Moralni mrtvaci u Bruxellesu ili zločin hrvatske europske šutnje
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 12 Svibanj 2026 17:04
Svaki eurozastupnik, oni to moraju znati, koji šuti o zlu nad vlastitim narodom svjesno izdaje one koji više ne mogu govoriti. Ali ne samo njih, oni izdaju i djecu ubijenih na Križnom putu, unuke ili majke koje su desetljećima tražile kosti svojih sinova, svećenike koji su ubijeni jer su vjerovali u Boga, umjesto u Partiju.
Inspiracija za temu ovotjedne kolumne izvrsna je izjava Kaje Kallas, estonske političarke, potpredsjednice Europske komisije i visoke predstavnice EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, koja je 9. svibnja izjavila kako se taj datum “… ne bi trebao slaviti kao Dan pobjede zbog zločina koji su se dogodili nakon Drugog svjetskog rata”.
Kallas je u Moldaviji s predsjednicom te zemlje, Maiom Sandu, održala press konferenciju na kojoj je izjavila kako dolazi iz zemlje koja 9. svibnja ne može slaviti kao Dan pobjede.
“Da nam je nakon devetoga svibnja, kada je rat završio, Staljin rekao da smo slobodni i da možemo uživati u svojoj slobodi i neovisnosti, i mi bismo slavili 9. svibnja kao Dan pobjede.
Međutim, budući da su upravo na taj dan započeli zločini protiv moje zemlje, ne možemo obilježavati 9. svibnja kao Dan pobjede”, rekla je Kallas tom prilikom. Pozvala je zatim na jedinstvo i usredotočenost na zajedničku budućnost Europe. “Svi imamo različitu prošlost, ali moramo se usredotočiti na našu zajedničku budućnost. To je ono što Dan Europe znači”, naglasila je.
Medijsko ignoriranje
Kad jedna ovakva, kontroverzna i društveno iznimno važna izjava visoke predstavnice Europske unije, prođe bez značajnije domaće javne polemike, onda događaj ukazuje na mnoge opasne društvene anomalije. Izostanak reakcije, između ostalih, ukazuje ne samo na zamor javnosti, medijsku zasićenost ili duboku polarizaciju, nego se može govoriti i o pitanjima nacionalne sigurnosti i suvereniteta, zatim o politici sjećanja i ratnim traumama, medijskoj histeriji i, možda najopasnije, nametnutoj društvenoj nezainteresiranosti.
Naime, premijer Plenković je krajem 2025. istaknuo kako se stvara “agresivna histerija”, ali je i ocijenio da većinu Hrvata teme poput “ustaštva” zapravo ne zanimaju, što sugerira kako su ideološke teme postale dio “bijele buke”. No, je li to baš tako? Krenimo redom.
Što je nama 9. svibnja?
Od europeiziranih birokrata poput hrvatskoga premijera drugo se i nije moglo očekivati, kada je on u pitanju može se govoriti o kontinuitetu i mišljenja i politike. Međutim, i on i njegov birokratizirani HDZ bi morali znati kako 9. svibnja za Hrvate nije samo datum na kalendaru. On je, osim moralnog testa za Europu, i povod za duboki etički raskol u hrvatskom biću.
Hrvati su bili među najteže pogođenima u poratnom razdoblju proporcionalno broju stanovnika, međutim dok baltički, poljski, mađarski i drugi narodi u Europskom parlamentu glasno osuđuju sovjetski totalitarizam kao zlo koje je zamijenilo jedno ropstvo drugim, hrvatski europski zastupnici, vjerojatno sukladno napucima i centrala i središnjice, uglavnom šute.
Međutim, njihova šutnja nije, niti može biti, tek politička diskrecija. Prije bi se moglo kazati kako je riječ o ontološkoj izdaji. Izdaja istine, izdaji pravde, izdaji samog smisla ljudskog postojanja. Filozofski gledano, sjećanje nije luksuz. Nego imperativ!
Hannah Arendt je mnogo puta upozoravala kako “zlo cvjeta u banalnosti”, u onoj svakodnevnoj, birokratskoj spremnosti da se ne vidi, ne čuje i ne govori. Hrvatski eurozastupnici, naročito oni koji pripadaju desnom političkom spektru, tu su banalnost zla uspjeli podići na razinu državne politike. Ne samo da su postali tek pasivni promatrači procesa, oni aktivno sudjeluju u brisanju ontološkog statusa žrtava.
Mrtvi iz kolona smrti Križnoga puta, Macelja, Jazovke i mnogi (Hudih) jamâ, Kočevskog roga, nisu tek brojke: oni su subjekti povijesti čija su prava na istinu i dostojanstvo nepovrediva. Tko im to pravo oduzima taj ubija čovjeka dva puta: jednom tijelom, drugi put pamćenjem.
Kategorički imperativ
Šutnja eurozastupnika u etičkom smislu predstavlja klasičnu izdaju Kantovog kategoričkog imperativa. Postupaju li naši zastupnici tako da njihova maksima može postati univerzalni zakon? Jasno, ne. Oni žele da drugi narodi, Estonci, Poljaci, Litavci, Ukrajinci i drugi, glasno traže pravdu za svoje mrtve, ali sami odbijaju primijeniti isti standard na hrvatske žrtve. Kao da postoji ikakva razlika između Staljinovih barbara i Titovih eskadrona smrti.
Time se pretvaraju u moralne licemjere, koji tek selektivno primjenjuju univerzalne vrijednosti. Naime, ako je zlo nacizma apsolutno, onda je zlo komunizma, koje je u Hrvatskoj ubilo više od stotinu tisuća bez suda, razorilo nacionalni identitet i nametnulo desetljeća straha, jednako apsolutno. Svaka druga pozicija je moralni relativizam, najniže vrste. I nije riječ o nekakvim revizionističkim tezama, to su činjenice potkrijepljene arhivima, iskapanjima i svjedočenjima.
Kolektivni identiteti
Čovjek je, u filozofskom smislu, biće koje živi u priči. Naš kolektivni identitet, osim onog što pamtimo, oblikuje i ono što odlučimo zaboraviti! Kad hrvatski eurozastupnici biraju šutnju umjesto istine, oni ne biraju samo političku udobnost, oni biraju ontološko osakaćenje vlastitog naroda, poručujući time kako hrvatske žrtve nisu dovoljno vrijedne da bi ušle u europski kanon sjećanja. Čime čine nešto još dublje i još opasnije: pretvaraju žrtve u bezimene objekte povijesti, u kolateralnu štetu ‘napretka’. To je klasičan nihilizam, maskiran u nekakvu europsku pristojnost. Moralna odgovornost ovdje nije apstraktna.
Svaki eurozastupnik, oni to moraju znati, koji šuti o zlu nad vlastitim narodom svjesno izdaje one koji više ne mogu govoriti. Ali ne samo njih, oni izdaju i djecu ubijenih na Križnom putu, unuke ili majke koje su desetljećima tražile kosti svojih sinova, svećenike koji su ubijeni jer su vjerovali u Boga, umjesto u Partiju. Platonovski kazano, riječ je o klasičnim sofistima, odnosno retoričarima koji “prodaju istinu za moć”. Pravednost zahtijeva da se svakome da što mu pripada, a žrtvama pripada barem istina. Barem istina.
Kukavičluk ili nešto gore
Najteža optužba nije čak ni kukavičluk, duboka moralna deformacija još je i gore od toga. Dio europskih zastupnika s političke ljevice još uvijek živi u mitu o ‘antifašističkom oslobođenju‘ koji im služi kao moralni štit. Ali, lažna svetost antifašizma ne može opravdati masovne egzekucije, bacanje živih ljudi u jame, pečenje živih svećenika, djevojačke pletenice u Hudoj jami, tisuće skrivenih grobišta a niti sustavni teror koji je desetljećima uslijedio. Zlo ostaje zlo! Bez obzira na uniformu i ideološku zastavu.
Tko to ne vidi taj je izgubio moralni kompas i više nije sposoban etički rasuđivati. Hrvatski narod ne zaslužuje ovakve, zaslužuje zastupnike koji razumiju da je samo istina pretpostavka slobode. Bez potpune istine o komunističkim zločinima nema katarze, nema pomirbe, nema istinskog europskog identiteta utemeljenog na pravdi. A njihova šutnja nije pomirba, ona je čak produžena okupacija duša.
Uništavanje mogućnosti rasuđivanja
Na koncu, kako je Hannah Arendt genijalno upozorila u djelu “Izvori totalitarizma“, totalitarne ideologije “uništavaju samu mogućnost mišljenja i moralnog rasuđivanja”. One, dakle, pretvaraju ljude u bezlične kotačiće sustava koji više ne razlikuju dobro od zla.
Kad hrvatski europski zastupnici biraju šutnju pred komunističkim zločinima nad vlastitim narodom, oni upravo to čine: postaju banalni izvršitelji novog zla: zla zaborava. Time ne samo da izdaju žrtve Bleiburga i Križnog puta, udbaških likvidacija ili stotina tisuća utamničenih, nego i sami sebe pretvaraju u moralne mrtvace, nesposobne za istinsku slobodu. Jer tko šuti pred zlom, taj više nije slobodan čovjek. On je samo njegov tihi sluga. Dok se to ne promjeni pitanje “što ti ljudi rade u Bruxellesu” ostaje legitimno.
