Vratio se Klepetan, prije zatvaranja Hormuškoga tjesnaca
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 15 Travanj 2026 15:08
Kaos i nered u svijetu, množe se mrtvi, očajavaju živi. Novi se genocidi javljaju, prikriveni blažim nazivima, ali su strahote iste. I ponekad prođu desetljeća i desetljeća da se pojave nova svjedočanstva, kao sada na padinama Biokova blizu Zagvozda, kada je napokon otkriveno gdje su bačena tijela trojice fratara iz Širokoga Brijega, trojice od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca u naletu komunističkih barbara.
Trešnje se rascvjetale kao da smo u Japanu. Samo ih na Trešnjevki više nema. Vratio se Klepetan, dobra vijest, na vrijeme, prije zatvaranja Hormuškoga tjesnaca. Glede brodova, kažu da neki prolaze tjesnacem ako plate. Tako bismo i mi mogli zaraditi, imamo tjesnac između Cresa i Lošinja, čak s pokretnim mostom, pa ako nautičari žele proći, neka plate. Ionako sidrima uništavaju floru na morskome dnu, besplatno. S Hormuškim u svezi još nešto – pobunile se feministice, traže da se polovica Hormuškoga nazove Horženskim tjesnacem. Ravnopravnost.
Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan Gospodnji, čekam rezultate mađarskih izbora. Nisam neutralan, poradi obiteljskoga stabla i sukobljenih strana, upravo kraljevskih – djed po majci Koloman, djed po ocu Tomislav. Pretežu hrvatski geni, ne damo Mađarima Međimurje ni Baranju, a nizinsku prugu do Rijeke stalno odgađamo iz jednostavnoga razloga da se Mađari ne sjete voziti brzim vlakom do riječke krpice. Dali smo im našu naftnu industriju, ino im ne damo.
I tako smo puno toga razdavali, ne samo Mađarima, čudo da nam je nešto i ostalo. Prema Mađarima imamo stanovitu povijesnu empatiju, ta bili smo stoljećima u istoj naddržavi, imali iste kraljeve, koji nisu uvijek bili Mađari, recimo Žigmund Luksemburški. Gledamo Mak, Tor i ja nizanku o Hunjadiju i njegovu uzletu, u zadnjoj epizodi koju smo vidjeli umire Žigmund od infekcije stopala, gangrene u stvari. „Baš kao i ti“, kaže mi Mak. „Točno“, velim,“ ali je razlika između mene i Žigmunda u antibioticima i uopće boljoj medicini. Jedino to. Da, i u tomu što sam ja preživio, neočekivano, jer zadnje procjene govore da je očekivani životni vijek Hrvata osamdeset godina.
A ja sam i inače sa Žigmundom povezan, u romanu Vladar Bosne Sigismund je jedan je od protagonista – kralj ( i car potom) raskalašen i nepredvidljiv, Ugarske se dočepao ženidbom, uz nju i Hrvatske barem djelomično, u Bosnu provaljivao nekoliko puta, uz jedan zapamćen pokolj bosanskoga (hrvatskoga) plemstva u Doboru, isprva protivnik Hrvoja Vukčića Hrvatinića, potom se pomirili i Hrvoje postade kum na krštenju djeteta Žigmundova i Barbare Celjske. Velika priča, dostojna valjda ekraniziranja, a zato i spominjem roman. S glupim pitanjem kako to da Mađari mogu snimiti seriju o Hunjadiju i njegovu dobu, a mi ne možemo o otprilike istom vremenu, koje se i nas i te kako tiče, recimo krvavi Križevački sabor i slično. Tako ne samo Inu nego i ekraniziranu povijest prepuštamo Mađarima, koji ju nastoje prilagoditi sebi, a nas Hrvate više-manje prešutjeti, koliko se može, a može se, ili svojatati Zrinske, uspješno. Jedino Jelačića ne žele ni ne mogu, hrvatski im je ban trn u oku. Slave Kallaya, iako mu nije uspjelo stvoriti bosansku naciju.
Nego, u romanu Vladar Bosne pripovjedač je jedan s nepravom zaboravljen povijesni lik, Žigmundov prijatelj neznatna porijekla, sirotan iz Toscane koji se vinuo do ugarskog vojskovođe, a ugarskim plemićem postao ženidbom. Zvao se Filippo ili skraćeno Pippo od Ozore i taj je u Žigmundovo ime ratovao u sjevernoj Italiji, a ne Hunjadi, ako se ne varam. Poveznica s našim vremenom: po dolasku u Budim, rečeni je Pippo (po povijesnim izvorima najljepši muškarac svoga vremena) u velikoj zgradi koje se domogao, držao nešto poput bordela, u koji su zalazila ugarska gospoda, pa i Žigmund, naravno. Bio je, znači, Epstein početka 15. stoljeća, djevojke koje nudio bijahu maloljetne. Nije postojao zakon koji bi mu to priječio, uostalom Luksemburški je oženio Celjsku kada je ona imala trinaest godina. Da su Žigmund sbfi njegov Epstein imali u svezi ženske maloljetnosti neprilika, što bi učinili? Poveli bi ratove. (Što su i bez toga činili.) Skrenuli pozornost. Tako i Neron, odnosno Trump. Tako i Netanyahu, optužen za korupciju, i zato mora ratovati, jer ne će mu valjda suditi u ratno doba. Pa čim jedan rat malo prestane, on odmah započinje drugi, recimo u Libanonu.
Kaos i nered u svijetu, množe se mrtvi, očajavaju živi. Novi se genocidi javljaju, prikriveni blažim nazivima, ali su strahote iste. I ponekad prođu desetljeća i desetljeća da se pojave nova svjedočanstva, kao sada na padinama Biokova blizu Zagvozda, kada je napokon otkriveno gdje su bačena tijela trojice fratara iz Širokoga Brijega, trojice od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca u naletu komunističkih barbara. Te je to otkriće bilo povodom da u ovim travanjskim danima oči opet jednom budu svrnute na svibanjsku tragediju hrvatskoga naroda četrdeset pete (i nadalje), te se propitkuje kako stoje stvari s otkopavanjem ostataka hrvatskih vojnika i civila poglavito likvidiranih u Sloveniji. Čuje se da će nam uskoro „izručiti“ pet stotina. Iz kojih grobišta, nije rečeno. Iz dva, tri?, a ostat će neistraženo i neiskopano još devet stotina grobišta, ili više. Podosta slično i u maceljskim šumama. Ima li uopće šanse da se u Macelju smjesti velegrobnica, kako se priča, ili će ideja biti opstruirana. Kao što je bila opstruirana zamisao mojega prijatelja biskupa Bogovića, da velegrobnica bude na Krbavskom polju, podno Udbine i Crkve hrvatskih mučenika.
I dok sam tako pisao u noćnim satima, uleti mi u sobu Tor i laje: „Opal je, opal je!“ „Tko je sad opet pao“, pitam. „Orban je opal, i to gadno. Sav je strgan“, objašnjava moj pas. Laknulo mi je. „Lakše se diše“, kao što reče Gumbek u davnoj reklami. A imao je Orban takvu potporu da na prvi pogled jednostavno nije mogao pasti: Trump sa zapada, Putin s orbanistoka, Vučić s jugoistoka, uz Dodika naravno. Jedino, očito, nije imao potporu Mađara, koji se okrenuli Magyaru i Europskoj uniji, upravo onoj koju Neron i Kaligula mrze iz dna duše. Valjda će sada i zemljovid „Velike Mađarske“ biti spremljen u ladicu, uz kartu „Velike Srbije“, ha, potonje se ne očekuje. Samo će Neron i Putin nastaviti svoje agresije, s tim da je Trump ušao u novi rat, za sada verbalni, s Vatikanom. Papa Lav i ja bili smo cijelo vrijeme jasni i glede Ukrajine i glede Irana, što se Neronu nije svidjelo, a kada je pokušao izvući se iz rata s Iranom, nije mu dao Netanyahu, a ni Bibijev lobi u Americi. Glede Vatikana i Pape, obavještajne su službe zabilježile zanimljiv telefonski razgovor između Washingtona i Tel Aviva. Transkript postoji. „Halo, Bibi“, govori Trump, „jel ti vidiš što mi radi taj papa Lav?“ „Vidim, vidim“, odgovara Bibi, „on navija za Iran i za mir, a protiv tebe, Don.“ „I što mi predlažeš, Bibi“, pita Donald. „Pa kao i inače, Don, nemoj se žacati. Ja sam za to da bombardiramo Vatikan, zajedno kao i obično. Mi smo prst i nokat.“ „Dobra ideja, ali moram razmisliti. U načelu se slažem, priredit ćemo Lavu pakao. Vratit ćemo ga u kameno doba, ili barem u rimska vremena progona kršćana. Bacit ćemo Lava lavovima.“
