Europa pred izborom
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 23 Siječanj 2026 19:05
Ulazak u 2026. godinu ne ostavlja prostor za iluzije. Europa više nije u fazi traženja puta, nego ddu fazi pogubnih posljedica. Procesi koji su započeli desetljećima ranije – pod krinkom napretka i oslobođenja– sada daju svoje plodove. I ti plodovi nisu ni sloboda, ni sreća, ni sigurnost, nego duboka civilizacijska dezorijentacija.
Sekularizam, kakav danas dominira europskim prostorom, ne jamči slobodu savjesti, nego određuje granice dopuštenog mišljenja. U ime neutralnosti sustavno se potiskuje religija iz javnog prostora, a osobito kršćanstvo, jer jedino ono još uvijek nudi cjelovitu viziju čovjeka – viziju koja se ne da svesti na birokratske kategorije, rodne kvote ili tehnokratske sheme. Uklanjanjem Boga iz središta kulture nije nastala neutralnost, nego praznina. A praznina, kako povijest neumoljivo pokazuje, ne opstaje dugo. Netko tu prazninu popunjava.
U tu prazninu uselile su se ideologije koje se predstavljaju kao oslobađajuće, a u stvarnosti su duboko represivne. One ne trpe neslaganje, ne poznaju oprost i ne ostavljaju prostor savjesti. Tako sekularizam, koji je trebao biti okvir slobode, postaje nova dogma, s vlastitim svetinjama, zabranama i anatemama. Razlika je samo u tome što ova dogma ne nudi otkupljenje, nego trajnu krivnju.
O sličnostima socijalizma i liberalne demokracije Richard Legutko u knjizi Demon u demokraciji ističe kako ih obilježava „jedna te ista dogmatičnost, jedna te ista posvemašnja predvidljivost, jedan te isti priprosti um, jedni te isti priglupi silogizmi, jedno te isto zanesenjaštvo. (…) I jedni i drugi su sterilno monoideološki, zastrašujuće dosadni, prilijepljeni za jednu stvar koju neprestance ističu u svim kontekstima i na koju ih sve podsjeća. I jedni i drugi toliko žele bolji svijet da radi njegova ozbiljenja žele nadzirati cijeli ljudski život, pa i onaj osobni, obiteljski ili intimni“.
„Liberalno-demokratski umovi“ – ističe Legutko – „slično kao nekoć socijalistički, osjećaju u sebi nutarnju prisilu da izražavaju ispravnost svojih stavova. Stvaraju se obvezujući rituali kojima su se svaki političar, umjetnik, publicist, televizijska zvijezda, učitelj ili bilo koja druga osoba dužni podvrgnuti. Kao što je nekoć bilo potrebno neovisno o zgodi i okolnostima uvijek spomenuti nešto o nadmoći socijalizma ili bratskoga prijateljstva sa Sovjetskim Savezom, tako je i sada potrebno spomenuti nešto o homoseksualcima, pravima žena, obiteljskome nasilju, rasizmu i ksenofobiji, diskriminaciji i slobodi izražavanja. Dobro je dodati i nešto o klimatskim promjenama“.
Što Europa želi očuvati?
Danas se s pravom sve češće govori o civilizacijskom brisanju Europe. Ne kao o naglom slomu, nego kao o sporom, gotovo neprimjetnom procesu samoodricanja. Kontinent ne nestaje zato što je poražen, nego zato što se sam povlači. Upozorenja da bi Europa, nastavi li sadašnjim putem, mogla postati neprepoznatljiva, ne dolaze iz rubnih krugova. Ona se pojavljuju i u sigurnosnim analizama Zapada, ali i u promišljanjima autora poput Georgea Weigela, koji jasno ukazuju da se iza političkih fraza krije duboka duhovna kriza.
Europa danas govori o sigurnosti, ali ne zna što zapravo želi očuvati. Govori o vrijednostima, ali ih se boji imenovati. Kršćanstvo se smatra povijesnom činjenicom, ali ne i živim izvorom identiteta. Tako nastaje paradoks: kontinent koji se poziva na toleranciju postaje netolerantan prema vlastitim temeljima. Multikulturalizam bez kulturnog središta ne kestvara suživot, nego trajnu napetost. On ne integrira, nego relativizira, sve dok više ništa nema snagu objedinjavati.
Demografski slom Europe u tom je smislu možda najiskreniji pokazatelj stanja duha. To nije kriza brojeva, nego kriza smisla. Društvo koje ne vidi vrijednost u prenošenju života ne vjeruje u vlastitu budućnost. Društvo koje brak pretvara u privremeni ugovor, obitelj u opciju, a roditeljstvo u teret, ne može se čuditi što se polako gasi. Ovo su duboko antropološka pitanja.
Zato upozorenja crkvenih pastira, poput nadbiskupa Depoa, ne treba čitati kao ideološke istupe, nego kao realističnu procjenu. Odbacivanje kršćanske vizije braka i obitelji ne ugrožava samo crkveni nauk, nego samu strukturu društva. Brak muškarca i žene otvoren životu nije relikt prošlosti, nego temeljna civilizacijska institucija. Kad se ona razori, sve ostalo postaje krhko: solidarnost, obrazovanje, socijalna stabilnost, pa i demokracija.
No samoponištavanje se ne događa samo na razini ideja. Ono se danas provodi administrativno, pravilnicima i financijskim sankcijama. Odluka Europske unije da uskrati sredstva katoličkim obiteljskim udrugama jer ne zadovoljavaju nametnute „rodne kriterije“ razotkriva stvarnu narav suvremenog liberalizma. On više ne tolerira različitost, nego je disciplinira. Tko ne prihvati službenu antropologiju, biva isključen, ali ne ne argumentima, nego budžetom. To je jezik moći, a ne dijaloga.
Slična se logika vidi i u odnosu prema simbolima. Europa, koja je stoljećima oblikovala pojam Božića, danas se srami vlastitog blagdana. Umjesto Kristova rođenja govori se o „holiday season“, a umjesto jaslica nude se apstraktni ukrasi. Istodobno, u nekim muslimanskim zemljama Božić se javno čestita bez ikakvog osjećaja ugroze. Primjer iz zrakoplovne industrije to jasno ilustrira. Emirates, aviokompanija sa sjedištem u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, u svojim je službenim blagdanskim objavama koristila izravnu čestitku Merry Christmas. Božić je imenovan bez zadrške, iako dolazi iz društva u kojem kršćanstvo nije dominantna religija. Suprotno tome, Air France, nacionalna aviokompanija Francuske, u svojim porukama koristi formulaciju Happy holiday season. Božić se ne spominje. Paradoks je potpun: drugi mogu poštovati ono čega se Europa odriče.
Vrijeme tame
U taj kontekst nužno se uklapa i migracijski problem, koji se u europskom diskursu sustavno pogrješno tumači. Migracije same po sebi nisu nova pojava niti nužno negativna. Problem nastaje onda kada se one vode bez ikakve crnovizije identiteta, integracije i kulturnog kontinuiteta. Europa prima milijune ljudi, ali im ne nudi jasnoću o tome u što se dolazi. Kontinent koji se srami vlastite povijesti i religije nema što prenijeti novopridošlima osim administrativnih procedura i socijalnih prava.
Umjesto integracije, nudi se paralelizam, a umjesto zahtjeva za prihvaćanjem temeljnih kulturnih normi, nudi se relativizam. Tako se stvaraju getoizirana društva, rastu napetosti, a svaka kritika tog stanja proglašava se moralno neprihvatljivom.
Migracijska politika bez identitetske politike postaje oblik kolektivne neodgovornosti. Europa ne pomaže ni sebi ni migrantima ako odbija jasno reći tko je i koje su granice njezina kulturnog prostora.
U tom smislu migracijska kriza nije primarno humanitarna, nego civilizacijska. Ona razotkriva slabost Europe koja više nema povjerenja u vlastite vrijednosti, ali očekuje da ih drugi spontano poštuju. Kontinent koji se odriče kršćanstva ne može se čuditi što ga drugi ne prepoznaju kao dom, nego kao prostor bez lica i bez zahtjeva.
U tom kontekstu govor o „vremenu tame“ nije patetičan, nego precizan. Tama nije u nedostatku tehnologije ili resursa, nego u gubitku orijentira. Ona se očituje u normalizaciji pobačaja, u ravnodušnosti prema patnji nevinih, u relativizaciji zla. Očituje se i u činjenici da se kršćanski simboli doživljavaju kao prijetnja, dok se svaka druga ideološka oznaka proglašava izrazom slobode.
Isus u jaslicama razotkriva razotkriva laž modernog mita o čovjeku kao apsolutnom gospodaru vlastite sudbine. Dijete položeno u štalicu govori da smisao dolazi izvana, da se istina prima, a ne proizvodi. Zato taj prizor smeta. Jer božtraži poniznost, a poniznost je strana kulturi koja obožava moć i kontrolu. Europa je došla u točku u kojoj se kršćanstvo tolerira samo dok šuti, dok ne postavlja pitanja i dok se ne usuđuje oblikovati javni prostor.
Početak 2026. godine zato ne traži nove slogane, nego povratak stvarnosti. Bez kršćanske antropologije nema odgovora na demografsku krizu. Bez kršćanskog poimanja braka nema stabilne obitelji. Bez jaslica nema razumijevanja Božića. Bez jasnog identiteta nema ni integracije migranata. A bez svega toga nema ni Europe.
Izbor koji stoji pred Europom nije između vjere i modernosti, nego između smisla i praznine, između kontinuiteta i samoukinuća. Ili će se ponovno usuditi priznati tko je i odakle dolazi ili će nastaviti kliziti prema civilizacijskom nestanku.
Davor Dijanović
