Zagovornici balkanskih povezivanja i dalje ne odustaju
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 04 Siječanj 2026 19:07
Hrvatskom zemljom opet marširaju udruženi 'revolucionari' noseći parole o svojoj političkoj baštini i budućim stazama. 'Dosta smo šutjeli, marširajmo opet svi zajedno prema oslobođenju!', pišu organizatori u pozivu 'neoslobođenim i zarobljenim' jugoslavenima, na okupljanje koncem studenoga 2025. u Zagrebu.
Iznose, da nisu slobodni u demokratskoj hrvatskoj državi i da su zbog toga krenuli 'opet' 'marširati zajedno'. Transparenti s ispisanim parolama dodatno tumače narav akcije. Svjedoče da, doista, taj marš nije rekreacijsko hodanje.
Jedna njihova poruka s transparenta zaslužuje nešto više pozornosti - ‘Balkanska federacija bez država i nacija’. Vraća nas u 1945., u vrijeme kad je vlast u obnovljenoj Jugoslaviji došla u ruke komunistima. Razlika je u imenu 'nove' 'nedržavne' tvorevine, koju više ne nazivaju Jugoslavijom, nego Balkanskom federacijom. U onoj su, propaloj, pokušavali Hrvatima oteti identitet, zemlju, povijest i slobodu u korist osvajačkih nagnuća s istoka.
Brojni su domaći i strani istraživači davno uvidjeli pravu narav rata na području bivše jugoslavenske federacije koji je označio njezin kraj. Američki znanstvenik S. Huntington je uočavao i dublje korijene sukoba na jugoistoku Europe. Taj je prostor nazvao razmeđem civilizacija. Iznio je postavku da se na zapadnoj strani Balkana Zapad odvaja od Istoka. Tim prostorom prolazi civilizacijska crta, koja odvaja Europu od susjeda na jugoistoku. Huntington naglašava specifičnost srpskog identiteta, te ga svrstava u nezapadni, a time i neatlantski, odnosno “mračni” civilizacijski prostor, piše J. Polović.
Pripreme za nova osvajanja
U skladu s tim su i nova srpska izazivanja Hrvata. Jedan je srbijanski ministar (Boris Bratina) u prosincu 2025. u televizijskom nastupu rekao da „Hrvatska mora platiti teritorijem“ za svoje povijesne 'krivnje', izravno ih uspoređujući s, bbnavodnim, ukrajinskim 'krivnjama'. Srbijanski ministar ocjenjuje da Hrvati moraju biti kažnjeni zbog sudjelovanja u Prvom i Drugom svjetskom ratu, te posebno za događaje 'od 1990-ih na ovamo': „Kao i Ukrajinci, oni to moraju platiti teritorijem. Nema tu druge kazne.“ „Hrvatska se mora na neki način kazniti za taj stravični udjel... i tokom čitavog socijalizma kada su 'crvene ustaše' vodile hrvatski dio Komunističke partije." (Informer, N1).
Na to je reagiralo srbijansko Ministarstvo informiranja i telekomunikacija, kome je B. Bratina čelu. Navode da „ministar Bratina, kao član Vlade, vođen vanjskom politikom naše zemlje, podržava suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine, što potkrjepljuju i njegove prethodne izjave u kojima je više puta naglasio da 'oružani sukobi u Ukrajini predstavljaju veliku tragediju za ukrajinski narod'.“ U tom priopćenju ne piše da srbijanski ministar poštuje suverenitet i teritorijalni integritet Republike Hrvatske, niti spominju kako ne bi otimao hrvatski teritorij. Nema nikakve isprike Hrvatima za optužbe i kažnjavanje 'otimanjem teritorija'.
Velikosrpska dominacija
Kako su, dakle, 'crvene ustaše' živjele u komunističkoj federaciji? Pojam 'federacija' sa spomenutoga transparenta usmjeruje pozornost prema dvije federacije, od kojih je jedna imala, a druga i danas ima poguban utjecaj na život Hrvata. Prva je jugoslavenska federacija uspostavljena pod vlašću komunista, pod Staljinovim i Titovim vodstvom, u nrdrugoj polovini prošloga stoljeća, a druga određuje današnji život Hrvata u BiH. Naime, 'Balkanska federacija' je samo izazivačka oznaka za područje koje i danas nastanjuju narodi koji su postojali prije uspostave Države SHS 1918. Velikosrpstvo je zamislilo da je Naddržava poželjna, a nacionalne države posve neprihvatljive u konceptu okupljanja svih Srba u jednoj državi.
Okupljanje je u tom 'projektu' značilo okupaciju, ratnim i neratnim politikama, država u kojima su Srbi bili nacionalne manjine, a počelo je 1918. U postkomunističkom vremenu, koriste se druga sredstva. Sadašnja Federacija BiH, smišljena za suživot Hrvata i Bošnjaka, posljedicom je 'dijeljenja' BiH. Srbi su oružjem napali nesrpska područja u BiH i u miru dobili skoro polovicu teritorija BiH (49 %), a Hrvati i Bošnjaci drugu polovicu (51%). Brojniji Bošnjaci uredili su život u tom dijelu BiH po svome. Bošnjaka je u Federaciji oko 70%, Hrvata oko 22%, i oko 8% ostalih. Prema učincima uređenja tog dijela BiH, u znatnoj su mjeri uspjeli kopirati propalu jugoslavensku federaciju, u kojoj su dominirali Srbi.
Proširivanje srbijanske kraljevine
Zagovornici balkanskih povezivanja, prema srpskom diktatu, ne odustaju ni u Hrvatskoj, bez obzira na povijesna iskustva i nazivlje. Nakon poraza na svim razinama, vraćaju se u prosvjednim povorkama na ulice hrvatskih gradova i sela ispitujući razinu hrvatske osjetljivosti prema glasonošama projekta novih 'ujedinjenja'. Važno je podsjetiti na neke važne datume nedavne prošlosti, koje bi izazivači, svojim govorom i postupcima htjeli zatamniti i učiniti nepostojećim.
Pod utjecajem različitih silnica, Hrvati su dio prošloga stoljeća već proživjeli kao okupirani narod u balkanskoj kraljevini i 'balkanskoj federaciji'. Izlazak iz nje ih je stajao golemih žrtava. Država, u koju su Hrvati 'utjerani', nije se formalno zvala zg'Balkanskom federacijom', ali je sve bilo usmjereno na to da postane ono što danas traže prosvjednici po Hrvatskoj. Imena su joj se mijenjala, ali intencija je uvijek bila ista. Srbi su davno svoju zapadnu granicu zamislili na crti Virovitica, Ogulin, Karlovac, Karlobag, ali su u jednom povijesnom razdoblju 'dobili' i više nego što su očekivali. Hrvati su, prvi put, na kraju Prvoga svjetskog rata, različitim obmanama uvučeni u srbijansku kraljevinu. Pripreme za to započele su već sredinom 19. stoljeća. Do tada, u svojoj dugoj povijesti, nisu imali državnopravnih veza sa srpskom državom. Srpstvo je od toga vremena, preko svojih ljudi u Zagrebu, i u nekim važnim središtima europskoga života, imalo znatan utjecaj na odluke o političkoj budućnosti hrvatske države.
Sabor je na sjednici održanoj 29. 10. 1918. usvojio zaključak da se „svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane, „razrešavaju“ te da „Dalmacija, Hrvatska, Slavonija s Rijekom proglašuju se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom (!,op.a.) načelu narodnosti, a na temelju narodnog jedinstva (!,op.a.) Slovenaca, Hrvata i Srba pristupaju u zajedničku narodnu suverenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba.“ 'Narodno jedinstvo' bila je izmišljotina onda, kao što je i danas.
Europski pogledi
'Moderno načelo narodnosti' došlo je s 'modernog' Istoka. Zbog te 'modernosti', koja se ogleda i u jeziku na kome su odluke oblikovane, danas izgleda slabo razumljivom tvrdnja 'da se dotadašnji odnosi unutar ugarske kraljevine i austrijske carevine 'razrešavaju', ali, donekle, upućuju na izvore novih usmjerenja. Zbog nepostojanja imena za tvorevinu koje nikad u povijesti nije bilo, nabrajaju se imena najbrojnijih naroda (Slovenaca, Hrvata i Srba) koji bi je trebali oblikovati i ubuduće se nazivati zajedničkim 'imenom' - 'Jugo-Slaveni'. Nakon toga je smišljen naziv za 'Državu Srba, Hrvata i Slovenaca'. Nazvana je Jugoslavijom, a nije obuhvaćala samo zemlje spomenutih triju naroda, niti su svi 'pripojeni' narodi bili Slaveni.
Sigurno je samo da su uz tu ideju bila i neka središta europske moći, a nisu je zaboravili ni u vremenu kad se Hrvatska branila u Domovinskom ratu. U Beogradu je 1918. proglašeno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, SHS, kasnije Kraljevina (1921.), koja je 1929. promijenila ime u - Kraljevina Jugoslavija. Uskoro je srbijanski kralj A. Karađorđević zabranio političke stranke i proglasio diktaturu. 'Pripojeni' narodi, među kojima su i Hrvati koji su, više od tisuću godina živjeli na svojoj zemlji sa svojim imenom, prema zamislima okupatora, postali su 'Jugoslavenima'.
Postjugoslavenski rat za Jugoslaviju
Slom komunističkoga totalitarizma doveo je do propasti 'balkanske federacije' koja je 1945. nastala na ruševinama Kraljevine Jugoslavije. Nakon sloma komunizma i Jugoslavije, Srbi su ponovno,1991. oružanom silom napali Hrvatsku. Uz pomoć posrbljene JNA zauzeli su dijelove Hrvatske i s tih okupiranih područja protjerali 550 000 prognanika Nesrba. Mnogi su otišli u inozemstvo (150 000). I najpovršnija analiza pokazuje da Hrvatima, nakon raspada Jugoslavije i jugdemokratskoga ustroja svoje države 1990. nije trebao rat kako bi krenuli putem samostalnosti. Srbi su mislili drukčije. F. Tuđman je pokušao sve što je mogao i znao kako bi izbjegao rat.
Hrvatska je u vrijeme kad je napadnuta oružanom silom, 1991. bila bez vojske, a oteto joj je i ono malo oružja Teritorijalne obrane na koje je imala pravo. U hrvatskoj politici 1991., ne vidi se ništa, osim postkomunističkih preslagivanja i okrenutosti slobodi, što bi moglo opravdati srpsku agresiju, politiku nasilja i rata, s kojom su se te godine Hrvati morali suočiti. Taj je stav dominirao i u dijelu europske diplomacije, bez obzira na njihovo praktično djelovanje u jednom razdoblju 'razlaza'. Hrvati nisu prihvaćali srbijanske planove o stvaranju nove srpske države u Hrvatskoj, nego su na temelju rezultata referenduma (1991.), odlučili graditi samostalnu državu. Ratni je sukob završio Hrvatskom pobjedom (1995.).
Samostalnost su ostvarile i druge države, članice SFRJ. BiH se kolebala. Njezini su prvaci često mijenjali svoja politička usmjerenja. Netko je to sažeo u nekoliko riječi: "nasamo jedno, javno drugo". Nakon srpskih napada u BiH, sva tri konstitutivna naroda, uključila su se u oružana razračunavanja koja su za sobom ostavila strašne žrtve. Konačni je mirovni sporazum (sklopljen 1995.) stvorio nefunkcionalni sustav upravljanja zajedničkom državom BiH. Hrvati su kao najmalobrojniji narod u BiH stavljeni u posebno težak položaj.
Pretenzije i dijeljenja BiH
Ljudi koji su govorili da je Tuđman zagovarao 'podjelu' BiH., nisu iznosili istinu. Hrvatski je predsjednik govorio protiv 'kobnoga nerazumijevanja istine' da je 'BiH i zemlja Hrvata. I to ne od jučer nego više od tisuću godina'. Govor o adilpodjelama imao je sasvim drugu funkciju. Nekome je bilo stalo prikazati kako postoje dvije strane, Srbi i Hrvati, koje BiH žele podijeliti i tako prikrivati da, zapravo, postoji jedna strana koja je ratom htjela sebi podčiniti i Hrvatsku i BiH.
Tvrdnje o hrvatskom 'dijeljenju' BiH i hrvatskoj 'agresiji' na tu zemlju služile su i služe prikrivanju pravih razloga za konflikte i falsificiranju povijesti. Uz to, nakana je prikriti i muslimanske pokušaje da, nakon poraza od Srba, osvoje područja na kojima su živjeli Hrvati. Sva su ta napadnuta područja u planovima međunarodne zajednice bila predviđena kao hrvatske jedinice ili kantoni. Postoje i segmenti tih politika koji se uporno prikrivaju.
A. Zulfikarpašić javno je iznosio da ga je (12. 7. 1991.) A. Izetbegović poslao u Beograd na tajne pregovore sa S. Miloševićem. Hrvati o tomu nisu smjeli ništa znati. Srbi i Muslimani u BiH su se tada, prema riječima A. Zulfikarpašića, dogovorili sa Srbijom o zajedničkoj državi, a prvi je predsjednik trebao biti Musliman. To je svjedočenje slušao i M. Tripalo koji je tomu dodao da su se Hrvati, zapravo, bojali dogovora Muslimana i Srba na štetu Hrvata, a bojali su se i unitarne BiH u kojoj bi Hrvati bili u podčinjenom položaju. Prisjetimo se i djelovanja međunarodne zajednice nakon početnih sukoba na prostoru bivše 'federacije'.
Hrvatski glas za neovisnu BiH
Badinterova komisija je početkom prosinca 1991. usvojila zaključak da SFRJ više ne postoji. Prema mišljenju komisije kojoj je bio na čelu, promjena postojećih (republičkih) granica i crta razgraničenja postignuta silom, ne može proizvesti pravne učinke. Na temelju izvješća Badinterove komisije, Ministarsko vijeće EZ-a u Bruxellesu odlučilo je da će do 15. boisna1. 1992. priznati republike bivše SFRJ kao samostalne i suverene države, ako dostave zahtjev za priznanjem i ispune postavljene uvjete (osiguranje prava manjina i zaštita ljudskih prava).
Prema sugestiji EZ-a, u BiH je raspisan referendum o neovisnosti, koji je održan 1. ožujka 1992. Na poticaj F. Tuđmana Hrvati su svoj glas dali za neovisnu BiH. Svoj glas za neovisnu BiH dali su i Muslimani/Bošnjaci. Srbi su bojkotirali referendum. Na temelju rezultata referenduma članice EZ-a priznale su 7. 4. 1992. Republiku Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu, koja je 22. 5. 1992. postala članicom UN-a. Bez hrvatske potpore neovisnosti BiH, EZ ne bi priznala tu državu. Skupština bosanskih Muslimana je u Sarajevu 27. 9. 1993. donijela deklaraciju o jeziku i narodu kojom su službeno proglašeni bošnjački jezik i bošnjački narod.
Većina Hrvata danas u BiH živi u njezinom dijelu nazvanom Federacija BiH skupa s Bošnjacima, a Srbi u svom posebnom entitetu (iz koga su Hrvati uglavnom protjerani). Kanton Brčko je zasebni dio BiH. U tročlanom Predsjedništvu BiH jedan je Srbin izravno biran na području Republike Srpske, jedan Hrvat i jedan Bošnjak s područja Federacije BiH.
Čišćenje srednje Bosne
Još uvijek nema odgovora na vrlo jednostavna pitanja o navodnim hrvatskim krivnjama za 'osvajanja i dijeljenja BiH' koje su stizale s bošnjačke strane. Kako to da za vrijeme rata 'osvajačka' Hrvatska nudi A. Izetbegoviću zajedničko vojno zapovjedništvo, poziva vojsku BiH k sebi na obuku i usavršavanje, pomaže u njezinu naoružavanju i zbrinjava stotinetisuća izbjeglica, koji su pred srpskom oružanom silom pobjegli u Hrvatsku? Hrvatska je propuštala preko svojih granica i naoružanje za ABiH i ratnike koji su stizali iz islamskoga svijeta u pomoć Bošnjacima u BiH. Sve je to činila, kako optužbe kažu, 'osvajačka' Hrvatska!
I danas govore da su Hrvati u srednjoj Bosni, koji su bili okruženi s osam ili deset puta brojnijim Bošnjacima, krenuli u etničko čišćenje toga 'Desetoga kantona'. Kad je Vijeće sigurnosti UN-a (6. 5. 1993.) usvojilo rezoluciju (824) kojom se od svih sukobljenih strana zahtijeva da Srebrenicu, Goražde, Žepu, Sarajevo i Bihać tretiraju kao zaštićene zone, koje ne smiju biti izložene oružanom napadu, glavnina snaga Armije BiH prebačena je iz tih zaštićenih područja u prostor srednje Bosne i sjeverne Hercegovine, gdje su do tada Hrvati bili u većini.
Tako stvorenu nadmoć u broju vojnika iskoristili su za nova napadna djelovanja i još suroviji ratni sukob. Američki istraživač C. Shrader tvrdi da svi pristupačni izvori "potvrđuju da su snage vlade Bosne i Hercegovine, predvođene Muslimanima bile agresor u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu od studenoga 1992. do ožujka 1994." (C. R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni - vojna povijest 1992.-1994.).
Hrvatska pomoć Bošnjacima
Hrvatska je pomagala BiH u ratu koliko je mogla: u Zagrebu je ustrojen bošnjački 1. krajiški bataljun. Koncem 1992. Armija BiH traži od Ministarstva obrane RH pomoć u mobiliziranju vojnih obveznika iz BiH, koji se nalaze u Hrvatskoj. abih hvoIzetbegović osobno traži dodatnu izobrazbu za bošnjačke pilote MIG-ova i helikoptera u Hrvatskoj. Cijelo vrijeme rata, i u vrijeme sukoba HVO-a i ABiH, oko 15.000 ranjenika Muslimana-Bošnjaka liječeno je u hrvatskim bolnicama. (Istina o BiH).
Nakon prvih ratnih udara Srba na hrvatsko selo Ravno u BiH, tamošnji Hrvati traže pomoć središnje vlasti u BiH. A. Izetbegović odgovara: 'ovo nije naš rat'. Hrvati nisu dobili pomoć Sarajeva. Nakon toga nastaje Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (18. 11. 1991.), kao oblik obrane Hrvata i skrbi o političkim, kulturnim, gospodarskim interesima Hrvata u BiH. Dvije godine kasnije, (28. 8. 1993.), utemeljena je Hrvatska Republika Herceg-Bosna, hrvatska upravna jedinica unutar Republike BiH. Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli preko 70% teritorija BiH. Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom. Tijekom te agresije, izbile su nesuglasice i ratni sukobi između Bošnjaka i Hrvata.
Plaćanje 'teritorijem'
Kad se usporede razlozi koje su Srbi navodili, opravdavajući agresiju na Hrvatsku s prilikama u BiH, koju su također napali oružanom silom, vidi se razina njihove uvjerljivosti i odgovornosti. U BiH 'nisu bili iz Ustava izbačeni'; oružjem su napali zemlju koja nema 'ustaško znakovlje' i koja nije pokazivala znakove separatizma u odnosu na Jugoslaviju. I Bošnjaci su za sebe nastojali osigurati hegemoniju, jer ih ima više od dva druga konstitutivna naroda, s već oblikovanim bihpovijesnim identitetima. Danas se bošnjački i hrvatski članovi Predsjedništva FBiH biraju tako da svaki birač daje svoj glas ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Uz to, birač sam odlučuje hoće li birati hrvatskog ili bošnjačkog člana Predsjedništva.
U FBiH je brojčani omjer Bošnjaka i Hrvata 3:1, što ostavlja prostor za moguća nadglasavanja i druge manipulacije. Na više izbora za člana Predsjedništva BiH jedan je kandidat, član SDP-a BiH, glasovima Bošnjaka izabran za hrvatskoga člana Predsjedništva, iako nije pobijedio ni u jednoj većinski hrvatskoj općini u BiH. Biran je, dakle, za 'hrvatskoga člana' Predsjedništva BiH, ali Hrvati nisu za nj glasovali! U zakonu piše da se u Predsjedništvo BiH biraju predstavnici Hrvata, Srba i Bošnjaka, ali ne piše tko ih bira. Pri usvajanju zakona koji to uređuje, u Daytonu je bilo samorazumljivo da svatko bira svoga, ali u BiH danas to izgleda sasvim drukčije. Sadašnji, navodno, hrvatski član Predsjedništva BiH, u mandatu od 2022. do 2026., po četvrti put je biran za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH dominantno glasovima Bošnjaka. Službenu komunikaciju s njim nemaju ni predstavnici hrvatske politike iz BiH, ni službenoga Zagreba.
Oluja, zadnji pečat na odluku o samostalnosti
Hrvatsko zagovaranje unije konstitutivnih naroda u BiH proglašavano je aktom neprijateljstva prema zastupnicima drukčijih koncepcija, a federalni ili konfederalni model uređenja BiH sadržavali su i planovi međunarodne zajednice: Cutileirov, 1992., Vance-Owenov, 1992/93, i Owen-Stoltenbergov 1993. Hrvati su prihvatili sva tri spomenuta mirovna prijedloga. Bošnjački predstavnici bi najprije potpisali te dokumente, a kasnije svoj potpis povlačili. Kako se dade vidjeti, oko nas je previše pitanja bez pouzdanih odgovora. 'Balkanizacija' nije završila.
Tek nedavno smo čuli, od čovjeka iz vrha srbijanske vlasti, da Hrvati moraju 'platiti teritorijem', za svoje povijesne 'krivnje'. To je glas srpstva koje je davno sebi pripisalo ulogu sudca i izvršitelja presuda. Opet pod prozorima čujemo povike iz marševa 'prema oslobođenju'. Prosvjednici dozivaju 'Balkansku federaciju bez država i nacija'. Hrvatima u Federaciji BiH to nije prošlost, nego sadašnjost. Sadašnje su prijetnje razgovjetnije, a krivnje pomaknute u prošlost: od Prvoga svjetskoga rata do Vukovara 1991., od Karađorđevića, kroz 'bratstvo i jedinstvo' do Miloševića i Mladića. Kao da su, doista, zaboravili da su Hrvati na općem referendumu 1991. odlučili ubuduće živjeti u slobodnoj, samostalnoj Republici Hrvatskoj. Oluja je stavila zadnji pečat na tu odluku.
