Trubači ‘u četiri zida’ i javno
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 08 Siječanj 2026 18:07
“Pjevanje Đurđevdana nije ni prigodno ni primjereno za Badnjak.” Rekao je to 24. prosinca sada već prošle godine sinjski gradonačelnik Miro Bulj kad su ulicama Sinja prošetali i prolaznicima “prigodno” svirali romski trubači.
Ovaj saborski zastupnik bio je tema toga dana, a u mainstream medijima popraćen kroz imidž lika koji kao čelni čovjek grada ‘određuje’ mjesto kulturi, na sličan način kako se obrušavalo na branitelje koji su ljetos negodovali oko nekih ‘kulturnih’ festivala. Iako je Bulj objasnio da su romski trubači po Sinju svirali bez izdane suglasnosti za ulični nastup, njegovo pojašnjenje nije umanjilo želju medija u Hrvatskoj da gradonačelnika Sinja prikažu primitivcem, a gradonačelnika Ljubljane, koji je potaknuo zabranu takvih uličnih nastupa preko tamošnjeg gradskog vijeća, “gospodinom čovjekom”.
Osim Sinja, trubači su viđeni i na ulicama Zagreba, Zadra, Osijeka, Dubrovnika, Karlovca… Njihov javni nastup uoči Božića svakako se ne bi mogao dovesti u logičnu kulturno-glazbenu vezu ni turističku ponudu ako znamo da svaka javna izvedba na Badnjak odgovara, ili bi trebala odgovarati, barem kalendaru. Ali, u Hrvatskoj je očito sve dobrodošlo kad se treba srušiti nešto što ima veze s tradicijom.
Trubači na Badnjak
Iako je od katoličkog Badnjaka prošlo već dva tjedna, ova tema zaslužuje još jedan osvrt. Mada su okupirali hrvatsku javnost na samo dan-dva, trubači su postali svojevrsna personifikacija balkanizma u našim gradovima. I nije stvar u trubačima, koje svatko – baš poput svih ostalih izvođača neprimjerenih za javne izvedbe uoči Božića – uvijek legitimno može slušati u svoja četiri zida. Poanta je u daleko širem fenomenu u kojemu tradicija postaje predmetom poruge i pljuvanja, a konzumenti takve glazbe zločesta maćeha koja prezire sve povezano s njom.
Drama oko nastupa trubača na gradskim ulicama nije zaobišla ni susjednu Sloveniju. Upravo je tradicija bila kamen spoticanja u njihovom glavnom gradu.
Gradsko vijeće Ljubljane izglasalo je zabranu spontanih uličnih nastupa s glazbenim instrumentima koja je vrijedila do kraja prosinca. Odluku je predložio ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković, koji je u (“našim”) mainstream medijima prezentiran kao “sofisticiran čovjek, za razliku od Bulja”. Odluka je donesena nakon rasprave potaknute kritikom vijećnice Maruše Babnik. Ona se, eto, usudila kritizirati favoriziranje balkanske glazbe i trubača umjesto promicanja slovenske kulturne tradicije. E, moja Maruša… Welcome to the Club, rekli bi Englezi.
Smisao tradicionalne glazbe
Iako glazba sama po sebi nije nešto što trpi “ladičarenje”, njezine vrste i žanrovi pokazuju da ipak nije u potpunosti tako. Zašto postoje božićne pjesme? Vjerojatno da se ljude podsjeti da se pjevaju upravo u božićnom vremenu. (Koje kod nas, eto da podsjetimo, traje do ove nedjelje.)
Glazba je (pre)široka tema o kojoj bi se uvijek mogla napisati knjiga respektabilnog broja stranica. Ona je vrlo rijetko tek larpurlartističko ‘prosipanje’ tonova, a većinom opjevana poruka. Pa kad bismo išli cjepidlačiti kalendarskim dokazima, Jurjevo iliti, istočno rečeno, Đurđevdan nikako ne može imati veze s Božićem.
No, tradiciju treba pošto-poto potkopati, a kultura je najsuptilniji način za to. Barem je to u Hrvatskoj vrlo izraženo.
Tradicija kao kamen spoticanja
A poput slovenske vijećnice Maruše Babnik, koja je rekla da se “Ljubljana stidi vlastite kulture”, prije dvije godine se kritizirati glazbu na zagrebačkom dočeku našao i šef-dirigent nacionalnog jazz orkestra Miron Hauser. On je, nakon notorne Kafanske večeri održane nakon Božića u Areni Zagreb, javno ustvrdio da je “cijeli Zagreb postao ne kafana, nego šator u Brčkom”.
Hauser je tada objavio i videozapis pod naslovom “Božić u Zagrebu” koji prikazuje slavlje Božića na Trgu bana Josipa Jelačića uz glazbu na koju plešu strani državljani. Sam Hauser je u uvodnom dijelu objave video nazvao tek “ekstenzijom Kafanske večeri”. Naravno, nije dugo trebalo dežurnim dušebrižnicima da mu “nalijepe” niz etiketa, počevši od šovinističkih do rasističkih. Pretpostavljam da je i ljubljanskoj vijećnici uslijedio neki sličan niz.
Širina glazbenog opusa i perspektive
Ipak, čitam ovih dana svakakve napise, da ne kažem bedastoće, o (ne)primjerenoj glazbi, i to iz pera onih koji nisu odmakli dalje od konzumenata ove umjetnosti, a kamoli da im je to struka. No, nema veze, svatko ima pravo na svoje mišljenje i njegovo izražavanje, sve dok ga ne servira kao kakav (nepisani) totalitaristički zakon.
U moru licemjerja, rijetke su objave i javna priznanja u kojima netko ima dovoljno širine u glavi da u nju bez ograničenja može smjestiti i Davida Bowieja, i Marka Perkovića Thompsona, i Stonese. Zbog čega to onima koji sami sebe nazivaju progresivcima ne ide u glavu, možda je ipak kriva nedovoljna širina u njihovim (umnim i preferencijskim) perspektivama.
Četiri zida trpe svašta. I za njih nikome nismo dužni podnositi račune. Osim ako narušimo kućni red u zgradi. No, po izlasku iz kuće ipak vrijede druga pravila. I dobro je da je tako. A dok se čuva barem nekakva (glazbena) tradicija, ostali neka stanu u red po svoju kartu primjerenosti.
