Tko ne želi dobro Hrvatskoj, neka mu je daleka hrvatska granica
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Veljača 2026 17:15
Izjave koje je tijekom boravka u Republici Hrvatskoj pred nekoliko tjedana iznio gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković predstavljaju politički čin koji se ne može promatrati izvan širega povijesnog i ideološkog konteksta. Riječ je o smišljenoj provokaciji, a ne o nekontroliranom ispadu banjalučkog (po)četnika.
Kada visoko istaknuti politički dužnosnik iz susjedne države na hrvatskom tlu javno priziva tzv. Republiku Srpsku Krajinu i govori o „našim krajevima“ i „našim zemljama“, to u hrvatskom povijesnom i ustavnopravnom kontekstu ima posve jasno određeno značenje. Riječ je o pojmovima koji su izravno povezani s pokušajem nasilnog odvajanja dijela hrvatskog teritorija početkom 1990-ih i s agresijom koja je uslijedila i prouzročila krvavu tragediju.
Posebno je problematično što su te izjave dane u okviru tzv. svetosavske akademije, manifestacije koja se održava u Hrvatskoj i financira sredstvima hrvatskih poreznih obveznika. Time se dolazi do ozbiljnog institucionalnog pitanja: je li prihvatljivo da se javni novac koristi za programe u kojima se iznose interpretacije povijesti i državnosti koje su u suprotnosti s ustavnim poretkom Republike Hrvatske? Sloboda izražavanja ne znači da država nema pravo procijeniti sadržaj događaja koje sufinancira. Ako se na takvim manifestacijama otvara prostor za relativiziranje agresije ili za simboličko oživljavanje paradržavnih projekata, onda to prelazi granice kulturnog ili vjerskog obilježavanja i ulazi u sferu političke provokacije.
U širem ideološkom smislu, takve poruke uklapaju se u koncept svetosavlja kao političke doktrine u kojoj su nacionalni identitet, državna ideja i crkvena pripadnost objedinjeni u jedinstveni okvir. U tom modelu religija ne funkcionira primarno kao duhovna kategorija, nego kao sredstvo političke legitimacije i kolektivne mobilizacije. Time se vjerska simbolika koristi za potvrđivanje teritorijalnih i nacionalnih aspiracija. Još je u 19. stoljeću ruski filozof Vladimir Solovjev upozoravao na instrumentalizaciju srpskog pravoslavlja u političkim odnosima prema katoličkim Hrvatima, ističući kako se vjera nerijetko pretvara u političko oruđe.
Zašto često dolazi u Hrvatsku?
Nakon spornih istupa uslijedila je reakcija hrvatskih institucija: Stanivuković je prilikom prelaska granice kažnjen novčanom kaznom.. Time je jasno dano do znanja da su njegove izjave ocijenjene kao pravno i politički problematične. Međutim, umjesto prihvaćanja političke odgovornosti za izgovorene riječi, očekivano su uslijedile tvrdnje o diskriminaciji i neprimjerenom tretmanu na granici. Tako se Stanivuković u poznatoj bizantinskoj maniri pokušao žurno transformirati u žrtvu.
Ovdje se otvara i dodatno pitanje učestalosti njegovih dolazaka u Hrvatsku. Samo tijekom veljače ušao je u zemlju dvaput. Stanivukovićevi učestali dolasci u Hrvatsku ne mogu se promatrati kao neutralna pojava. Riječ je o političkom dužnosniku koji u kratkom razdoblju više puta ulazi u državu u kojoj istodobno daje izjave s jasnim povijesnim i teritorijalnim implikacijama. Takva dinamika posjeta Hrvatskoj upućuje na razrađen obrazac velikosrpskoga političkog djelovanja, a ne na slučajnost.
Republika Hrvatska ima pravo i obvezu štititi svoj ustavni poredak, teritorijalni integritet i dostojanstvo države. Kada strani politički dužnosnik koristi javni prostor u Hrvatskoj za retoriku koja priziva projekte nastale u kontekstu rata i agresije, tada država ima na raspolaganju i diplomatske mehanizme reakcije. Proglašenje takve osobe nepoželjnom (persona non grata) nije čin neprijateljstva, nego politički instrument kojim država jasno definira granice prihvatljivog mpdjelovanja na svom teritoriju. U ovom slučaju takva bi mjera bila dosljedna poruci da se relativiziranje ratnih činjenica i simboličko oživljavanje paradržavnih konstrukcija ne će tolerirati.
Ako se takvi istupi prešute ili svedu na proceduralnu raspravu o kazni i prelasku granice, tada se otvara prostor za ponavljanje sličnih provokacija. Jasna i principijelna reakcija, uključujući mogućnost proglašenja nepoželjnom osobom, bila bi signal da su suverenitet, povijesne činjenice i ratne žrtve iznad dnevno-političkih kalkulacija.
U cijelom slučaju upadljivo je, ali i posve očekivano da Milorad Pupovac nije jasno i nedvosmisleno osudio Stanivukovićeve izjave. Umjesto izravne osude retorike koja priziva simboliku ratnog razdoblja i problematične teritorijalne aluzije, odlučio se za relativizaciju, uspoređujući Stanivukovićev istup s političkim izjavama Mira Bulja i Darija Zurovca. Takva usporedba teško je održiva jer ni Bulj ni Zurovec nikada nisu dovodili u pitanje teritorijalni integritet Srbije niti su svojatali njezine dijelove.
Takav pristup uklapa se u dugogodišnji modus operandi unutar kojega se svaka kritika ili sankcija prema političkim predstavnicima srpske zajednice automatski tumači kao oblik diskriminacije ili kolektivne ugroženosti. Riječ je o staroj ideologiji kulta ugroženog Srbina prema kojoj Srbin može biti samo žrtva, nikada ni za što odgovoran. Velikosrbi svojataju tuđe teritorije, negiraju druge narode i njihove teritorijalne integritete, bahato vrijeđaju i sebi svojstveno lažu, a onda kad im stigne odgovor koji je čak i relativno blag preko noći brzinom transformacije iz Kafkinih romana pretvore se u jadnu i ugroženu čeljad. Tko ih ne zna skupio bi ih platio.
Dolaze raditi u „propalu“ država koja ih diskriminira?
O stanju u Srbiji bolje ne govoriti. Tamo se svaki dan u udarnim terminima vrijeđaju svi Srbiji susjedni narodi. Ceo svet se urotio protiv jadnoga ugroženog srpska iz čijega su biološkog tkiva nastali svi narodi na planetu Zemlji. Među istaknutijim propagandistima je i Ratko Dmitrović, bivši dopisnik velikosrpskih huškačkih glasila Politike i Nina iz Zagreba. Navodno da i ovaj bahati velikosrpski primitivac privatno dolazi u posjet Hrvatskoj odakle je rodom, pa bi, upitnikako je tako, i njemu bilo zgodno uručiti novčanu čestitku, a isto vrijedi i za Gorana Šarića. Štoviše, svima takvima bi trebalo zabraniti ulazak u Hrvatsku.
Istodobno, svakodnevna praksa demantira velik dio propagandnih konstrukcija koje se plasiraju u dominantnom dijelu srbijanskog javnog prostora. Desetci tisuća državljana Srbije, među njima velik broj konobara i sezonskih radnika, svake godine tijekom ljeta rade u Hrvatskoj. Njihova nazočnost i rad u turističkoj sezoni konkretan su pokazatelj da teze o navodnoj hrvatskoj netoleranciji prema Srbima ne odgovaraju stvarnosti. Da je riječ o sustavnoj diskriminaciji ili neprijateljskom okruženju, takav bi opseg radne migracije bio jednostavno nemoguć.
Ta činjenica predstavlja i snažan protuargument onim glasovima u Srbiji koji Hrvatsku rutinski proglašavaju „propalom državom“. Ako je Hrvatska doista takva kako je prikazuju zluradi velikosrpski djelatnici postavlja se logično pitanje: zašto upravo u tu zemlju dolaze raditi tisuće mladih Srba? Ekonomska migracija uvijek je vrlo konkretan indikator percepcije stabilnosti, sigurnosti i mogućnosti zarade. Ljudi odlaze ondje gdje procjenjuju da im je radno okruženje povoljno. Uostalom, što je onda tek Srbija ako u tu propalu Hrvatsku dolaze raditi njezini državljani? No navikli smo da lažu. To im je sastavni dio političkog bića.
U tom kontekstu postaje jasno da je proizvodnja antagonizma dio političke strategije, a ne odraz svakodnevnog života. Kontinuirano ponavljanje netočnih i lažnih optužbi nastoji stvoriti atmosferu nepovjerenja i mržnju za moguće nove obračune, ali ne može izbrisati činjenice koje su vidljive na terenu. Razlika između propagandne slike i realnosti sve je očitija upravo kroz konkretne ekonomske i društvene odnose.
Suverena država ima pravo odrediti granice prihvatljivog ponašanja stranih državljana na svom teritoriju. Ako pojedinci otvoreno pokazuju neprijateljski stav prema Hrvatskoj ili sudjeluju u protuhrvatskoj propagandi tada zabrana ulaska nije čin netolerancije, nego instrument zaštite vlastitog pravnog i političkog poretka. Tko javno djeluje protiv interesa Hrvatske, ne može imati dobrodošlicu na njezinu teritoriju. Tko ne želi dobro Hrvatskoj, neka mu je daleka hrvatska granica.
Davor Dijanović
