I misliti je opasno
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 07 Siječanj 2026 11:58
Taj narod, koji je dao svoje najbolje ljude kada je trebalo braniti domovinu, narod koji je nakon komunističke represije napokon htio bolje godine u slobodi, taj se narod suočio s činjenicom da ni dan-danas ne može slobodno govoriti ni pjevati, još samo misliti, ali i to je opasno.
Ako se po jutru dan poznaje, ne će biti dobro. Tragedije koje se nisu smjele dogoditi, ratovi koji se nisu trebali dogoditi ni do novoga goda ni nakon. Prvi dan siječnja samo je datum nove sezone serijskih ubojica. Na meti je bila Venezuela, s kojom imam neke poveznice, obiteljske, moj otac liječnik ondje se iskrcao nakon povlačenja iz Europe i nevoljkosti da ostane u komunističkoj Jugoslaviji, poslale ga tadanje venezuelske vlasti u prašumu da liječi domorodce i umalo je ondje zaglavio. Spasio ga plemenski vrač. Onda sam mu savjetovao da se na bilo koji način prebaci u SAD. Imao sam doduše samo dvije godine ili nešto više, ali pametan. Ha. Poslušao me je. Poslije su tu istu Venezuelu žmikali SAD-Ameri, vadili joj srce i naftu, sve dok nije rekla dosta, i od tada ju SAD-isti imaju na piku, samo čekaju priliku. Tko čeka, dočeka. Nametali se Venezueli i iznutra razni likovi na pravim ili lažiranim izborima, stabilnosti nikada nije bilo, a Maduro je napokon svojim sirovim vladanjem rasrdio narod, okružio se barabama i oslabio ionako slabu zemlju, njezinu obranu, pa je Trumpova specijalna akcija bila osuđena na uspjeh.
Sada su u SAD dva predsjednika, pirat s Kariba Donald Trump i nesretni Maduro. Dovođenje Madura u New York vrlo me podsjeća na doba Rimljana, kada su vojskovođe ulazile u Rim u trijumfu, vukuću u lancima ili konopcima pobijeđenoga vođu Germana ili sličnih naroda. Tako smo se, eto, vratili dvadesetak stoljeća unatrag, kada međunarodnoga prava i ostalih uzanca nije bilo, stigli smo u novo doba gole sile i nasilja, dalekometnih i bliskih ubojstava bez kazne. Glede Južne Amerike, čini mi se da sam pisao u nekoj od zadnjih kolumna, naime da kralj odnosno car Donald želi pokoriti taj kontinent. Kadli, dok sam još mirno spavao uspavan jeftinim šampanjcem i aspirinom, Donald je već krenuo po mojim predviđanjima. Sljedeća je postaja Kuba, koja Amerima ionako već dugo ide na živce, otkako je zbog nje gotovo izbio treći svjetski rat. A onda dalje. Reakcije na Donaldovu specijalku različite su, zapažena je ona Putinova, koji je izrazio zabrinutost, u biti vrlo razveseljen, jer je Ukrajina na trenutak pala u drugi plan. Kao i mirovni pregovori, koji to i nisu, a ako su ponešto na vidiku, onda lažov Vladimir Vladimirovič panično obavještava svijet da su Ukrajinci gađali njegovu rezidenciju. Njegovu! Odmazda odmah. Na Odesu, na Kijev. Sretna Nova i nova godina.
A ja sam, ne lažem, u vrlo nepovoljnoj obiteljskoj zdravstvenoj situaciji, ali ipak još ne bez struje i grijanja, u blagdanskoj depresiji bio u mislima s Palestincima u Gazi, bez struje i grijanja, u poplavljenim šatorima s razorenim gradom u hintergrundu, djecom koja navodno više nisu gladna, ali svakako mnoga ne će preživjeti. Sumrak ljudskosti, hipdok se napudrani Netanyahu pojavljuje pred kamerama cinično nasmiješen, a ima i razloga – njegov uzdanik u svakoj fazi genocida, car Donald, ima još jednu zadaću i na njoj ustrajno radi: pritisak na izraelskoga predsjednika Herzoga da potpiše pomilovanje za Bibijeve grijehe prije genocida, a glede genocida nije važno, to će se već nekako zaboraviti. Pa ako Herzog popusti, a hoće, nema zatvora za Bibija. Izraelci će biti srditi, ali ne svi. Ne većina.
Nova je godina 2026. Vuku se i nadalje repovi lanjske, hipodromske godine, hipogodine, u kojoj je hrvatski narod izlio svoje najdublje osjećaje, uglavnom posve neshvaćene u politici i medijima, osim iznimaka. Taj narod, koji je dao svoje najbolje ljude kada je trebalo braniti domovinu, narod koji je nakon komunističke represije napokon htio bolje godine u slobodi, taj se narod suočio s činjenicom da ni dan-danas ne može slobodno govoriti ni pjevati, još samo misliti, ali i to je opasno. Uvidio da je manjina (ne u ustavnom smislu) preuzela sve što se preuzeti moglo, poglavito medije i takozvanu kulturu, a većini poklonjen poneki portal, da jamra i plače. Ilustracija: subotnji brojevi „službenih“ dnevnika, prepuni napisa nad kojima bi Matoš pjevao u Judama, listamo Mak i ja te splačine i ne možemo doći k sebi, ne vjerujemo da su to hrvatske novine. Ako i ima normalnih, domoljubnih više ili manje novinara, svedeni su na stupac ili manje, e da bi urednici mogli reći – vidite, držimo ravnotežu. Što je laž.
Ona već čuvena razdioba, izrečena u jednoj emisiji manje televizije, da je jedina i prava podjela u Hrvatskoj ona između patriota i idiota, drži vodu i držat će nadalje. Sve su ostale podjele sekundarne, kao recimo ona na linearne i digitalne, vrlo opasna, jer su linearni sve više isključivani iz života svagdašnjeg, sve više im je jasno da je tehnološka revolucija u svagdanjici donijela brdo problema i zakomplicirala privatni život i poslovanje. A što je najgore, posve obespismenila stare i najstarije naše sugrađane, koji ne znaju ni osnovne pojmove, a država ih tjera da s njom i njezinim institucijama komuniciraju „aplikacijama“. Tako imamo E-građane i L-građane, potonji ne znaju i ne žele znati, hoće normalan život, poštara koji zvoni dvaput, čestitke u omotnici, novine, kavu i kroasan.
Nego, vraćam se na kralja/cara Trumpa i SAD. U spomenutim novinama čitamo Mak i ja (Tor u kavezu, ne smije se kretati poslije operacije, samo gleda televiziju) neki intervju s Montgomeryjem. U isto vrijeme dok TV prenosi izvješća iz Venezuele. Prikladno. Zašto? Pa taj Montgomery (u daljnjem tekstu Monti), imao je istu zadaću kao Trumpovi pijuni u montiVenezueli za Novu 2026. No tada je bila druga polovica devedesetih prošloga stoljeća, a američki je veleposlanik u Hrvatskoj, Monti, imao zadaću da učini s Tuđmanom isto kao i sada Trump s Madurom. (Premda se Tuđman i Maduro ni na koji način ne mogu izjednačiti). Tadanje američke vlasti mrzile su Tuđmana iz dna duše, valjda kao nacionalista koji je raspakirao Jugoslaviju, vjerojatno podbadane ostatcima jugodiplomacije. Onaj ambasador koji je u ratno vrijeme shvatio što su Hrvati i njihova borba, to jest Gallbright, bio je osuđen da odstupi – kaže to i Monti - a trojanski konj Monti i sam se pobrinuo da upravo on dođe u Hrvatsku i načini reda. Uspio je doći, flagrantno se umiješao u hrvatska unutarnja zbivanja, upravo kolonijalistički. U Zagrebu je našao, naravno, nabrijane oporbenjake, ali se okružio i svitom različitih ljudi, kao Profirije poslije, unio „dašak svježine“ , takoreći nade da se ratni „diktator“ Tuđman može srušiti, potplaćivao navodno novinare raznih listova i kako to već ide. Djelovao, dakle, neprijateljski. Na njegovu sreću, Tuđman se doskora razbolio. Odvezen je u SAD, ne kao Maduro ovih dana, nego u bolnicu, američku, gdje mu nisu puno pomogli, a možda i odmogli. Zadnje godine devedesetih Tuđman je umro, a Monti trljao ruke, sve što je pripremao dobro se odvilo i ostvarilo, nakon „diktatora“ Tuđmana, hrvatskoga nacionalista valjda, na izborima su pobijedili napredni i (ratom) neokaljani komunisti, pod novim imenom i sa starim navikama. Monti je popio šampanjac. Otišao potom u Srbiju, da se pohvali. U intervjuu prije godinu ili dvije, ustvrdio da je Srbija izvor stabilnosti na Balkanu. Je li, Monti, starino, a kuću sagradio u Hrvatskoj, blizu Dubrovnika. Valjda srpskoga Dubrovnika, doduše u nestabilnoj Hrvatskoj.
Kad već pišem o tom razdoblju, ponukan rečenim subotnjim intervjuom s opakim Montijem, podsjetit ću mlađe čitatelje kako su Montijevi neoomunistički puleni završili: nisu izdržali ni cijeli mandat. Dvije godine nakon te izborne afere, krenuli smo Sanader, tajnik Škara i ja od juga prema sjeveru, od Korčule (Bačić) i Dubrovnika prema Splitu (tu se pridružio Šeks) i nadalje, a gdje god smo došli dvorane bijahu pune i ljudima puna kapa Montijevih idiota, te je bilo jasno da je narod brzo progledao. Tako je to bilo. Za povijest. U sadanjosti, kada se više izravno ne bavim politikom, nego inm,svojim poslom, sljednici idiota pokušavaju me blokirati na svakom koraku, u književnosti, na filmu, na televiziji. Nisu svi zaboravni. Ali, svaka sila za vremena.
Tomislav Sabljak
Umiru ljudi oko prijelaza godina. Ovih dana Tomislav Sabljak, osoba originalna, pjesnik, prevoditelj, prozni pisac, scenarist. Svojedobno je bio popularan njegov rječnik šatrovačkoga govora, meni posebno drag jer sam glede zagrebačke barem „šatre“ bio upućen i njome se služio u romanima za mlade.
Sabljak, figura iz zagrebačkih kavana i ulica, jedan od onih koji su Zagrebu davali ne samo akademski pečat.
Sretna Nova godina
Unatoč svemu, želim svim prijateljima i neprijateljima sretnu novu 2026., a Hrvatske kronike nastavljam pisati ako birokracija ne uništi Hrvatsko kulturno vijeće, kao što već dugo pokušava. Nezavisan portal u samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj mnogima je velika smetnja.
