Europa u sjeni SAD-a
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 09 Veljača 2026 17:08
U analizi objavljenoj u njemačkom tjedniku Der Spiegel iznosi se zabrinjavajuća procjena: ovisnost Europe o Sjedinjenim Američkim Državama dosegla je razinu koju se s pravom može nazvati gotovo potpunom. Ta se ovisnost ne odnosi samo na vojnu sigurnost, nego zahvaća gotovo sva ključna područja suvremenog društva, od obrane i obavještajnih kapaciteta, preko tehnologije i digitalne infrastrukture,
pa sve do financija i industrije. Ovakva dijagnoza zapravo nije iznenađenje, već potvrda dugogodišnjeg procesa u kojem je Europa postupno odustajala od vlastite strateške samostalnosti, često pod izlikom „vrijednosnog savezništva“, a u stvarnosti iz političke komocije i nedostatka dugoročne vizije.
Na području sigurnosti Europa se i dalje u velikoj mjeri oslanja na američku vojnu moć. NATO funkcionira prvenstveno zahvaljujući američkim sposobnostima: satelitskom nadzoru, strateškoj logistici, zapovjednim strukturama i nuklearnom odvraćanju. Unatoč godinama političkih najava o jačanju europske obrane, bez američke potpore europske države ne bi bile sposobne samostalno voditi ozbiljniji vojni sukob niti dugoročno jamčiti vlastitu sigurnost. Time se razotkriva temeljni paradoks europske politike: dok se u javnom prostoru neprestano govori o „strateškoj autonomiji“, u praksi se sustavno slabe nacionalne vojske, obrambena industrija i sigurnosna kultura, često pod utjecajem ideoloških narativa koji samu ideju vojne moći prikazuju kao moralno problematičnu.
Posebno zabrinjavajuća, prema ocjeni Spiegla, postaje tehnološka ovisnost. Europsko gospodarstvo sve se snažnije oslanja na američki softver, cloud-infrastrukturu i sustave umjetne inteligencije. Najvažnije digitalne platforme, operativni sustavi i podatkovni centri nalaze se u rukama američkih tehnoloških divova, što Europu stavlja u podređen položaj. Takva tehnološka ovisnost nije posljedica slučaja, nego dugogodišnjih političkih odluka u kojima su inovacija i razvoj potisnuti pretjeranom regulacijom, dok je poduzetnički duh zamijenjen administrativnim moraliziranjem.
Čak i tradicionalno snažne industrije, poput njemačke automobilske industrije, sve više ovise o američkim digitalnim rješenjima. Moderna vozila, proizvodni procesi i logistički sustavi više ne mogu funkcionirati bez softvera i algoritama razvijenih izvan Europe. Time tehnološka ovisnost prerasta u ozbiljan gospodarski i strateški rizik, a Europa, koja je nekoć stvarala industrijske i tehnološke standarde, danas ih sve češće uvozi.
U tekstu se upozorava i na financijsku dimenziju problema. Ključni globalni platni sustavi, kreditne kartice, investicijski fondovi i velik dio međunarodnih financijskih tokova nalaze se pod snažnim američkim utjecajem. sadAmerički zakoni, poput onih koji omogućuju pristup podatcima pohranjenima kod američkih tvrtki, dodatno ograničavaju europski suverenitet u digitalnom i financijskom prostoru. U takvim okolnostima pojam europskog suvereniteta često ostaje tek politička fraza, bez stvarne institucionalne snage.
Der Spiegel naglašava da ta ovisnost SAD-u daje znatnu političku moć nad europskim saveznicima. U kriznim situacijama Washington može, izravno ili neizravno, utjecati na europske odluke – bilo kroz sigurnosne garancije, gospodarski pritisak ili tehnološku kontrolu. Takav odnos sve manje nalikuje savezništvu ravnopravnih partnera, a sve više odnosu političkog pokrovitelja i ovisnog klijenta.
Iako se u europskim institucijama sve češće govori o „strateškoj autonomiji“, autor zaključuje da između političkih deklaracija i stvarnosti i dalje postoji veliki jaz. Projekti usmjereni na razvoj europske obrane, vlastitih digitalnih platformi i tehnološke neovisnosti napreduju sporo i nedovoljno ambiciozno. Razlog tome nije prvenstveno nedostatak financijskih sredstava, nego manjak političke volje, odlučnosti i spremnosti da se prekine s dominantnim ideološkim obrascima koji guše svako ozbiljno strateško razmišljanje.
Zaključna poruka teksta jest jasna: Europa se nalazi u paradoksalnoj situaciji. S jedne strane želi biti geopolitički akter, a s druge strane ostaje duboko ovisna o drugoj sili. Bez ozbiljnog zaokreta u ulaganjima, političkoj volji i strateškom razmišljanju, upozorava Der Spiegel, Europa riskira da trajno ostane u ulozi mlađeg partnera – sigurnog, ali nesamostalnog. Upravo taj položaj, prividno stabilan, dugoročno predstavlja najopasniji oblik političke i civilizacijske nemoći.
Kultura smrti
Ideje europske strateške autonomije, kao i najava ulaganja od 800 milijardi eura u obranu i sigurnost, za sada ostaju tek mrtvo slovo na papiru. One funkcioniraju više kao politička retorika nego kao stvarni program djelovanja, i takve će ostati sve dok Europska unija ne odluči raskrstiti s vlastitim unutarnjim proturječjima.
Ne može se istodobno graditi ozbiljna geopolitička moć i ustrajati na ideologijama koje negiraju samu ideju snage, identiteta i opstanka. Europa koja sustavno potiskuje demografsku obnovu, relativizira vlastitu povijest, gubi eupovjerenje u vlastitu civilizaciju i njeguje kulturu u kojoj se život sve češće promatra kao problem, a ne kao vrijednost, teško može izgraditi stvarnu stratešku samostalnost.
Kultura smrti – bilo da se očituje kroz demografsku kapitulaciju, radikalni individualizam, promicanje ideologija kao što su genderizam, transhumanizam i zeleni fundamentalizam ili ideološki prezir prema vlastitim temeljima – izravno razgrađuje sposobnost dugoročnoga političkog planiranja. Društvo koje ne vjeruje u vlastitu budućnost ne ulaže u obranu, ne razvija industriju i ne gradi strategiju opstanka. Takvo društvo ovisi o drugima i nema u rukama vlastitu sudbinu.
Sjedinjene Države, unatoč unutarnjim problemima, i dalje raspolažu jasnim osjećajem nacionalnog interesa i kontinuiteta moći. Europa, nasuprot tome, često djeluje kao politički prostor bez jasne predodžbe o tome što želi biti i koga želi štititi.
Dok god europske elite budu vjerovale da se geopolitika može nadomjestiti moralnim deklaracijama, da se sigurnost može zamijeniti birokratskim regulacijama i da se identitet može urediti administrativnim dokumentima, svaka ideja strateške autonomije ostat će mrtvo slovo na papiru.
Europa danas doista živi u sjeni Sjedinjenih Država i to zašto je sama odustala od vlastite političke i civilizacijske samosvijesti. Put prema stvarnoj autonomiji ne počinje fondovima ni iznosima izraženima u milijardama, nego povratkom političkog realizma, kulturnog samopouzdanja i volje za opstankom.
Bez toga će i 800 milijardi eura, kao i sve buduće strategije, ostati tek još jedan dokument u europskim arhivima – ambiciozan po naslovu, a prazan po sadržaju.
Davor Dijanović
