Deportacija, reciklirani ministar i rukometni uspjeh
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 01 Veljača 2026 19:00
Paralelno s pobjedama naših rukometaša počelo se pričati i o povratku Marka Perkovića Thompsona na Trg bana Jelačića povodom njihovog svečanog dočeka koji se priprema. Nadam se da će se velika želja rukometaša, i ne samo njih, ostvariti i da će se glavnim trgom opet oriti “Ako ne znaš šta je bilo”, pa neka pati koga smeta!
Radni tjedan na izmaku bio je, možemo to sa sigurnošću reći, turbulentniji i samim time zanimljiviji od uobičajenog. Političke, kulturne i sportske teme “gazile” su jedna drugu solidnom brzinom na radost svih novinara, komentatora i medijskih radnika kojima su se teme servirale kao na pladnju. Kada bih jednom riječju trebao povezati najvažnije događaje posljednjih dana bila bi to riječ “povratak”. Sandro Vuković i njegov prisilni povratak iz SAD-a uzburkao je političke strasti: za jedne on je simbol okrutnosti Trumpove administracije, a za druge osoba sumnjive prošlosti koja bez pardona i srama lažima blati Hrvatsku s nejasnim motivima.
Drugi povratak onaj je Tomislava Ćorića koji, figurativno rečeno, iz ugodne hladovine HNB-a nakon nekoliko godine ponovno dolazi na užarenu stolicu ministra, ovoga puta financija. I na kraju, a ne manje važno, na Europskom rukometnom prvenstvu naši su rukometaši u polufinalu, a u trenutku čitanja ovog pregleda znat ćemo jesmo li i u finalu. Povratak Dagurovih izabranika nakon godinu dana ponovno na rukometni vrh zaslužuje, ma kako završilo na kraju, naš duboki naklon.
Prisilni povratak Sandra Vukovića i medijske manipulacije
Sandro Vuković nakon desetljeća provedenih u SAD-u vratio se u Hrvatsku.
Neinformiranog domoljubno nastrojenog čitatelja ovakva bi neutralna konstatacija, bez znanja pojedinosti ovog slučaja, mogla poprilično razveseliti.
Međutim, priča nije ni izbliza tako vedra i vesela.
Sandro Vuković, ako se na kraju uopće tako zove, deportiran je iz SAD-a na temelju njihovih imigracijskih zakona koji dopuštaju deportaciju osuđenih osoba. Presudilo mu je posjedovanje poprilične količine marihuane, a zahvaljujući društvenim mrežama saznali smo da Vuković ima još putra na glavi.
To je, naravno, zaboravio navesti u svojim srcedrapateljskim nastupima u mainstream medijima koji su ga, iz svojih interesa, iskoristili za širenje antitrumpovske propagande i histerije.
Zaboravili su ti isti mediji, slučajno ili ne, ograditi se od skandaloznih Vukovićevih tvrdnji kako je dio djetinjstva proveo u logoru u Makarskoj.
Zbog čega Vuković lažima blati Hrvatsku u čijem medijskom prostoru zapomaže i traži pomoć?
Prošlo je sasvim dovoljno vremena za ispriku i Vukovića i medija.
Još čekamo.
Povratak serijskog ministra
Tomislav Ćorić novi je ministar financija.
Moooolim, rekla bi Mojmira.
Pomalo iznenađujuće, nakon naprasnog odlaska Marka Primorca u Europsku investicijsku banku na “crkavicu” od 29 tisuća eura bruto, premijer Andrej Plenković iz šešira je izvadio viceguvernera HNB-a Tomislava Ćorića.
Plenkovićevo rukopolaganje u četvrtak je, da sve bude de iure, potvrdila i vladajuća većina s krhkih, ali dovoljnih 76 ruku.
Ćorić kojeg se s pravom može nazvati serijskim ministrom, budući da je već upravljao resorima rada i mirovinskog sustava, zaštite okoliša i energetike te gospodarstva i održivog razvoja, sada će se uhvatiti u koštac s najvećim zalogajem u političkoj karijeri – ministarstvom financija.
Zašto baš Ćorić? Je li baš on najbolji izbor? Tko su bili drugi kandidati?
To vjerojatno zna samo Plenković, a činjenica da je opet posegnuo baš za Ćorićem može, sa strane gledajući, ukazivati na dvije stvari.
1) Plenković ima izuzetno povjerenje u Ćorića i vjeruje da će dobro upravljati možda i najvažnijim resorom u Vladi.
2) Stranački kadrovski bazen, o čemu se već godinama govori, presušio je te su stari i (polu)potrošeni kadrovi jedina opcija.
A što ovo sve treba samom Ćoriću, da ugodnu poziciju viceguvernera HNB-a mijenja za kud i kamo užareniju poziciju ministra financija?
Velikog vođu sigurno nije lako odbiti, ali nešto se sigurno pita i Ćorićevu političku ambiciju koja mu, očito, ne nedostaje…
Povratak našeg rukometa na vrh
Šećer na kraju ovog pregleda tjedna predstavljaju naši rukometaši koji su nas ponovno učinili ponosnima.
Nakon prošlogodišnjeg svjetskog srebra, izabranici Dagura Sigurdssona opet su među četiri najbolje reprezentacije na turniru, ovoga puta na Europskom prvenstvu.
Ovakav kolosalan uspjeh, bez obzira kakvog će sjaja medalja na kraju biti (zlatnog, srebrnog, brončanog ili drvenog), definitivni je dokaz povratka hrvatskog rukometa na veliku scenu, na mjestu gdje i pripada.
Glavni arhitekt uspjeha Islanđanin je Dagur Sigurdsson, kojeg smo s veseljem i zahvalnošću prihvatili kao Damira, a koji s mjesta izbornika smireno i lucidno upravlja našim vedetama: Martinovićem, Lučinom, Šoštarićem, Srnom, Kuzmanovićem, Mandićima…
Paralelno s pobjedama naših rukometaša počelo se pričati i o povratku Marka Perkovića Thompsona na Trg bana Jelačića povodom njihovog svečanog dočeka koji se priprema.
Nadam se da će se velika želja rukometaša, i ne samo njih, ostvariti i da će se glavnim trgom opet oriti “Ako ne znaš šta je bilo”, pa neka pati koga smeta!
