Tvrđava
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 30 Siječanj 2026 19:03
Naša posla
Krajnji je trenutak da hrvatska država smogne snage i otrgne se prevladavajućim jugo ljevičarskim zadacima koje je neprijatelj uspio infiltrirati u hrvatsku medijsku, filmsku i TV industriju.
S obzirom da je odavno trebalo početi s deindoktrinacijom indoktriniranih, uspjeh nije zagarantiran. Većina njih, neprijateljsku ideologiju je primila u osjetljivom trenutku osobna života. Najvjerojatnije u pubertetu. Iz nekih osobnih kompleksa, izrodila se teža oikofobija. Nažalost, kroz njihove projekte vidljiva je intelektualna potkapacitiranost koja ih sprječava da jednom sami shvate da su ništa drugo doli korisni pijuni velikosrpskih ciljeva. Redatelji, scenaristi, glumci..; Rajko Grlić, Oliver Frljić, Ante Tomić, Ognjen Sviličić, Goran Bogdan…, i mnogi drugi.
Sablažnjivo je da već par desetljeća društveni kontekst (mediji, obrazovne i kulturne institucije), od iskompleksiranih ljudi prave nekakve referentne točke uzora. Razina kulturnih hrvatskih snaga (ne znam ima li ih uopće), trebala bi raditi, ne da ti ljudi osjećaju sram (za to su nesposobni jer to zahtijeva minimum inteligencije), nego da postanu primjer kako kultura i umjetnost plaćena hrvatskim novcem ne smije ispunjati zadaću i ciljeve neprijatelja. Da takvi postanu društvena sramota. Antiuzor! Kad je već došlo do toga da su postali uzor. Da se ogradim od trabunjanja Nine Obuljen i sličnih koji bi brzopotezno na ovo moje povukli obarač floskulicu: da se demokratska država ne smije miješati u umjetničku viziju umjetnika, i bla, bla, bla…, postavljam pitanje: A što ako se neprijateljska država umiješala u tu viziju i vi je plaćate?
Filmovi: „Glas“, „Dražen“, „Dnevnik D.B.“…., i mnogi slični, kad je već šteta napravljena, zahtijevaju, ako se već prikazuju na javnoj TV, prethodno tumačenje i objašnjenje ljudima da se radi o neprijateljskim pamfletima. Ne bi bilo loše, kad su već preko raznih mreža, pa i naših raznih TV, javnosti dostupni i srbijanski uradci, da i njih ozbiljna analiza uzme u obzir kako bi ljude upozorili da nema nikakve ideološke razlike između većine hrvatskih i više-manje svih srbijanskih projekata. Da se ljudi smiju, da se rugaju jadu naših „kulturnjaka“, da isti uđu u legendu kao dno dna, mizerni ološ, školski i svaki drugi primjer korisnih budala!
Srpska posla
Bilo da se radi o komedijama, tragedijama, biografskim, sportskim ili kriminalističkim pričama, uvijek se više ili manje, promovira ideja: besmislenost postojanja hrvatske države. Da bi jad bio veći, njihove istočne kolege rade to puno zanimljivije i gledljivije. Serija „Senke nad Balkanom“, upravo pokazuje odnos kvalitete. Jako dobra kriminalistička priča u povijesnom kontekstu između dva svjetska rata, ideološki napravljena onako kako to već vide velikosrbi. A redatelj Dragan Bjelogrlić, nedvojbeno je jedan od njih. O Sjenkama sam pisala, a sada mi je pažnju privukla druga srbijanska serija Tvrđava iz 2024. godine jer se radi o Oluji. Nije toliko dobra kao Sjenke, daleko od toga da je loša, ali s obzirom na temu, relevantniji je primjer ideološke sličnosti s hrvatskim uradcima. Već uvodna špica baca na Yu nostalgiju kao naš Crno bijeli svijet i Dnevnik velikog Perice. Tvrđava na IMDb-u ima ocjenu 9,1. Neki američki hollywoodski hitovi jedva bace do osam, pa sad ti vidi. Serija ima, filmski gledano, dobru priču, oku ugodne i jako dobre glumce. Hoću reći, Srbi se potrude plasirati i dobro prodati laž! Glavni protagonisti su, pogađate, zaljubljeni par: Srbin i Hrvatica iz Knina! Slično kao u prereklamiranoj komediji „Svadba“. Samo ovaj puta je ozbiljno. Na Tvrđavi, kninskoj, vijori isprva jugoslavenska, a poslije srbijanska zastava. Na kraju, po sadržaju bi trebala zavijoriti hrvatska, ali se autorima serije predmnijevam učinilo preluzerski za njih, a preponosno za nas neprijatelje, da nam ukažu tu svrhu i čast pri vraćanju otetoga nam teritorija 1995. godine.
Svenazočna svetosavska svesrpska svetost i druge lukavštine
Priča je fiktivna, a povijesne okolnosti prikazane, kako već to Srbi znaju, lažno. Hrvati iz serije su bez krvi, bezlični, antipatični, nemaju svrhu ni minimum logike postojati. Ako ste gledali filmove o serijskim ubojicama, svakome od njih redatelj podari bar minimum logike u objašnjenju razloga zbog kojih su počinili silna ubojstva. U Tvrđavi, za rijetkoga Hrvata koji je ostao tamo tijekom okupacije, gledatelj može samo pretpostaviti da želi hrvatski Knin, jer autorima nema logike takvo što željeti, pa se dramski ni ne forsira. Za razliku od naših uradaka, rijetko domoljubnih, gdje svačiju tuđu aspiraciju ili nevolju moramo objasniti, najmanje počevši od drugoga svjetskoga rata, ako ne i ranije kako bi opravdali svoje postojanje ili svoj teritorij . Bez obzira što ćemo pri tom totalno uprskati dinamiku radnje. Srbi su u Krajini od Adama i Eve i Amen. To se podrazumijeva. Srpski autori većinom se bace na forsiranje bezličnosti i nelogičnosti postojanja hrvatskih likova. U Tvrđavi, hrvatski vojnici su zli Orci iz Gospodara prstenova. Zlo radi zla, a ne radi vraćanja teritorija i ljubavi prema domovini. Toga nema. Nasuprot zla(nas Oraka), svi su Srbi humanisti, a njihovi popi; anđeli. Nema pedofila i manijaka kao kod nas katolika. Svenazočna svetosavska svesrpska svetost. Orci, u seriji Hrvati, ubijaju bake u njihovim domovima, ubijaju sve redom civile, pa i Hrvate. Pale srpske manastire, raketiraju izbjeglice na Petrovačkoj cesti… Ima svega čega nije bilo. Petrovačka cesta je budući Jasenovac. Neće biti Srbina koji nije tamo izgubio neki svoj rod. Naravno, nigdje nema do temelja uništenih hrvatskih crkvi i protjeranih i ubijenih Hrvata iz Krajine. To ne postoji. Postoje dobri Srbi prikazani u obitelji glavnih protagonista, pa bili oni Jugoslaveni, komunisti ili četnici. Postoje, naravno radi dramatizacije i Srbi negativci, ali svi imaju svrhu i logiku, krv i ljudskost.
Glavni lik koji je prije rata spreman navijački za Crvenu Zvezdu ranjavati Boyse usred Zagreba, u ratu je spreman ubijati Hrvate do kraja, pa i ranjen braniti Krajinu. Četnik od glave do pete! On je istodobno dobričina i šarmantni zavodnik i multikulti tolerantan??? U jednoj sceni, veli on svojoj odabranici, slučajnoj Hrvatici:“ Ne smeta meni što si ti Hrvatica!“. Izgovara to kao vrlinu nasuprot njenu ocu, bezrazložnome nacionalistu, kojemu smeta što je on Srbin. No istina je da njegovu odabranicu Hrvaticu zaboli đon za svoju naciju, a kamoli da je kojim djelićem tijela, pa i odrezanim noktom, pokazala da želi živjeti u hrvatskome Kninu. Viđenje hrvatstva glavnoga lika u seriji, je hrvatstvo u cijelosti predano srbovanju. Ono hrvatstvo kakvo je kod već spomenutih Ante i Ognjena, pa Klasića i Markovine, pa Jakovine, Dežulovića, Ivančića…, itd. itd., da ne nabrajam! Dakle poraženo i nepostojeće. Jedino takvo hrvatstvo autori serije smatraju prihvatljivim. Općenito sva srpska politika jedino takvo hrvatstvo tolerira. I onda to prikazuju kao multikulturalnu vrlinu. U svemu što sam pogledala, a vjerujem i šire, Srbi svoj ekstremni nacionalizam poimaju kao multikulti vrlinu. Drugi i drugačiji mogu postojati samo ako šute i ne izjašnjavaju se. Ili prihvate naciju koju im oni osmisle. Bunjevce. Glavni lik serije Tvrđava, osim šarma izmiješanoga sa srbijanskim poimanjem multikulturalizma i nacionalizma, želi imati sina Srbina. Veli da je u redu ako je i kći, ali eto, priznaje da želi sina. On bi po svim Radama i Borama trebao biti muški šovinist i teži nacionalist, a opet je nekako roker, i građanin, i multikulturalan. Dobri protagonisti slušaju pop i rock. Nema tu prigodne Sandre Afrike: „Neko će mi noćas napraviti sina“, ili što slično. Jer kod Srba je četnikovanje opravdano. Ide uz građanske i intelektualne vrline. Dakle, serija pršti, ne od primitivne, nego od gradski prosvijećene, mržnje spram Hrvata. Cajke se slušaju u iskvarenome Beogradu jer su simbolički nositelji iskrenoga i nevinoga srpstva likovi iz Knina.
Zajednička posla
Srbijanska serija „Tvrđava“ kano poručuje budućim generacijama: Nešto što je nevino i iskreno, danas je zatočeno u Kninu i trebalo bi se jednoga dana krenuti oslobađati!?
Slično poručuju i naši „kulturnjaci“. Kod Hrvata, svako domoljublje je primitivno i isključuje građanske i intelektualne vrline. To je gradivo davno usvojeno, impregnirano još u SFRJ i samo se slobodno (Nina krči put rukama i nogama), širi dalje. Kulturnjaci s naše i njihove strane, nakaradnim prikazom Hrvata i države Hrvatske, zajednički pozivaju na novi „pravedno mirotvorni“ rat kojim bi sravnili sa zemljom državu Hrvatsku koja je nastala u „nepravednome ratnome“ ratu devedesetih.
Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
