Šarić: Predsjednički izbori 2026. – Mile ili Marko?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 02 Siječanj 2026 13:06
Sredinom 2025. završila je tzv. superizborna godina koja je započela debaklom SDP-ovih potočića pravde još u proljeće 2024. kada narod nije poslušao apel Anke Mrak Taritaš koja je vikala: „Dosta! Dosta!“. Ovaj novogodišnji tekst započinjem u trenutku kada na vijestima slušam reportažu o podizanju optužnice protiv prvog antifašista Rijeke, kapetana Galeba Vojka Obersnela.
Čini su kako su nekog ipak dostigle „rijeke pravde“. Ove 2026. nemamo izbore, sve smo „ispucali“ prošle godine. Stoga, u nedostatku političkih utakmica, zamislimo jednu fiktivnu, a tko zna, možda se zbilja i dogodi. U ovoj mojoj snage odmjeravaju: u lijevom kutu, visok 166 cm, težak 75 kg, Mile Kekin; u desnom kutu, vjerojatno viši i teži (nisam našao visinu na Googleu), Marko Perković Thompson.
Disident Thompson žestoko je u Areni Zagreb uznemirio antifašističke duhove, gotovo isto onako kada im je iznad glava 5. srpnja podigao dvadesetmetarski križ, izrekavši skandaloznu izjavu: treba izlaziti na izbore i demokratskim putem smjenjivati lošu vlast. Horor! Zar se tako razgovara u demokraciji?!
Mile se već okušao u politici
Poput svećenika koji izgoni đavla iz opsjednute osobe, Thompson je ovim potezom natjerao novinske redakcije na vrištanje i izvijanje nad tipkovnicama. Dobili smo naslove koji nam sugeriraju kako je Thompson pozvao na puč, nasilno svrgavanje Tomaševića. Mnogi su politički komentatori izgubili živce i poručili Thompsonu da se aktivira u politici jer, po nekom pravilu za koje ja osobno nikad nisam čuo, ne smiješ pjevati i javno govoriti o politici. Moraš ili jedno ili drugo. Ne može i jedno i drugo. Bolje će to od mene znati oni koji se identificiraju kao poštovatelji Ustava.
Kako su mnogi primijetili, to se pravilo ne odnosi na ne(!) našega Mileta Kekina, ženu vrsnu i uzornu majku Severinu Vučković ex Kojić, urbanog Damira u haljini i s kolutom u nosu, te onu iz Elementala što se proslavila tek kada je uzela u ruke kartu „pljuni na Thompsona“. Međutim, jedna osoba iz ovog probranog društva ipak se okušala u politici – Mile. Bivši pjevač Hladnog piva, sada solo igrač u beogradskim i banjalučkim birtijama, još se 2020. kandidirao na parlamentarnim izborima. Nije ušao u Sabor. Pokazalo se da je njegova psihijatrica uspješnija na tom polju.
Marko puno više doprinese u proračun negoli Mile iscijedi za svoje osobne potrebe
Koju godinu ranije, dok je ministar bio Zlatko Hasanbegović, Kekin je objavio svoju uspješnicu „Ja nisam vaš“ u kojoj je budućim hipodromskim ustašama poručio da su njegovi pobijedili 1945. godine. Jesu, Mile, jesu, priznajem. No, ipak su moji imali zadnju riječ i pobijedili 1995. te bili puno milostiviji od tvojih predaka. Neusporedivo! Toliko su bili puni milosti da ti koji danas nisi naš primaš 100.000 eura za svoj privatni biznis, dok se sunčaš ispred vile u Istri, a doprinose ti plaćaju oni koji nemaju za jedno noćenje u rezidenciji Kekin.
S druge strane, Thompson sam sebi plaća doprinose, što znači da ih plaća i Miletu. Isto tako, Thompson puno više doprinese u proračun negoli Kekin iscijedi za svoje osobne potrebe. Kako bi novinari branili te činjenice u predizbornoj kampanji za predsjednika i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske? Prvo je pitanje bi li mužu Ivana uopće dopustila kandidaturu? Ipak je ona predodređena za predsjednicu. Tomislav je gradonačelnik, a Sandra je premijerka, odnosno predodređena je biti.
Kekini su obiteljski ljudi, imaju djecu, Bogu hvala
Bi li se Mile mogao suočiti s Thompsonom u debati na televiziji ili bi ga Ivana opet „hospitalizirala“ u stanu, dok bi Možemo matrijarhat sastavljen od crvene Rade, plave Sandre i supruge Kekin pružao otpor „fašistu“ Thompsonu? Što nam može ponuditi Mile, a što Marko? Kako su pokazali ljubav za ovu domovinu? Za početak, Marko je branio državu u kojoj mu je zabranjeno pjevati u glavnom gradu, dok se Mile nije odlučio uzeti pušku. Da jest, s obzirom da nije naš, na čelu bi mu vjerojatno bio logo Heinekena. U redu, utvrdili smo da je jedan bio spreman dati život za ovu zemlju, a drugi nije.
Već smo spomenuli da nam je Mile na teret, dok Marko nije. Na teret nam nije ni Markova supruga Sandra, ali jest Miletova kojoj je Plenković gotovo udvostručio plaću. Jedan bračni par pripada skupini koju kolokvijalno nazivamo „djecom komunizma“. S druge strane, Marko je iz Zagore, iz Čavoglava, mjesta kojeg se groze i progresivni Zagrepčani i oni koje su bojovnici gonili preko izvora ’91. Znate ih, to su Kekinovi. Jer nisu naši!
Imam i pohvalu, nije sve tako crno kao što tvrdi Dalija. Kekini su obiteljski ljudi, imaju djecu, Bogu hvala, Ivana nije prakticirala „reproduktivno pravo“. Ivana i Mile dva su „heteroseksualca“ koji tvore nazadnu obitelj. Kao i Marko i Sandra. Oni pak imaju nešto više djece, no nije natjecanje. Osobno, smatram da ne treba birati ljude na čelne pozicije u državi ako ne streme obiteljskom životu i ne žive u stabilnim brakovima i obiteljima. Tko to može uspješno voditi državu, a privatan život mu je kao Severinin?
Sve bi medijske cijevi bile uperene u Marka, u tri smjene
Uh, dolazim do promišljanja o tome što bi pisali „naši“ mediji, odnosno Kekinovi, kada bi Thompson ušao u izbornu utakmicu. Radilo bi se u tri smjene, saznali bismo za svaku Markovu neplaćenu parking kartu, je li se ikad švercao u tramvaju, koji ga daljnji rođak ne voli i je li 1978. uznemiravao kućne ljubimce u selu bacajući petarde za Novu godinu.
Zaboravili bismo da je i Mile u utrci jer bi sve cijevi bile uperene u Marka. Mile i Ivana i sada su obožavani u medijima, iako je Ivanina stranka na vlasti u Zagrebu. Svakih nekoliko mjeseci čitamo o njihovoj ljubavnoj priči i lijepo uređenom obiteljskom gnijezdu. S druge strane, Marku se može upadati na privatan posjed, štoviše, to je poželjno i u interesu naroda, kažu nam „novinari“.
Hoće li se Marko ikad kandidirati na izborima ili ne, to je isključivo na njemu. Što se mene tiče, a nitko me ništa ne pita niti bi me trebao pitati, može i ne mora. Ovo što on sada radi i kako utječe na mladost nadmašuje rad svih zastupnika u Saboru. Nije toliko ovoj „našoj“ ljevici problem što se „Za dom spremni“ pojavljuje u prvom stihu Bojne Čavoglave, to je samo izgovor za podmetanje noge Thompsonu i njegovu diskreditaciju. Što je zapravo problem?
Marko nudi kulturu života, to je ‘problem’
Problem je onaj dvadesetmetarski križ koji sam spomenuo. Problem je što Thompson na koncertu nekoliko puta podiže ruke k Bogu i poziva publiku da i ona to čini – a u publici pola milijuna! Problem je što Thompson mladima nudi vrijednosti kojih se groze i mediji i aktualna politika, posebice ovi koji ga progone.
Marko nudi kulturu života – brak, obitelj, optimizam, odnosno vjeru i nadu. Njegovi neprijatelji djeci nude kulturu smrti – brak predstavljaju kao zatvor za žene, zastarjelu instituciju koja nema ni vrijednosti ni smisla u 21. stoljeću. Obitelj degradiraju i obezvređuju, poglavito LGBT ideologijom. Ubijanje nerođene djece postaje razlog za skakati od sreće kao što je to činio pokojni Fred Matić. Nadu zamjenjuju pesimizmom i općim ogorčenjem na čitavu okolinu s pozivima da je svugdje bolje negoli u „slučajnoj državi“.
No, jedini koji ne odlaze su ti koji govore o slučajnoj državi i žive na državnim jaslama.
Zato su se demoni manifestirali kada je Marko izrekao jednu notornu činjenicu o demokraciji – jer ga mladi slušaju i jer na jednom polju može okupiti pola milijuna ljudi u državi s manje od četiri milijuna stanovnika. Tih pola milijuna ljudi zajedno s Thompsonom reklo je jedno veliko NE kulturi smrti. „Za dom spremni“ je ovdje potpuno nebitan, odnosno, on je samo povod, a ne uzrok progona.
Bila je dobra ’25
Kako bi završila izborna utakmica između Marka i Mileta? Ako ćemo suditi po broju posjetitelja njihovih koncerata, jedan od njih je u golemoj prednosti. To ne bi bili samo izbori, bio bi to referendum, sličan onome o neovisnosti iz 1991. godine. No, dosta o fikciji… bila je dobra ’25, recimo to tako. Svaka sljedeća može biti bolja.
Moramo izlaziti na izbore, nije slučajno što se na Thompsona sada baca drvlje i kamenje jer je to poručio svojoj milijunskoj publici. Dosad je progovarao samo kroz svoje pjesme, a sada je bio neuobičajeno direktan i iskoristio svoju popularnost kako bi narodu probudio nadu da ova država još uvijek može biti naša, umjesto da ju vode oni koji nam poručuju da nisu naši i da su naši temelji u krvavoj komunističkoj revoluciji iz one godine koja je po svim kriterijima bila – loša.
U 2026. želim da se zajedništvo s Hipodroma nastavi i da što više mladih sluša Marka, ne njega kao pojedinca ili glazbenika, već poruke koje odašilje – da se izlazi na izbore, ali prije svega da se njeguje kultura života i podižu oči prema nebesima. Želim i da se oni koji progone Marka, a time i većinu ovog naroda, također pridruže pravim vrijednostima. Dok tako ne bude, moramo se dijeliti. Nije svaka podjela loša.
I na kraju, Mili Kekinu želim uspješnu karijeru s puno prodanih albuma i ulaznica za koncerte. Tako će se valjda skinuti s državnog proračuna i kao Marko početi ga puniti. Sretna nova (s malim slovom) godina!
