Sva moć EU Komisije: Tko zapravo upravlja Europskom unijom?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 15 Svibanj 2026 19:00
Sve je očitije kako Komisija koristi europske fondove, pravne mehanizme i politički pritisak kako bi države članice prisilila na prihvaćanje dominantnih politika Bruxellesa iako su one u suprotnosti s nacionalnim interesima država članica.
Kada se u javnosti govori o ”Bruxellesu”, najčešće se stvara dojam da je riječ o jedinstvenoj političkoj strukturi koja donosi odluke za cijelu Europu. Međutim, Europska unija sastoji se od više institucija koje imaju različite ovlasti i međusobno su povezane složenim sustavom odlučivanja. Ipak, posljednjih godina sve je očitije da je stvarna moć unutar Europske unije koncentrira u rukama Europske komisije – institucije čije članove građani Europske unije ne biraju izravno.
Niz politički osjetljivih odluka i poteza koje je Europska Komisija donijela tumače se kao širenje njezinih ovlasti izvan okvira Ugovora o Europskoj uniji te kao postupno slabljenje utjecaja država članica i demokratski izabranih institucija.
Upravo zbog toga konzervativni političari u Europskom parlamentu sve češće upozoravaju na ”demokratski deficit” Europske unije te tvrde da Bruxelles postupno prerasta u centralizirani politički sustav kojim dominira od građana neizabrana birokracija.
Što je Europska komisija?
Europska komisija najmoćnija je izvršna institucija Europske unije. Formalno, njezina je zadaća predlagati europske zakone, provoditi politike EU-a i nadzirati poštuju li države članice europsko pravo.
Komisiju čini po jedan povjerenik iz svake države članice Europske unije, što znači da ih trenutno ima 27. Svaki povjerenik zadužen je za određeno područje politike – gospodarstvo, energetiku, migracije, klimatske politike, pravosuđe i druga područja.
Na čelu Komisije nalazi se predsjednik Komisije, trenutačno Ursula von der Leyen, koja koordinira rad povjerenika i određuje političke prioritete Europske unije.
Predsjednik Europskog vijeća António Costa (lijevo) razgovara s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen tijekom neformalnog povlačenja čelnika EU-a u dvorcu Alden Biesen u središnjoj Belgiji, 12. veljače 2026. (Foto: Ludovic Marin / AFP)
Iako povjerenike predlažu države članice, građani ih ne biraju izravno na izborima. Za razliku od nacionalnih vlada koje nastaju na temelju rezultata parlamentarnih izbora i parlamentarne većine, Europska komisija nastaje kroz postupak u kojem države članice predlažu povjerenike, a njihov sastav potvrđuje Europski parlament.
Komisija pritom ima iznimno važnu ovlast – gotovo potpuni monopol nad zakonodavnom inicijativom. To znači da većinu europskih zakona upravo Komisija predlaže. Bez njezina prijedloga zakonodavni proces uglavnom ne može ni započeti.
Drugim riječima, iako Europski parlament glasuje o zakonima, politički smjer Europske unije u velikoj mjeri određuje upravo Komisija.
Što je Europski parlament?
Europski parlament jedina je institucija Europske unije čije članove građani biraju izravno na europskim izborima.
Zastupnici Europskog parlamenta predstavljaju građane država članica i organizirani su u političke grupacije – pučane, socijaliste, liberale, zelene, konzervativce i suvereniste.
Parlament sudjeluje u donošenju europskih zakona zajedno s Vijećem Europske unije, odobrava europski proračun i potvrđuje sastav Europske komisije.
Međutim, za razliku od nacionalnih parlamenata, Europski parlament nema potpunu zakonodavnu inicijativu i ne može samostalno predlagati većinu zakona. U zakonodavnom postupku dijeli ovlasti s drugim institucijama, dok je inicijativa za predlaganje zakonodavstva u pravilu u nadležnosti Europske komisije.
Konzervativni zastupnici godinama tvrde da Europski parlament u velikoj mjeri reagira na prijedloge Europske komisije, koja ima ključnu ulogu u određivanju zakonodavnog dnevnog reda. No time se, smatraju, značajan dio političkog smjera EU oblikuje u okviru briselskih institucija prije nego što dođe pred izabrane zastupnike, koji zatim uglavnom djeluju kroz izmjene i usvajanje predloženih akata.
Vijeće Europske unije i Sud Europske unije
Vijeće Europske unije predstavlja vlade država članica. U njemu sjede ministri država članica i zajedno s Parlamentom donose europske zakone.
Formalno, Vijeće bi trebalo štititi interese država članica i nacionalni suverenitet. No velike države poput Njemačke i Francuske imaju daleko veći stvarni utjecaj na donošenje odluka od manjih članica.
Sud Europske unije zadužen je za tumačenje prava EU-a. Njegove presude obvezujuće su za države članice, a upravo je kroz presude Sud tijekom desetljeća značajno proširio nadležnosti europskog prava nad nacionalnim zakonodavstvima.
To je posebno izazvalo sukobe s Poljskom i Mađarskom, čije su vlasti optuživale Bruxelles da kroz sudske i pravne mehanizme ograničava nacionalni suverenitet.
‘Autokracija’ Europske komisije
Kritike prema Komisiji posljednjih godina postale su znatno intenzivnije. Konzervativni i suverenistički eurozastupnici tvrde da Komisija sve više djeluje kao politička vlada Europske unije, iako nema puni demokratski legitimitet.
Posebno kontroverzan bio je izbor Ursule von der Leyen za predsjednicu Komisije 2019. godine. Iako nije bila vodeći kandidat na europskim izborima, europski čelnici dogovorili su njezino imenovanje iza zatvorenih vrata, nakon čega ju je potvrdio Parlament.
Taj proces izazvao je velike kritike jer građani praktično nisu imali mogućnost izravno utjecati na izbor osobe koja će voditi najmoćniju instituciju EU-a.
Kontroverze su dodatno rasle tijekom pandemije Covida-19. Komisija je centralizirala nabavu cjepiva i pregovarala s farmaceutskim kompanijama u ime svih država članica. Posebno je spor postao slučaj korupcije i komunikacije Ursule von der Leyen s direktorom Pfizera, nakon što Komisija nije željela objaviti sadržaj njihovih poruka, što je pokazatelj netransparentnosti i koncentracije moći Komisije.
Europska komisija je pod kritikama i zbog liberalne migrantske politike i pokušaja nametanja migrantskih kvota državama članicama, Green Deala i klimatskih politika koje uništavaju poljoprivrednike i industrije. Osim toga Komisija redovito vrši pritisak na države članice i vlade koje ne ostaju dosljedne zahtjevima koji im se nameću pa i kad su usmjereni protiv nacionalnih interesa zemalja članica. Izvršavan je pritisak na bivšu poljsku vladu, a posebice na Mađarsku kroz mehanizme ”vladavine prava”. Ovo je pokazatelj sve češćih pokušaja centralizacije odlučivanja unutar Bruxellesa.
Sve je očitije kako Komisija koristi europske fondove, pravne mehanizme i politički pritisak kako bi države članice prisilila na prihvaćanje dominantnih politika Bruxellesa iako su one u suprotnosti s nacionalnim interesima država članica.
Optužbe za centralizam
Predsjednik konzervativne skupine ECR u Europskom parlamentu Mateusz Morawiecki, više je puta optužio Komisiju da ”prekoračuje svoje ovlasti” i pokušava centralizirati političku moć na razini Europske unije.
Bivši mađarski premijer Viktor Orban godinama je upozoravao da Bruxelles pokušava ”ucjenjivati” države članice koje odbijaju provoditi progresivne politike migracija i rodne ideologije.
Poljski konzervativni političari u Parlamentu također optužuju Komisiju da koristi mehanizam vladavine prava kao političko oružje protiv vlada koje ne pripadaju dominantnoj europskoj političkoj struji.
Posebno snažne kritike pojavile su se 2025. godine kada su protiv Komisije Ursule von der Leyen u Europskom parlamentu pokrenuti pokušaji izglasavanja nepovjerenja zbog optužbi za netransparentnost, centralizaciju moći i zaobilaženje eurozastupnika u donošenju pojedinih odluka.
Kritike su dolazile i iz dijela europskih medija koji su upozoravali na izrazito centraliziran stil upravljanja Ursule von der Leyen te donošenje odluka unutar uskog kruga suradnika.
Prekoračenje ovlasti Komisije i zadiranje u nacionalni suverenitet država članica
Nekoliko primjera pokazuje kako je ove godine Europska komisija donosila odluke za koje su mnogi ustvrdili kako ”prelaze granice” njezinih ovlasti.
Početkom ove godine dio država članica Europske unije optužio je Europsku komisiju da je prekoračila svoje ovlasti i time prekršila odredbe Ugovora o Europskoj uniji, nakon odluke predsjednice Komisije Ursule von der Leyen da u Washington pošalje povjerenicu Dubravku Šuicu na sastanak Trumpovog Odbora za mir.
Naime, sporno je to što je povjerenica Komisije sudjelovala u osjetljivom vanjskopolitičkom formatu i to bez jasnog i prethodnog mandata država članica. Francuska, uz više drugih članica uključujući Španjolsku, Belgiju, Irsku, Sloveniju, Portugal, Njemačku, Švedsku i Litvu, upozorila je da takav potez nije u skladu s Ugovorom o EU-u (članak 24) jer Komisija nema ovlasti samostalno voditi vanjsku politiku, koja je prema ugovorima u nadležnosti država članica i Vijeća EU-a.
Komisija, naime, u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike nema autonomnu političku ulogu, nego djeluje isključivo na temelju dogovora država članica.
Osim ovoga, odluka Europske komisije da u veljači ove godine izrazi političku potporu proabortivnoj inicijativi ”My Voice, My Choice” predstavlja pokušaj neizravnog oblikovanja politika u području koje je u isključivoj nadležnosti država članica.
Riječ je o svojevsrnom obliku političkog aktivizma institucije koja bi trebala biti neutralna u pitanjima koja nisu u njezinoj nadležnosti.
Ovakvi potezi stvaraju opasan presedan u kojem Komisija postupno širi svoj politički utjecaj izvan okvira Ugovora, narušavajući institucionalnu ravnotežu unutar Europske unije i dovodeći u pitanje načelo supsidijarnosti i podjele nadležnosti između institucija i država članica.
Postupni gubitak demokracije – prema čemu idemo?
Iako Europska unija ne može funkcionirati bez snažne središnje institucije koja koordinira politike među 27 država članica, ona se u praksi udaljava od modela suradnje suverenih država i pretvara u centralizirani politički sustav u kojem ključnu moć imaju institucije koje građani ne biraju izravno.
Europski parlament pak, iako jedina izravno izabrana institucija, ostaje ograničen u zakonodavnoj inicijativi.
Uloga Europske komisije temeljno je političko pitanje budućnosti Europske unije – ostaje li ona zajednica suverenih država u kojoj se odluke donose što bliže građanima ili se razvija u sve centraliziraniji sustav u kojem ključni politički smjer određuje neizabrana izvršna vlast u Bruxellesu.
