Jugoslavenstvo kao uzrok političkog, nacionalnog i identitetskog slabljenja Hrvata
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 03 Ožujak 2026 19:06
Povod za ponovno aktualiziranje teze o tzv. „jugosferi“ ovih je dana dao članak Deutsche Wellea koji, osvrćući se na uspjeh filma „Svadba“, iznosi tvrdnju da Jugoslavija kao država možda više ne postoji, ali da njezin kulturni prostor i dalje živi.
U tekstu se naglašava kako film, koji tematizira ljubavni odnos između Hrvatice i Srbina te koristi humor temeljen na nacionalnim stereotipima, postiže velik uspjeh diljem regije, što se interpretira kao dokaz postojanja zajedničkog kulturnog prostora. Posebno se ističe kako publika u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i drugim državama bivše Jugoslavije razumije isti humor, iste kulturne reference i isti jezični kontekst. Iz toga se izvodi zaključak da, unatoč političkom raspadu Jugoslavije, postoji svojevrsni kulturni kontinuitet – tzv. jugosfera – prostor koji nadilazi nacionalne granice i potvrđuje trajnu povezanost naroda bivše države.
Takva interpretacija, dakako, nije nova. Ona se već desetljećima, a posebno od trećejanuarskog thermidora 2000. sustavno ponavlja u dijelu zapadnih medija, regionalnih kulturnih krugova i određenih domaćih i inozemnih (pseudo)intelektualnih struktura. Ono što se pritom u takvim tekstovima predstavlja kao spontani kulturni fenomen zapravo je čisti ideološki konstrukt, projekt koji ima jasnu političku, kulturnu i identitetsku funkciju: relativizirati i dugoročno poništiti hrvatsku nacionalnu i kulturnu samobitnost.
Jugoslavija se raspala dva puta, oba puta u krvi. To je ključno za razumijevanje prave prirode jugoslavenskog projekta, ali i njegovih današnjih inkarnacija i iteracija. Države koje su utemeljene na ravnopravnosti i dragovoljnosti ne raspadaju se u ratovima. Jugoslavija se raspala jer nije bila organska zajednica ravnopravnih naroda, nego politička konstrukcija opterećena dubokim unutarnjim proturječjima, velikosrpskim hegemonijskim ambicijama i potiskivanjem legitimnih nacionalnih težnji. Pokušaj da se danas, kroz pojam „jugosfere“, obnovi ideja jedinstvenog kulturnog prostora zapravo je pokušaj rehabilitacije jednog propalog i zločinačkog (geo)političkog projekta, ali ovoga puta drugim sredstvima.
Film, kao jedan od najutjecajnijih medija oblikovanja kolektivne svijesti, igra posebnu ulogu u tom procesu. Nije slučajno da u brojnim regionalnim filmskim produkcijama nailazimo na gotovo identične narativne obrasce. Srbi su prikazani kao spontani, duhoviti, emocionalno autentični likovi, dok su Hrvati često prikazani kao rigidni, zatvoreni, nacionalno opterećeni ili psihološki deformirani traumama prošlosti. Posebno je indikativan ponavljajući motiv u kojem Srbi žene Hrvatice, dok je obrnuti primjer gotovo nepostojeći.
Simbolička poruka takvih prikaza je bjelodana: hrvatski identitet prikazuje se kao nepotpun, krut i potreban „normalizacije“ kroz integraciju u širi, implicitno dominantni kulturni okvir. Još je problematičniji način na koji se prikazuju Svadbahrvatski branitelji. Ljudi koji su obranili hrvatsku državu nerijetko su reducirani na karikature – alkoholičare, psihički slomljene pojedince ili društvene marginalce. Time se ne relativizira samo njihova osobna žrtva, nego i sama legitimnost hrvatske borbe za neovisnost. Ako su branitelji prikazani kao moralno i psihološki kompromitirane osobe, onda se implicitno dovodi u pitanje i temelj države koju su obranili.
Slično možemo zamijetiti i u književnosti. Unatoč stalnim pokušajima da se stvori dojam o postojanju jedinstvenog „regionalnog književnog prostora“, stvarnost je bitno drukčija. Većina hrvatskih književnika ne poistovjećuje se s tzv. jugosfera konceptom. Ono što se često predstavlja kao „postjugoslavenska književna scena“ zapravo je zatvoreni krug ideološki profiliranih pisaca, izdavača i nagradnih žirija koji dijele sličan svjetonazor. Ta svojevrsna „jugoslavenska književna republika“ funkcionira kao samoreferencijalni sustav koji nagrađuje vlastite ideološke istomišljenike i istodobno marginalizira autore koji ne dijele njihove političke i kulturne pretpostavke.
Takav sustav nema stvarne veze s dominantnim trendovima u suvremenoj hrvatskoj književnosti, koja je pluralna, raznolika i ukorijenjena u specifičnom hrvatskom povijesnom iskustvu. No kroz medijsku i institucionalnu vidljivost tog zatvorenog kruga stvara se iluzija da on predstavlja cjelinu hrvatske književnosti, što jednostavno nije točno.
Važnu ulogu u tom projektu ima i jezična politika. Tezu o „zajedničkom jeziku“ najglasnije propagiraju potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku, dokumenta koji izravno negira posebnost hrvatskog jezika. Nije slučajno da isti akteri dosljedno osporavaju potrebu za Zakonom o hrvatskom jeziku. Jezik nije samo tehničko sredstvo komunikacije, nego temeljni element nacionalnog identiteta. Negirati posebnost jezika znači negirati posebnost naroda. Povijest hrvatskog naroda obilježena je dugotrajnom borbom za jezičnu autonomiju, a pokušaji da se ta autonomija relativizira pod krinkom lingvističkog jugo-univerzalizma predstavljaju nastavak starih unitarističkih koncepata u novom obliku.
Ideja „jugosfere“ pokušava se proširiti i na područje športa, no i ovdje se sudara sa stvarnošću. Hrvatska danas postiže znatno bolje rezultate u brojnim športovima nego što je to bio slučaj u vrijeme Jugoslavije. Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je medalje na svjetskim prvenstvima, hrvatski športaši redovito osvajaju olimpijska odličja, a hrvatski klubovi ostvaruju međunarodne uspjehe. Ti rezultati nisu proizvod nekakvog „regionalnog prostora“, nego proizvod samostalne hrvatske države, njezinih institucija i nacionalne motivacije.
Tvrdnja da kulturna ili športska suradnja dokazuje postojanje „jugosfere“ predstavlja logičku zamjenu teza. Kulturna jugarazmjena postoji između svih država svijeta, ali ona ne implicira postojanje zajedničkog identiteta ili zajedničkog kulturnog prostora u političkom smislu.
U svojoj biti, „jugosfera“ nije spontani fenomen, nego normativni projekt. Ona ne opisuje stvarnost, nego pokušava oblikovati percepciju stvarnosti. Nastoji stvoriti svijest o zajedničkom prostoru tamo gdje takva svijest ne postoji kao dominantna društvena činjenica. Kao što je rekao dr. Ivo Pilar: „Činjenice imaju to neugodno svojstvo, da postoje i dalje bez obzira na to, da li ih se priznaje ili ne“.
U tom smislu, „jugosfera“ predstavlja nostalgijski konstrukt i ideološku fantazmu dijela intelektualnih i kulturnih elita koje nikada nisu prihvatile raspad Jugoslavije kao konačnu povijesnu činjenicu. To je pokušaj da se kroz kulturu, jezik i medije rekonstruira prostor koji je politički nestao i raspao se u morima krvi.
Hrvatska je danas suverena država s vlastitim kulturnim, jezičnim i političkim identitetom. Oni koji prizivaju kriptojugoslavenske projekte prizivaju nova nasilja i ratove. Opravdano se u Hrvatskoj kritizira velikosrpske koncepcije, no u duhovnom smislu još su opasnije one jugoslavenske.
Po jugoslavenstvu smo postali srpskom kolonijom
Za Ivana Oršanića je ispravno „antijugoslavensko stajalište, jer smo po jugoslavenstvu postali srpskom kolonijom. U tom poslu naša je stvar da se jugoslavenska zabluda potpuno dotuče, ali ne obranom Jugoslavena, a napadanjem Srba, nego napadanjem Jugoslavena, Jugoslavije i jugoslavenstva, te životom u našoj državnoj ideji, a stvar je Srbijanaca, da se oslobode zastarjelih ambicija Pravoslavne crkve i da žive u svojoj državnoj ideji tako da na granicama Hrvatske i Srbije ne bi stajali luđaci, koji se htjeli smatrati ideolozima i svetcima, nego stanovnici normalno priznatih i ostvarenih načela u cijelom svijetu. Samo u to slučaju moglo bi se očekivati i na Balkanu razvitak solidarističkih odnosa kakvi postoje i među drugim narodima. Međutim kod Jugoslavena-Hrvata opaža se kompleks čudnog iživljavanja. Stalno napadaju na Srbijance, umjesto da napadaju sebe i svoju zabludu. Ako su Pašić i Aleksandar Karađorđević Srbi, to je normalno i što mi tu imamo napadati. To što Maček, Šubašić, Meštrović, Tito i Bakarić nisu Hrvati, kao što su oni Srbi, to je abnormalno i glupo, to treba napadati. Mi bismo pak ove htjeli zaobilaziti, nepovijesno, i blagonaklono, te ih osloboditi krivnje 'lajanjem' na Pašića, Aleksandra i Rankovića i time prihvatiti shvaćanja da su ovi krivi zato što nisu Jugoslaveni, a ne oni prvi što nisu Hrvati. Hrvatstvo se ne može definirati kao neko antimađarstvo, antitalijanstvo, antifrancustvo, antisrpstvo i kao mržnja na druge narode, nego se mora definirati kao antijugoslavenstvo, jer to isključuje hrvatska državna ideja u svim svojim pozitivnim političkim, kulturnim, socijalnim, ekonomskim i vjersko-moralnim projekcijama kao nešto neprirodna, kao sociološki i povijesni monstrum“.
„Tko su zločinci Balkana?“, pita se Oršanić. Za njega nema dvojbe da je to jugoslavenstvo „kao integraciona ideološka supstancija Balkana, kao slavensko-rasistički imperativ mržnje protiv drugih rasa, kao kulturno barbarski imperativ mržnje protiv impulsa kulturnosti i duhovne superiornosti, kao vulgarno-politički imperativ mržnje protiv hijerarhije Ivan Oršanićvrijednosti i moralnih odgovornosti, kao bezvjerski i primitivistički imperativ mržnje protiv religiozno-filozofskom idealizmu. Jugoslavenstvo kao supstancija beogradsko-balkanske inferiornosti i mržnje na zagrebačkoeuropsku supstanciju superiornosti moralo je biti i bilo je nosilac, okupljač i organizator negativnog životnog stanja, nesklada, nesreća i zločina. To su također i svi oni koji su svjesno pomagali i još uvijek pomažu jugoslavenstvo, Jugoslavene i Jugoslaviju“.
Oršanić dodaje da niti jedan Hrvat jugoslavenske orijentacije, bez obzira na položaj i ime koje je uspio izgraditi u jugoslavenskoj lojalnosti, „nema pravo na bilo kakav autoritet i poštivanje u svijetlu znanstvenog ispitivanja. Svaki je bio i jest neznalica, jer nije poštivao činjenice i životna iskustva, nego je svoj vlastiti narod gurao, gurnuo ili gura u životno negativna stanja, u nesreću“.
Svaki je Jugoslaven-Hrvat, primjećuje Oršanić, nužno simpatizirao sa srpstvom, podupirao ga i širio, a sve više je mrzio hrvatstvo, sužavao ga i uništavao. U razvijanju srpstva i uništenju Hrvatske „doživljavao je svoje ideološko zadovoljstvo. Ne može se, naime, biti pripadnikom vlastitog naroda izvan njegove historijske personalnosti. Zato su naši Jugoslaveni postali najstrašnijim progoniteljima Hrvata, a pogotovo onih koji su zastupali ideju nezavisnosti. To je bio logički zahtjev ideološke supstancije jugoslavenstva, konkretizirane na srpskom tlu, a bitno protivne ideološkoj supstanciji hrvatstva“.
Jugoslavenstvo predstavlja temeljni uzrok političkog, nacionalnog i identitetskog slabljenja Hrvata. Ono je nespojivo s hrvatskom državnom idejom. Jedini put prema stabilnim odnosima i nacionalnom razvoju jest odbacivanje jugoslavenske ideologije i dosljedna afirmacija vlastite državnosti. Sve drugo vodi u već viđene političke i geopolitičke stranputice.
Davor Dijanović
