Hebrang: Tajna skrivenih grobišta je zacementirana
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 23 Ožujak 2026 17:02
Neka svatko prizna svoj krimen, ali neka ne izmišlja drugome. Da se to ne bi dogodilo, tajna tih skrivenih grobišta je zacementirana. Gdje se otkopavalo? U Sloveniji, gdje je na tim križnim putovima pobijeno mnogo Hrvata. Oni su otkopavali, ne previše sustavno, ali gdje god su naišli na kosti, proširili su istraživanje i danas imaju najveći broj hrvatskih posmrtnih ostataka. Hrvatska država ih ne želi preuzeti.
Ratni ministar zdravstva, bivši ministar obrane i jedna od najprepoznatljivijih figura hrvatske politike, Andrija Hebrang, kao gost u Intervjuu tjedna za portal Direktno posebno se osvrnuo na Hrvate u Bosni i Hercegovini te nedavnu zabranu spomenika braniteljima HVO-a u Bosanskoj Posavini, ali i na potrebu sustavnog i objektivnog istraživanja zločina nakon Drugog svjetskog rata.
Podsjetimo, posebno zanimljiv dio razgovora bio je i njegov pogled na odnos predsjednika države Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića te pitanja obrane i sigurnosti, kao i na rad aktualnog ministra obrane Ivana Anušića. Posebno emotivan dio razgovora bilo je osobno iskustvo Andrije Hebranga i neispričane priče o prvom hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku, čija je obljetnica rođenja obilježena 16. ožujka. Više o tim temama možete pročitati OVDJE.
Kako komentirate zabrane spomenika braniteljima HVO-a u Bosanskoj Posavini, posebno ako uzmemo u obzir da su Hrvati gotovo izbrisani iz tih krajeva?
Prije svega moram reći da smo mi Hrvati spasili Bosnu i Hercegovinu. Ona bi se definitivno raspala. Ja sam aktivno sudjelovao u sanitetu u njihovom HVO-u jer oni nisu imali svoj sanitet. Oni bi bili pometeni. Srpska agresija bila je jednako krvava kao u Hrvatskoj. Nažalost, onda je došlo do sukoba između Bošnjaka, tada muslimana, i Hrvata, tako da je ta zemlja imala trostruki rat. Nećemo sada dalje o tome zašto smo morali ići tamo braniti svoj teritorij. Možda samo jedna rečenica. Prigovarali su nam da se mi s vojskom, i ja sa sanitetom, preko granice prebacujemo i tamo radimo. A ja im odgovaram – kad si u ratu, moraš prvo naučiti ratnu doktrinu jer bez toga nema ništa. To je, nažalost, rat – jedna struka.
Moderna ratna doktrina određuje tzv. sustav aktivne obrane. Ne braniš svoju državu na granici. To se moglo dok su bili mač i koplja. Danas raketa leti i ne poznaje granicu. Srbi su imali VBR-ove, to je višecijevni raketni bacač koji ima domet 60 kilometara. Iz područja Bosne i Hercegovine gađali su svaku točku Hrvatske. Pa gdje ćeš se braniti na granici? Ni ne vidiš tu raketu. Ne, moraš otići tamo i uništiti taj VBR, odakle dolazi, a da bi išao tamo moraš prijeći tu granicu. To ni danas ovima ljevičarima koji su izbjegli služiti u tom ratu nije jasno, pa sam ja već više puta bio svjedok na sudu da to obrazlažem.
Sada vide, kad rakete lete i tisuće kilometara, da se više ne možeš braniti na svojoj granici. Zato smo ušli u Bosnu i Hercegovinu. Što se onda dogodilo? Mi smo završili svoj rat pobjedom. To je pobjeda svih pobjeda. I da to nismo napravili, danas bi u Hrvatskoj bilo barem poluratno stanje, ako ne i još uvijek ratno. Bosna i Hercegovina nije mogla imati pobjednika jer su bile tri sukobljene strane. Svaka je imala neko svoje zaleđe. Rat u Bosni i Hercegovini završio je na umjetan način, Daytonskim sporazumom.
A Daytonskim sporazumom dirigirali su Amerikanci koji nama nisu bili skloni jer smo bili prejaki nakon Oluje. Oni su htjeli, kako su rekli, balkansku žeravicu pogasiti. Pa su onda na našu štetu donosili odluke. Puno odluka. Nećemo ići u te detalje. Ali najveća odluka na štetu Hrvatske bio je Daytonski sporazum. Što su oni napravili? Podijelili su Bosnu ne na tri, nego na dva dijela. Jednu su dali Srbima, dakle onima koji su počeli agresiju, a drugu su dali muslimanima i Hrvatima zajedno. To je ta federacija. To nikad nije profunkcioniralo niti će ikad profunkcionirati. To su generacije koje su se do jučer krvavo borile, a danas su sukobljene i po svojim vjerskim i drugim svjetonazorima i po međunarodnim politikama.
I danas imate situaciju da su Hrvati u BiH jedna nacija koja je potpuno nepoželjna i Srbima i muslimanima, odnosno sada Bošnjacima. I kako su malobrojni, kako su u tom ratu iz nekih dijelova, kao što je Posavina, potpuno izbrisani, oni se sve teže i teže bore. Oni nemaju ni svog predstavnika u vrhovnim strukturama vlasti. Njih se vara na izborima, pa im se podmeću drugi koji štite njihove interese. Hrvati u BiH izumiru. Nažalost, sve ih je manje i manje. Raseljavaju se, odlaze. Nema međunarodne politike koja bi im dala podršku, a mi im tu podršku dajemo vrlo suzdržano.
Treba li onda zapravo Zagreb na neki način ponavljati i naglašavati da su Hrvati u BiH konstitutivni narod jer izgleda da svi na to "zaboravljaju"?
Mora. Zašto mora? Prvo zato što u našem Ustavu piše da moramo štititi interese hrvatskog naroda i u BiH. Jer tko će ih štititi? Srbi imaju svoj Beograd, muslimani imaju svoje arapske zemlje. Tko će štititi Hrvate? Nema nikoga osim nas. Dakle, to je naša ustavna obveza. Ta zaštita je vrlo, ajde da blago kažem, diskretna, a morala bi biti žestoka. Tu bi naša vanjska politika morala agresivno ići prema svim svjetskim silama i to s argumentima te pokazivati što se događa. Tako da ovo što je sada HVO napadnut zbog spomenika – ima nekoliko spomenika HVO-a – ali to su vječni sukobi oko toga. To je samo posljedica ovakve situacije. Dayton je bio taj koji je odlučio sudbinu Hrvata. On je zaustavio rat, što je najvažnije, da se ljudi ne ubijaju. Zašto su naši pristali na ovakvo rješenje? To je tema za jednu trosatnu emisiju pa neću ni započinjati. Ali su pristali. Prihvatili su takav Dayton, a znali smo unaprijed što će biti.
Samo da vam kažem, recimo jedno moje susretstvo s generalom Wesleyem Clarkom, u to vrijeme sam bio ministar obrane. Wesley Clark bio je vrhunski američki general, široko obrazovan, humanist – general vojske humanist. To rijetko srećete, fenomenalan je bio. I on je bio zadužen za vezu s hrvatskim ministrom obrane. Često smo se sretali i dobro upoznali. I kad je na Daytonu odlučeno da budemo s muslimanima u jednoj jedinici, organizacijskoj i političkoj, ja ga pitam: reci mi, generale, zašto to radite? On kaže: ne brini, vi ste toliko sposobniji od njih da ćete ih za dvije-tri godine potpuno nadmašiti. Kakva naivna rečenica. Pa naravno da pobjeđuje onaj koji je brojniji. Ne možeš nikad ti, kao malobrojni narod, politički pobijediti ako si uveo demokraciju, jer većina vlada. Tako da smo u tom jednom sukobu grdo izgubili. To je politički sukob koji će trajati sve dok se, sad ću reći nešto bogohulno, Dayton ne promijeni.
Jedno vrijeme, tj. tijekom svoje bogate karijere, istraživali ste i komunističke zločine te ste jedno vrijeme bili na čelu Ureda za istraživanje komunističkih zločina. Novo Povjerenstvo za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugoga svjetskog rata nedavno je najavilo da će u javnost izaći s jasnim brojkama i načinima počinjenih egzekucija. Samo u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji vjeruje se da postoji više od 100 stratišta partizanskih zločina. Prema Vašoj procjeni, koliko bi vremena trebalo da se otkrije sudbina svih žrtava komunističkog zločina?
To je tako kompleksna tema, u njoj sam tako duboko da ću morati sada jako paziti da budem sažet. Krivnja koja se baca na Hrvate je ustaštvo, a to ustaštvo je tabu tema. Nikada se nije dozvolilo da se to ustaštvo znanstveno revalorizira, nego se kaže da je to revizija povijesti. Pa naravno da je revizija, nego što ćeš raditi nego revidirati, ali prema istinitim činjenicama. Jedan je francuski povjesničar nedavno napisao da Ante Pavelić nije ustaše poveo zato da bi se priključio nacizmu, jer ih je poveo deset godina prije nacizma. Poveo ih je 1929., dakle nakon smrti Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, deset godina prije nacizma. Znači nije osnovao nekakvu nacističku ili fašističku grupaciju.
Poslije su ga ratna zbivanja natjerala da se prikloni onome tko mu je priznao tu njegovu hrvatsku državu. Nažalost, komunisti su bili za Jugoslaviju pa s njima nije bilo moguće. Dakle, ima tu toliko toga za istražiti i reći, ali nećemo sada ići tim putem. Drugi pritisak koji je napravljen na Hrvate je njihova fizička eliminacija. Tihomir Dujmović je u svojoj knjizi nedavno napisao da su na Hrvate bačene dvije atomske bombe jer je ubijeno dvaput više Hrvata nego što su nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki pobile u Japanu. Dakle, ti zločini iz 1945., kada je ubijeno na stotine tisuća Hrvata, tabu su tema.
Zašto? Jer se na temelju toga nad Hrvatima vladalo. Temelj Jugoslavije bio je zatajeni zločin nad Hrvatima, a potencirali su se ustaški zločini nad ostalima. Ja sam se uključio u ta istraživanja iz nacionalnih, znanstvenih i povijesnih pobuda i bio sam u nekoliko organizacija koje su to radile. Jedna je bila udruga Macelj 1945. Druga je bio Ured koji sam osnovao kao potpredsjednik Vlade za istraživanje komunističkih zločina. Tako da sam duboko u toj tematici. Sažeto – ne treba nitko danas otkrivati koliko ima stratišta u Hrvatskoj. Mi smo u tom Uredu tek počeli raditi, otkopali smo tri stratišta na sjeveru Zagreba, u Gračanima. U jednom su bili maloljetni učenici jedne srednje škole, na rubu punoljetnosti, dakle imali su oko 16–17 godina. U druga dva lokaliteta bili su pobijeni bolesnici – svi su imali rupu od metka i ruke vezane telefonskom žicom, iz tadašnje bolnice Brestovac pod Sljemenom. Našli smo dva najstrašnija zločina: ubojstvo maloljetnih i ubojstvo bolesnika. Što ima gore od toga?
Krenuli smo u tom Uredu s popisivanjem takvih lokaliteta kao što su Gračani. Pomoću policije i ranijih istraga došli smo do broja od 940 skrivenih grobišta. Ne grobova, nego grobišta. Svako ima velik broj žrtava. Primjerice, potpuno neotkopan je Macelj, planina na izlazu prema Sloveniji. Tamo ima oko 13 tisuća posmrtnih ostataka, od kojih smo uspjeli iskopati 1626, a onda nam je zabranjeno dalje. Tko je zabranio? Oni koji vladaju na toj laži nad Hrvatima – ljevičari. Cijela Jugoslavija i ljevičari koji su iz nje proizašli na tome vladaju. Kad bi se otkrilo koliko su njihovi preci napravili zločine, a koliko ustaše, možda bi se moglo razmišljati o pomirbi među Hrvatima jer bismo imali istinu i argumente.
Neka svatko prizna svoj krimen, ali neka ne izmišlja drugome. Da se to ne bi dogodilo, tajna tih skrivenih grobišta je zacementirana. Gdje se otkopavalo? U Sloveniji, gdje je na tim križnim putovima pobijeno mnogo Hrvata. Oni su otkopavali, ne previše sustavno, ali gdje god su naišli na kosti, proširili su istraživanje i danas imaju najveći broj hrvatskih posmrtnih ostataka. Hrvatska država ih ne želi preuzeti. Iako je potpisan međudržavni sporazum, još dok sam bio u Vladi, boje se tih kostura da to ne bi ojačalo desnicu. Od naših 940 lokaliteta nijedan nije do kraja istražen. Ni Gračani nisu do kraja istraženi. Zašto? Jer bi istina pokazala tko je bio tko. Od tih 940 lokaliteta, s nekoliko stotina tisuća mrtvih, danas, nakon 30 godina hrvatske države, nije ekshumiran ni jedan posto. Dakle, i naše vlade znaju što se dogodilo.
Ured koji sam osnovao kratko je djelovao – Milanović ga je ukinuo na prvoj sjednici Vlade. Četiri godine smo čekali, imali smo podršku iz Bruxellesa, htjeli su financirati istraživanja jer im je stalo da se komunistički zločini istraže. Došao je na vlast Andrej Plenković, tražio sam ga da se Ured obnovi, nije odgovorio. Dao je to Tomi Medvedu kao ministru branitelja. Kakve to veze ima s poviješću, ne znam. Medved povremeno pred izbore otvori dva-tri grobišta – ni jedan posto nije otkopano niti će biti. Novo Povjerenstvo je samo privid. Pitate hoće li oni to napraviti? Nikada. Kad se osnuje neko tijelo, pogledajte koliko ima novca u proračunu – to je mjerilo. Oni imaju 0 eura. Koliko će otkopati? 0 grobova.
Opet jedna magla da se cijela stvar zamagli, da se Domovinskom pokretu daje malo na važnosti jer ima partnera, a ni mrvice želje nema da se to ostvari. Jer da ima, osigurala bi se sredstva u proračunu i napravila zapovjedna, odnosno upravna struktura za to. Mi smo ostavili program prema kojem bi svaka županija na svom području morala otkopati sve grobove u roku od pet godina, ali to je tako velika organizacija i financijski zahtjevan zadatak da se bez sudjelovanja vanjskih faktora ne bi mogao provesti. A dobro je da budu uključeni i stranci kao neovisni. Uništeno je kao da nikad nije ni postojalo. Još jedan podatak: Udruga Macelj iskopala je 1163 pokojnika na Maclju, još 1991. godine, kada je djelovala prva komisija koju je vodio Vice Vukojević. Naglo je prekinuto i nikad nisu imali priliku Saboru, koji ih je formirao kao Komisiju, iznijeti svoje rezultate. Posmrtni ostaci 1163 žrtava su nestala, nije ih bilo. Tek 23 godine kasnije pronašli smo ih u crnim vrećama na krovu patologije Medicinskog fakulteta na Šalati. Dvadeset i tri godine ti su posmrtni ostaci bili na tavanu, zagađeni golubovima – možete zamisliti kako je to izgledalo. Čak 23 godine naše samostalne herojske države.
Kad smo to razglasili, više se nije moglo zaustaviti. Preko udruge Macelj i uz pomoć lokalnog župnika fra Drage Brgleza, jednog fantastičnog čovjeka, župnika u Đurmancu, uspjeli smo to otkopati i organizirati najveći hrvatski sprovod za tada 1163 pokojnika. Misu je predvodio nadbiskup. Sagradili smo, iz dobrovoljnih priloga, zavjetnu crkvu Muke Isusove u selu Fruki podno Maclja. Danas je to izbrisano kao da ne postoji. Osim udruge Macelj, koja dovodi svoje članove, i Crkve koja povremeno dovodi vjernike, nema nikoga. Čak je država u to vrijeme uz autoput, s lijeve strane prije izlaska u Sloveniju, postavila bukobrane – ploče koje štite selo od buke – i to neprozirne, da se ništa ne bi vidjelo. Teškom borbom uspjeli smo ih zamijeniti prozirnima, tako da danas onaj tko se vozi tim putem može pogledati lijevo i vidjeti prekrasnu crkvicu. Ispod nje je grob 1163 žrtve. Od tada se na Maclju nije lopata zakopala – i neće.
Nedavno je Radnička fronta negirala zločin u Hudoj jami, istaknuvši kako je riječ o fašistima, kolaboracionistima i zločincima. Možemo li kao društvo ići naprijed ako ne odamo pijetet svakoj žrtvi?
Pa u tome je cijeli problem – kosti koje otkopate iz zemlje nemaju ideologiju, nemaju predznak, nemaju političku misao. To su ljudi koji su živjeli za neku ideju, jedni za ovu, drugi za onu. Platili su to najskuplje što se moglo platiti, a to je život. Pa kad su već pod zemljom, onda treba imati jednak, human pristup i jednima i drugima. Otkopati ih i jedne i druge, dostojno ih pokopati s oznakom i napraviti svehrvatski grob. Bio sam po cijelom svijetu jer me struka vodila. Sjećam se Malezije – oni su imali puno međusobnih etničkih sukoba. Napravili su zajednički spomenik za sve. I kad tamo dođe stranac, preporučuje mu se da ode tamo i pokloni se.
Gdje je naš spomenik? Ni za jedne ni za druge. O ovoj desnici, za koju tvrde da su fašisti, nikad ga neće imati. A nema ga ni za ove lijeve. Sve je uništeno. Mi nemamo ni spomenik za naše žrtve iz Domovinskog rata. Tuđman je htio napraviti to gore pod Sljemenom, ali čim je zatvorio oči, to su uništili. I kamo mi vodimo naše, primjerice, političke goste? Ja bih sada svoje goste, kolege iz struke, kamo da ih odvedem? Gdje da im pokažem: evo, vidiš ovaj spomenik svima koji su pali za Hrvatsku, bez obzira s koje strane, jer je svaki bio uvjeren da je u pravu. A Radnička fronta je, rekao bih, jedan otpadak te ljevice, onaj najekstremniji, koji je tako odgojen. Njihovi roditelji su ih tako odgojili. Većina, 90 posto medija, isto je lijevo orijentirana. 90 posto kulturnih programa također. I obrazovni programi su lijevo orijentirani.
I oni su ostali u tom lijevom okviru, iskočili su iz njega, i za njih čovjek više nije čovjek. Pa zar može niže pasti takva stranka? Za njih čovjek više nije čovjek. Zar one kose koje su našli u Sloveniji na ženskim kosturima – to su fašisti? A što da vam govorim o maloljetnicima koje smo našli i iskopali u Gračanima – jesu li i oni fašisti? Ljevica nikad nije ljudski sazrela i bojim se da neće. Desnica je isto bila ekstremna, tu nema govora. Ali u toj desnici javljaju se potrebe da se sve objektivizira i valorizira. Ne možemo reći da ne treba revizija povijesti – treba itekako. Mnogi mladi ljudi kažu: ma pusti tu povijest, idemo mi naprijed. U redu, može. Cijenim i volim mlade ljude jer su oni budućnost svih nas. Ali daj mi jednu zemlju koja ide naprijed, a nije riješila svoju povijest. Ima li takve? Prošao sam cijeli svijet i nisam naišao na takvu.
