Polšak Palatinuš: Da danas zarati…
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 18 Ožujak 2026 12:04
Geopolitički lonac vrije, u isto vrijeme preko najdulje granice imamo evidentno jačanje islamizma, a preko druge, na istoku, priprema se psihološki teren kao krajem 80-ih. Pitanje je što bi bilo s Hrvatskom da danas zarati? Bilo da je riječ o velikom općem ratu, bilo o neprijateljima preko granice/a. Ili oboje? Što s neprijateljem unutar države?
Bismo li imali naš građanski rat u kontekstu velikog, kao od 1941. do 1945.?
Da danas zarati, na čijoj bi strani bio vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović? Na čijoj ministar obrane Ivan Anušić? Bi li vojska čekala tjednima i mjesecima dok se ne dogovore o slanju jedinica na taj i taj front?
Uz ovakve unutarnje podjele možemo slobodno ratovati međusobno; vanjska ugroza nam ni ne treba.
Jedan surađuje s Izraelom, jedan Židove zove bacilima.
Jedan podržava Ukrajinu, drugi je slavljen u Rusiji.
Da danas zarati, na čijoj bi strani Hrvatska bila?
Kakvu vanjsku politiku vodimo? Tko su nam prijatelji, partneri, a tko neprijatelji? Zna li se?
Ako danas zarati Rusija preko proxija Srbije, na čiju će stranu Milanović, na čiju vojska, na čiju Anušić? Dio zapovjednika na jednu, dio na drugu stranu?
Gdje će ročnici koji su tek ušli u vojarne – na istočni ili zapadni front? Hoćemo li čekati da se najprije dogovore?
Ova šizoidna situacija u kojoj vozimo na dva kolosijeka postala je opasna. Oko nas kuha. Vučić reproducira istu retoriku kakva je viđena pred Domovinski rat: Srbi su ugroženi, ustaše na sve strane, Hrvatska ih želi napasti, Albanija također.
Preko najdulje granice, u državi u kojoj su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda, islamizam cvjeta. Bošnjačka politika proxy je Turske, Katara i Emirata. Prste u prošlom ratu imao je Iran.
Početkom 1990-ih, tijekom rata u Bosni i Hercegovini, pojavili su se prvi dokazi o vezama između iranskog režima i bošnjačkog političkog i vojnog vodstva. U poslijeratnom razdoblju američki obavještajni izvori, o kojima je pisao Los Angeles Times, upozoravali su da su iranski agenti i strukture nastavili djelovati u Bosni i Hercegovini kroz različite mreže i organizacije.
Sarajevom se danas vijore palestinske i iranske zastave.
Što ćemo s tim? Ako dođe do eskalacije u BiH, na čijoj ćemo strani biti – islamističkoj ili? Kako ćemo se postaviti uz ovu šizofrenu situaciju na vrhu države?
Daleko od toga da na Pantovčaku i u Banskim dvorima trebaju sjediti politički blizanci. No osnovni vanjskopolitički smjer mora biti unison. Moramo znati tko su nam prijatelji, a tko neprijatelji.
Strani obavještajci koji prate stanje u Hrvatskoj, kad trebaju poslati izvješće, vjerojatno zdvojno sjede nad njim i ne znaju što bi napisali.
No ono što je jasno kao dan jest da, dok se odvija globalno preslagivanje, vlak na dva kolosijeka može jedino oslabiti našu poziciju, političku i vojnu.
Izvješće obavještajaca moglo bi glasiti: nisu opasni za nikoga osim za sebe same.
U takvoj situaciji protivnik često ne mora napraviti mnogo. Dovoljno je pustiti da unutarnji sukobi rade svoj posao.
Da danas zarati kako bi izgledali medijski izvještaji?
U ratno vrijeme istina je toliko dragocjena da je mora čuvati tjelohranitelj laži
Da danas zarati, kako bi izgledali izvještaji domaćih medija koji su u stranom, često srpskom vlasništvu? Kako bi izgledalo izvještavanje javne televizije? Tko će biti tjelohranitelj istine po Churchillu, a tko prokazivač?
Da danas zarati, možete li zamisliti kako bi izgledalo izvještavanje HTV-a, RTL-a, N1, Večernjeg, Jutarnjeg, Telegrama, Indexa?
Da zaratimo sa Srbijom, odnosno da Srbija ponovno napadne nas, bi li naslovnice naših novina izgledale slično kao one Kurira, kao što danas često izgledaju?
Bi li Index drobio o blagoslovu vojnika, brojao je li koji na frontu vikao „Za dom spremni“?
Bi li se ponovno govorilo o ustašama, baš kao jugo/velikosrpskoj propagandi – 1945. i 1991.? Bi li neki novi rat bio nastavak onog građanskog od prije 80 godina?
Retorika je vrlo slična.
Bi li se obrana zemlje smatrala ustaševanjem? Buđenjem ”hipodromskih kopita”?
Bi li naša novinarska pera nasjela na uvijek vještu srpsku propagandu kao i sada, dok je mir?
Bi li lažnu vijest da je Hrvatska vojska negdje pobila razred djece, kao što su Srbi tvrdili 1991., prenijeli iz srbijanskih medija? Bi li Faktograf s mjesec-dva zakašnjenja ipak razotkrio da to baš i nije tako?
Bi li gledali ima li neki klinac na frontu, u spomen na one iz 1991., HOS-ov amblem na ramenu, pa ga nakon 30 godina mogli proglasiti ustašom?
Je li 18-godišnjak na kapu stavio značku s prvim bijelim poljem pa takav juriša na srbijansku konjicu jer želi izvršiti ”novi genocid nad Srbima”? Bi li se o tome dojavljivalo svjetskim medijima i diplomatima – o ”fašističkoj Hrvatskoj”?
Da danas zarati…
Što bi radila lijeva oporba? Što bi pisala Dalija Orešković? Bi li njezine objave bile prenošene u srpskim medijima s oduševljenjem kao danas?
Bi li i dalje potencirali apstinenciju od vojnog roka?
Bi li govorili protiv mobilizacije? Bi li smatrali da država mora pod svaku cijenu opstati ili im to ne bi bilo previše bitno?
Bi li im prijetnja bila ona izvana ili ona iznutra – ”kopitarska, hipodromska, fašistička”?
Kako bi se manifestirala njihova ljubav prema Domovini u ratu?
Bi li Kekin i Benčić u Saboru i dalje vrištale o domaćim fašistima?
Bi li Kata Šmajser uzela šmajser u ruke? Ako da – u koga bi ga uperila? U ”fašiste” koji brane Hrvatsku ili one koji Hrvatsku napadaju?
Tko bi lijevoj oporbi i ajatolahu s Pantovčaka bio saveznik? Iran, Srbija, Rusija?
Puno je pitanja i to retoričkih, no što jedino znam jest da bi da danas zarati, ”kopitari” s Hipodroma znali što i kako.
One rijeke mladih ”fašista” ne bi dvojile. Kao ni ”ustaše” 1991.
