Plenković kaže da nismo otišli iz dvorišta. ’91. i ’92. nismo mogli ni iz podruma
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 29 Siječanj 2026 16:05
Domovinski rat kao “problem”, kažu premijerovi stranački kolege, “izvučen je iz konteksta”. No, taj “problem” je u mom gradu devedesetih donio razred mrtve djece. Njih 28 roditelji nikada nisu odveli do oltara na dan vjenčanja. Ta djeca nisu dobila priliku odrasti. Školovati se. Raditi. Postati majke i očevi. Dočekati starost.
Predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković u svojoj se uobičajenoj retoričkoj, ali i neverbalnoj maniri – kakvu prepoznaje svako zdravo oko i uho, bez potrebe za dodatnim interpretacijama iz njegovih stranačkih redova – obratio neki dan svekolikoj javnosti iz Davosa, s gospodarskog foruma. Mislio je da smo zaboravili da je dan-dva ranije Domovinski rat nazvao “problemom” u usporedbi s ratom u Ukrajini, pa krenuo u novo “zapetljavanje” s lapsusom oko “velikosrpske agresije na Ukrajinu”. No, poanta ove kolumne, koju Plenković sigurno neće ni pročitati, ali će do njega sigurno doći, jest poruka koju je poslao onima koji su se usudili preispitivati njegove, makar i pogrešne, riječi: nebitni ste.
Isprika podrazumijeva zrno poniznosti
Pristojan i kulturan čovjek, kakvima se predstavlja velika većina naših, europskih i svjetskih političara, ispričao bi se za lapsus, krivu riječ ili nespretan izraz. Andrej Plenković odabrao je drukčiji put. Sa stavom nepogrešivoga, sa svog nevidljivog trona, sve one koji su na temu Domovinskog rata problematizirali njegovu riječ “problem”, izabrao je dociranje, prozivanje, pa i uvrede. Sve one koji su prenijeli njegov “problem” nazvao je skupinom “potpuno nebitnih, nerelevantnih aktera”, “neimpresivnima po bilo kojoj temi” i ljudima “koji nisu otišli dalje od svog dvorišta”.
A bila je dovoljna jedna rečenica u stilu: “Krivo sam se izrazio” i prešli bismo preko svega. No, za ispriku najprije treba uvidjeti grešku, a onda imati zrno poniznosti i preuzeti odgovornost. Lakše je, međutim, prebaciti lopticu na onoga tko ukazuje na greške i prozvati ga jer se usudio dotaknuti nedodirljivog.
’91. i ’92. nismo mogli ni u dvorište, a kamoli iz njega
Pričaju ljudi da je premijer Hrvatske početkom devedesetih jeo kroasane u Bruxellesu dok je Hrvatska vodila obrambeni rat. Ne znam gdje je bio. No, znam gdje sam ja tada bila, iako ni to Plenkovića sigurno ne zanima, jer ja, po njemu, spadam u one “koji nisu otišli dalje od svog dvorišta”. Nekim čudom, koje se za potrebe ove priče zove velikosrpska agresija, u jednom periodu koji se zove 1991. i 1992. godina, u mom rodnom gradu u kojemu sam tada živjela, koji se zove Slavonski Brod, mnogi uistinu i nisu otišli dalje od dvorišta. Doslovno! Štoviše, nisu izašli ni u dvorište! Ni iz podruma nisu izlazili danima i tjednima.
Najdulji period u komadu u kojemu nisam vidjela nebo bio je 16 dana i noći. Onaj 17. dan, izlazak iz podruma na zrak, za mene je bio blagoslov. Od tog trenutka cijenim svakodnevne “sitnice”. Buđenje. Disanje. Kretanje. Sve one elementarne stvari koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Jer, mnogi nebo više nikada nisu vidjeli.
S nepunih 12 godina dovoljna lekcija za buduće poštovanje života bilo je spavanje u podrumu, na madracima i ležaljkama na rasklapanje, u društvu dijela obitelji i susjeda, nas ukupno 15, uz zvučnu kulisu glasova s radija i granata koje padaju oko nas.
Nije li ljepše jesti kroasane na suncu? Možda. No, ipak svoja životna iskustva nikada ne bih mijenjala za premijerova.
“Problem” je donio razred mrtve djece
Domovinski rat kao “problem”, kažu premijerovi stranački kolege, “izvučen je iz konteksta”. No, taj “problem” je u mom gradu devedesetih donio razred mrtve djece. Njih 28 roditelji nikada nisu odveli do oltara na dan vjenčanja. Ta djeca nisu dobila priliku odrasti. Školovati se. Raditi. Postati majke i očevi. Dočekati starost. U parkovima u kojima su se igrala, desetljećima se samo izmjenjuju godišnja doba uz golemu prazninu njihove odsutnosti. Neimpresivno?
“Problem” je donio i one kojima su po logorima pucale kosti pod četničkim čizmama. Plenković ima takve ljude i u svojoj blizini. Pitam se je li ih ikada pitao da mu prepričaju svoja sjećanja. Ili su mu i oni tek “nebitni, nerelevantni akteri”?
Gospodine Plenkoviću, ipak smo bitni
Međutim, koliko god sam u skupini onih, predsjedniku Vlade “potpuno nebitnih, nerelevantnih aktera” i neimpresivnih ljudi, morat ću ga razočarati i reći: gospodine Plenkoviću, ipak smo bitni. Ako zbog ničega drugoga, onda da neprestano podsjećamo na one krvave temelje na kojima nam je dano graditi.
Mi smo oni koji su doživjeli Domovinski rat. Koji imaju empatije prema ljudima koji još uvijek traže kosti svojih sinova i kćeri. Koji još čekaju vijest o svojim mrtvim očevima i majkama. Koji još sanjaju da će posmrtni ostaci njihovih djedova, baka, suboraca i prijatelja dočekati svoj komadić zemlje nad kojim se treba pomoliti.
Jer, vidite, rat u nama još traje dok se i zadnja takva kost ne pokopa. I dok se Hrvatskoj ne isplati ratna odšteta. I dok ne čujemo ispriku i za silovane, i ubijene, i one mrcvarene i lomljene u logorima.
I zato je uvijek potrebno reći “Domovinski rat”. A nikada “problem”. Čak ni kao lapsus. Jer, problem je kada se takva žrtva umanji. Ili, još gore, prešuti.
