliti na Trgu ili otići na koncert Thompsona, nego luđački pregaziti desetine ljudi
Masovno ubojstvo etničkih Židova u Australiji u najbrutalnijim terorističkim činu i političko-medijski napadi na molitelje u hrvatskim gradovima naizgled su dva nepoveziva događaja. Ipak, postoji nešto što ih može povezati.
Povezuje ih medijsko-politička-društvena hajka koja etiketira, vrijeđa, izmišlja i – invertira stvarnost pred očima milijuna ljudi.
Zamjena teza kao dio specijalnog rata
U Hrvatskoj se, gotovo smo sigurni, niti jedno ubojstvo žene ili bilo koga drugoga ne može povezati s činjenicom da se neki muškarci (i žene) jednom mjesečno, prve subote, rano u 8 sati, kada je svaki grad još prazan, sastaju na molitvu krunice. Možemo biti sto posto sigurni da molitva krunice jednom mjesečno nije nikoga u Hrvatskoj potaknula na ubijanje, a kamoli da je nekoga ubila.
Agresivni protivnici molitelja krunice istovremeno zauzimaju najvažnije naslovnice hrvatskih medija. Redovito je to u najpozitivnijem smislu nazivajući ih ‘umjetnicima’ ili ‘performerima’ ili čak ‘borcima za ljudska prava’. Dok se molitelje redovito degradira pogrdnim izrazima nedostojnim novinarstva. Najpoznatiji je naziv koji mjesecima dominira naslovnicama hrvatskih medija – ‘klečavci’.
Štoviše, protivnici molitelja suptilno i agresivno, na svaki način, nastoje povezati svaku ubijenu ženu u Hrvatskoj s molitvom krunice subotom. To čine, premda sami u sebi znaju da svjesno – lažu, obmanjuju, invertiraju istinu i optužuju nevine ljude.
Na drugoj strani svijeta, u Australiji, dogodilo se masovno ubojstvo koje je zaista motivirano mržnjom. I to velikom količinom mržnje, u ime religioznih motiva. Nije to prvi puta da islamski terorizam ubija, najčešće je to bilo na ulicama Europe po novinarskim redakcijama, božićnim sajmovima ili ulicama gradova. Bez milosti, bez mjere, ne pitajući jesu li u pitanju žene, ili bilo tko drugi.
Sada se to dogodilo u jednoj zemlji, dalekoj Australiji, koja se ponosi svojom progresivnošću, napretkom, demokracijom i stabilnošću društva. Ubijeni ljudi su samo zato jer su židovske vjere. To su potpuno nevini ljudi koji su svoju životnu egzistenciju našli u zemlji koja se diči demokracijom. Jednako kao i njihovi ubojice koji dolaze iz vjerskog miljea islama, dapače, iz njegovih radikalnih dijelova koji egzistiraju disperzirani i infiltrirani diljem cijelog Zapada, od Australije preko Europe do Amerike.
Što se događa?
Događa se zamjena teza, tako često vidljiva u Hrvatskoj i na Zapadu. S jedne strane se nevine molitelje otvoreno se optužuje da su huškači na ubojstva, premda se samo mole. S druge strane se potiče agresivna politika na ulicama, parlamentima i medijima. Sve se to često čini pod krinkom ‘borbe za prava Palestinaca’ ili u ime prošlosti koja je bila obilježena kolonijalnim ili imperijalnim žrtvama.
Kao da Hrvatska nije bila žrtva prošlosti: otomanskih Turaka, Srbije, Jugoslavije ili komunizma. Pa sve države srednje Europe su žrtve ideologije komunizma, prije toga nacizma. Pa nitko ne pomišlja opravdati ili prikriti floskulama bilo kakav teroristički čin ili ubilačku akciju u ime prošlosti.
Već godinama Zapad to čini.
Zapad ima veliki problem – hrvatska ljevica i etiketiranje ljudi
Selektivno amnestira ili umanjuje, te na drugoj strani povećava ili izmišlja krivnju, skupina ljudi na ideološkoj, etničkoj ili nekoj drugoj osnovi. Hrvati dobro znaju o čemu se radi, jer je već viđeno u obje Jugoslavije.
Za pojedine čine ne koristi se niti približno medijsko-politička huškačka retorika i etiketiranje, premda se radi o zločinima koji može učiniti samo pravi crnokošuljaš ili fašist, ako bi govorili etiketirajućim jezikom (hrvatskih) ljevičara. Tako i ovaj pokolj ima velike sličnosti s mnogima koji su se zadnjih godina dogodili na ulicama Europe, kao i pokoljem Hamasa 2023. nad nevinim civilima u blizini Gaze.
Sve se to uredno medijski registrira, ali huškački i etiketirajući jezik ostaje za ‘domaće crnokošuljaše’, ‘thompsonovce’, AfD-ovce ili Viktora Orbana. A već 30 godina i za branitelje, prema mjestu i prilici su ‘zabranitelji’, ‘zločinci’ ili ‘lažni invalidi’.
Čitajući naslovnice, gora stvar je moliti na Trgu ili otići na koncert Thompsona, nego luđački pregaziti desetine ljudi
Nimalo slučajan jezik, jer govor jest civilizacija i govor jest ideja i ideologija, sakrivena ili otvorena.
Zločin u Australiji je jasan sam po sebi kao zločin, ali huškačka retorika ljevičara i hrvatskih medija su puno grublje i agresivnije prema moliteljima s Trga i posjetiteljima Thompsonovog koncerta, nego prema ubojicama iz Sydneya ili islamskog fanatika kamiondžije koji je ubio 84 ljudi na proslavi u Nici prije nekoliko godina.
Čitajući naslovnice medija, gora stvar je moliti na Trgu ili otići na koncert Marka Perkovića, nego luđački pregaziti desetine ljudi. Grubo zvuči, ali po medijskom i političkom tretmanu hrvatske ljevice, nije daleko od istine.
Gledano sa strane, čini se da nema slučajnosti. Niti u politici ona postoji. Sve to poprimilo je u Hrvatskoj jasne oblike antihrvatske histerije, a u Europi oblike antižidovske ili čak antizapadne kampanje. Još iz doba BLM-a kada su se rušili spomenici Churchillu, vodećem antifašistu u zapadnoj koaliciji u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Hajka na prof. Havela
Da sve nije mimoišlo Hrvatsku, moglo se vidjeti najbolje u slučaju profesora Havela koji postaje meta javnosti i napada ‘ljevičarske elite’ radi svojih demokratskih političkih uvjerenja o opasnostima radikalne hamasovske islamističke politike prema Izraelu. Kao da se jedva dočekalo da se Havela namjesti na metu, jer pliva nasuprot političkih voda novorođene ljubavi između ljevice i islama na Zapadu.
Najjasniji izdanak te ljubavi je Zohran Mamdani, gradonačelnik New Yorka. Došao je na čelo grada koji je desetljećima figurirao kao ‘glavni grad Zapada’ ili središte zapadne civilizacije. Mamdanija i njegovu suprugu zovu muslimanskim socijalistima. O tom političkom fenomenu više u drugim člancima.
Ova neobična ideologija, koja spaja naizgled nespojivi islam sa ljevicom, ulazi u sve pore zapadnog društva i parlamentarne demokracije. Dapače, na lijevoj strani spektra postaje mainstream, a nitko je ne proglašava politički opasnom, za razliku od politike Orbana, Salvinija, Le Pen ili cijelog AfD-a u Njemačkoj i PiS-a u Poljskoj.
Slučajnost? Ne.
Zašto šute hrvatski borci za ljudska i ženska prava?
Slobodno se može reći da je na djelu koordinirana, planirana i žestoka antižidovska (i antizapadna) kampanja, na jedrima globalne koalicije ljevice i islamista u svjetskim medijima, na američkim sveučilištima i ulicama europskih metropola. Ta koalicija, za razliku od molitelja, odnosi svoje žrtve. U dijelu ljudi sklonih lijevoj ideologiji stvara antipatiju ili čak mržnju prema zapadnoj civilizaciji, židovstvu ili kršćanstvu.
Među ubijenim ljudima u Sydneyju ima žena. Nitko se nije pobrinuo da se već prvi, drugi dan znaju njihova imena, godine života, obiteljski status. Još je gori postupak bio prema ženama žrtvama Hamasa. Tamo su žene bile masovno ubijane, mučene i silovane, kada su ih islamski ekstremisti onako polumrtve i krvave bacali ulicama Gaze pred kamere svjetskih televizija uz životinjske urlike i neobuzdana slavlja nad jadom svojih žrtava.
Nikakvih osuda se nije moglo čuti iz krugova feminističkih udruga, poznatih boraca za ženska prava ili samih žena koje bi branile dostojanstvo poniženih i mučenih žena pred TV kamerama cijeloga svijeta. Nikakvih osuda i etiketiranja za ove zločince, a koja se redovito upotrebljavaju npr. za domaće benigne posjetitelje Thompsonovih koncerata ili sudionike komemoracije u Bleiburgu kao: fašisti, crnokošuljaši, nacisti i dr.
Sve to neodoljivo podsjeća na odnos istih ljevičara i aktivista iz raznih ženskih udruga prema ženama koje su bile žrtve silovanja i mučenja u Vukovaru i Hrvatskoj za vrijeme rata. Radilo se o stotinama, a vjerojatno i tisućama žena, jer ih je samo 10-15% otvoreno progovorilo o svom užasu. Valja znati da su te pojave bile masovne i da je veliki broj Hrvatica sustavno silovan, na sličan način ženama žrtvama hamasovskih bestijalnih orgija. Masovna etnička silovanja su sastavni dio ratne strategije države Srbije.
Šutnja i ignoriranje žrtava silovanja je isto bilo – masovno.
Ludilo se prelijeva u Hrvatsku
Obrazac ludila sa Zapada se, srećom malo, prelio u Hrvatsku. Umjesto osude i zgražanja nad masovnim zločinima 2023. godine, isti (ljevičarski) krugovi nastavili su mahanje palestinskim zastavama diljem europskih i američkih gradova, uz otvoreni antisemitizam i poziv na beskompromisni obračun. Diljem europskih i američkih gradova agresivno su napadani svi koji bi pokušali iskazati svoje protivljenje ovim ‘protestima’.
Zajednička retorika ovih marširanja gradovima bila je ne samo antižidovska, nego prije svega – antizapadna. Te dvije ideje pomiješala je vrlo uspješno neobična, ali vrlo stvarna, koalicija zapadne ljevice i islama.
Stvari idu do krajnosti da neki čak opravdavaju zločine, kao vrstu pravedne osvete za imperijalne i kolonijalne zločine Zapada prema ostatku svijeta. Zamislimo samo što bi se dogodilo da Hrvati isti kriterij primjenjuju prema Srbiji ili Turskoj, koji su vladali nasilnim načinom nad velikim dijelovima hrvatskog naroda stoljećima.
I zato kod njih, ljevice, postoji puno veća krivnja za događanja, nego kod molitelja s Trga. Kod molitelja krivnje niti nema.
Kod ljevice ima jer agresivno podupire ideje neprihvatljive demokratskom društvu, čak do isticanja ozloglašenih komunističkih ideja i ideologija.
Upad u HNK Rijeka
To ljevičarsko ludilo Zapada je dijelom zahvatilo Hrvatsku, pa smo mogli prisustvovati suludom i šizofrenom etničkom mržnjom motiviranim protestom u Rijeci u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tamo su ultraljevičari demonstrativno prekinuli predstavu izraelskog koreografa čija je jedina krivica bila njegovo židovsko podrijetlo. Baš kao u najcrnjim danima fašizma, protiv kojeg se ljevica navodno tako strastveno bori.
Sve u Rijeci je prošlo uz mali odjek u politici i medijima, za razliku od (opravdanog) protesta u Zagrebu pred Srpskim kulturnim centrom gdje je bila otvorena izložba posvećena jednom od glavnih ideologa velikosrpskog zločinačkog pokreta i agresije na Hrvatsku, članu zloglasnog SANU – Dejanu Medakoviću. U Zagrebu se nije protestiralo na etničkoj bazi, nego protiv određenog čovjeka koji je bio jedan od glavnih ideologa četništva i velikosrpstva. U Zagrebu se nije upadalo u prostorije Srpskog kulturnog centra, kao u Rijeci u HNK. Ipak, tjednima su prosvjednici iz Zagreba najpogrdnije etiketirani, za razliku od ‘kolega i kolegica prosvjednika’ iz Rijeke kojima je smetala nacionalnost glavnog koreografa.
Recimo istinu, samo zahvaljujući protestima pred Srpskim kulturnim centrom hrvatska javnost je doznala istinu o skandaloznoj izložbi posvećenoj četničkom ideologu. Izbjegnuta je nacionalna sramota i neviđena provokacija prema hrvatskom narodu. Slična stvar se dogodila i u Vukovaru, gradu koji je kolektivna žrtva Medakovićevog velikosrpskog ludovanja. Tamo je plakat za izložbu krasio znak zločinca iz Škabrnje, generala JNA Ratka Mladića, sa suđenja u Haagu.
Samosvjesni mladi ljudi spriječili su ono što su trebali odraditi stariji: bilo politički, obavještajni, medijski ili civilni krugovi – spriječiti velikosrpsku provokaciju u Srpskim kulturnim centrima
Inverzija krivnje
Istovjetni obrasci se ponavljaju godinama, a onda se krivnja lažno i redovito svaljuje na tzv. desničarske skupine. Tako radi i ljevičarski premijer Australije laburist Albanese. On kaže:
„Savjete Australske sigurnosno-obavještajne organizacije (ASIO) shvaćamo vrlo ozbiljno; s njima blisko surađujemo“, izjavio je australski premijer. „Također redovito primamo ažurirane informacije. Glavni ravnatelj ASIO-a upozorio je na čitav niz prijetnji, bilo da je riječ o antisemitizmu ili porastu desničarskih ekstremističkih skupina.“.
Još jedna u nizu podvala iz ljevičarskog spektra laži.
Na stranu to što je premijer Albanese mjesecima bio upozoravan da bi njegova ekstremna i nimalo uravnotežena ljevičarska pro-palestinska i pro-islamska politika mogla izazvati sukobe, podjele i probleme u australskom društvu.
Vođa australske oporbe Sussan Ley predvodit će, zbog toga, internu skupinu čiji je cilj intenzivirati nadzor nad odgovorom Albaneseove vlade na antižidovstvo i procijeniti slabosti nacionalne sigurnosti i nove rizike otkrivene terorističkim napadom u kojem je ubijeno 16 ljudi.
Niti hrvatski mediji nisu išli dalje od Albanesea.
Izvještaji o Australiji
Naime, u hrvatskim medijima glavni naslovi/podnaslovi u svakom članku, u prvih 24 sata kojima se prenosila australska tragedija, bili da je samo jedan čovjek heroj, premda ih je bilo više. O žrtvama gotovo ništa detaljnije.
Dapače, neki od ljudi su ubijeni i dali život da bi spasili druge. Pisalo se prvi dan, kada se najviše čita vijest po događanju, samo o jednom čovjeku. Po imenu, čovjek je očito muslimanske vjere. I svaka mu čast na tom činu hrabrosti.
Ali gotovo ni riječi o ljudima koji su bili ubijeni u herojskom pokušaju da zaustave poludjele islamske fanatike s puškama u ruci. Ta šutnja prvog dana ne izgleda slučajno, kao niti izdvojeno imenovanje samo jedne osobe. Ta šutnja nije niti malo pravedna prema ubijenim herojima iz Sydneya, kao niti žrtvama ludila.
Tek kasnije vidimo izvještaje i podatke o poginulim ljudima, kada je svima bilo jasno da tragedija u Sydneyu ima više heroja. Prvi dan je samo Ahmed bio po svim portalima. Nevjerojatno, s obzirom na ono što se dogodilo i na potencijale današnjeg medijskog izvještavanja.
Selektivno izdvajanje žrtava
Malo je podsjetilo na Domovinski rat u kojem se izdvojila jedna obitelj i jedno dijete iz Zagreba kao žrtve rata, dok se ostalih 402 nije godinama niti spominjalo. Sve dok ljudi sami nisu odlučili da je svaka obitelji i svako dijete ubijeno u ratu jednako vrijedno, pa su stidljivo isplivale nakon 25 godina i druge žrtve, hrvatske nacionalnosti. Do 2020. kao da nisu ni postojale.
Što se tiče medija, kada treba razumno i društveno odgovorno reagirati na prosvjede protiv takvog Medakovićevog “srpskog kulturnjaštva”, onda nema poziva na razum nego karikature razjapljenih vukova vrište sa podobnih portala i bije se revolucionarni boj protiv fašizma na portalima/društvenim mrežama. I na ulicama. A sada, nema fašizma, nema osuda, nema poziva na reakciju, nema prozivanja krivaca. Premda je puno mrtvih i ubijenih.
Nema ni analiza zašto se u Europi, kolijevci kršćanstva, zatvaraju i ne održavaju božićni sajmovi. Premda svi znamo da je to zbog straha od islamskog fanatizma.
Sve je obavijeno zakulisnim velom šutnje, skrivanja ili umanjivanja krivnje.
Problem selektivnih medija
Kada bi čovjek čitao samo naslove hrvatskih medija, pomislio bi da su najveći problem Hrvatske i svijeta posjetitelji Thompsonovih koncerata, prosvjednici ispred Srpskih kulturnih centara ili molitelji na Trgu.
Nimalo slučajni naslovi koji se ponavljaju danima.
Do istog zaključka bi došao slušajući hrvatske ljevičarske ‘političke zvijezde’ tipa Benčić, Orešković ili Hajdaš Dončić. Oni u Hrvatskoj vide samo najcrnji fašizam koji se, prema njima, redovito i kontinuirano valja hrvatskim ulicama. Dok je, zapravo, situacija u Hrvatskoj puno bolja nego diljem Zapada. Tamo se događaju strašne stvari, od kojih se neke otvoreno mogu i moraju nazvati rasizmom ili fašizmom, od kojih je masakr u Australiji samo jedna od mnogih.
Stvari koje u stvarnosti itekako imaju veze s istinskim fašizmom i terorom 21. stoljeća od kojih mnogi drhte kada šalju djecu u školu ili idu na proslavu vjerskog blagdana kao ljudi u Australiji.
Od takvih pojava, stvarnih i opasnih, globalna ljevica svjesno okreće glavu.
Dapače, ne samo da okreće glavu, nego često invertira i krivnju prebacuje na – žrtve.
