Zdravko Gavran: Nije li Vijeće za hrvatski jezik samo sastavljač nacrtā i Vladino „desno smetalo“!
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 20 Svibanj 2026 13:09
Zašto Plenkovićeva vlada angažira znanstveni institut za paravladine i upravne poslove, i zašto taj dopušta biti angažiran za takve (ne)znanstvene svrhe, a što nije u skladu s njegovim statutom? Na to pitanje ostanimo dužni odgovoriti čitateljima.
Neka se prethodno oglase predsjednik i članovi Vijeća za hrvatski jezik, kojemu su sada u izradi Nacionalnog plana hrvatske jezične politike nadređeni – i u sadržajnom smislu – i državna tijela i nedržavni Institut za hrvatski jezik. Neka javno odgovore na pitanje: Nije li Vijeće za hrvatski jezik zapravo samo sastavljač nacrtā odnosno Vladino „desno smetalo“! – To pitanje u zoni je njihove odgovornosti. Neka kažu mota li ih Plenkovićeva vlada skupa s ministarstvom gospođe iliti yugo-drugarice Obuljen Koržinek sve oko malog prsta, uz logističku potporu instituta gospodina ili hdz-sdp-ovskog kamarada, ili su takve tvrdnje samo zlonamjerna podmetanja zločestih! A da je Zakon o hrvatskom jeziku nepopravljivo loš, i to bi svekoliki spomenuti „entuzijasti“ i znanstveni autoriteti morali na temelju iskustava u njegovoj provedbi napokon javno priznati. Da bar svi znamo na čemu smo. Opet.
Zakon o hrvatskom jeziku odnosno njegova provedba privukli su ovih mjeseci ponovno pozornost dijela znanstveno-stručne javnosti. U posljednjem članku Zakona određeno je naime da će Vlada „Nacionalni plan [hrvatske jezične politike] iz članka 16. ovoga Zakona donijeti u roku od dvije godine od dana njegova stupanja na snagu“. Taj rok istekao je 15. veljače, ali je po ’starom dobrom običaju’ probijen, te nije donesen ni do danas, više od tri mjeseca po isteku propisanoga zakonskog roka, a pitanje je i kada će uopće biti od Vlade donesen.
Ideja Zakona o hrvatskom jeziku – udar na bitnu kotu jugoslavensko-hrvatsko-srpsko-socijalističko-antifašističkog poretka
Tomu se nije ni čuditi zna li se da je donošenje ikakva zakona kojim bi se regulirala službena uporaba hrvatskog jezika i druga pitanja s time povezana nailazilo na otpore ne samo među jugofilnom opozicijom, nego i unutar kruga vladajućih. Uostalom, da nije tako, ne bi Matica hrvatska bila morala vršiti javni pritisak na Plenkovićevu vladu niti joj (besplatno) pisati prvi nacrt prijedloga zakonodavnog teksta. Unatoč nastojanjima jednih da se zakon donese, mnogi drugi u vlasti i u plavo-crvenom establišmentu imali su otpor već prema samoj ideji zakona, na koju su gledali kao na neželjeno odnosno ’nepotrebno’ čedo hrvatske države. Kao na desničarski, da ne kažemo kao na ustaško-fašistički udar na bitnu kotu jugoslavensko-hrvatsko-srpsko-socijalističko-antifašističkog poretka.
U takvim okolnostima, nacrti i radni prijedlozi teksta zakona višekratno su ublažavani i smekšavani, e kako bi Zakon uopće bio nekako prihvaćen u Hrvatskom saboru. To se i dogodilo u siječnju 2024. Otad svjedočimo kako se Zakon praktički uopće ne provodi; kao da se s njime nije ništa u stvarnosti promijenilo niti će se promijeniti. No zato su jezikoslovna i domoljubna očekivanja polagana u Nacionalni plan hrvatske jezične politike, koji je trebao biti prihvaćen na Vladi najkasnije do veljače ove godine, ali to se nije dogodilo.
Prvi kritički osvrt na postupak donošenja Plana i ulogu Instituta za hrvatski jezik
Prvi kritički osvrt na stanje kašnjenja u donošenju Nacionalnog plana hrvatske jezične politike objavio je na portalu hkv.hr kolumnist Marko Curać, inače izrazito i neumorno sklon HDZ-u i obrani njegove vlasti i političke časti u nedogled. Njemu je zasmetalo to što je Vijeće za hrvatski jezik, koje je svoj „prvi prijedlog“ dostavilo Vladi zimus, dobilo kontrolora i mogućega cenzora najprije u nadležnom Ministarstvu kulture, a onda i u Institutu za hrvatski jezik, kojemu se Ministarstvo obratilo za pomoć u pripravljanju službene inačice koju bi Ministarstvo predložilo Vladi na prihvaćanje. Institutu je inače na čelu dr. sc. Željko Jozić, čovjek koji se „proslavio“ javnim protivljenjem donošenju Zakona o hrvatskom jeziku kada je Matica hrvatska izašla s tom idejom i s takvom namjerom u javnost.
S time povezani problem kojega se je Curać uhvatio jest kategoriziranje toga plana. On smatra da tu nije riječ o strateškom dokumentu, pa dakle da njegov prijedlog ne mora prolaziti sve interne procese predviđene za strateške dokumente, nego da je sasvim dovoljno preuzeti tekst koji je izradilo Vijeće i prihvatiti ga na sjednici Vlade. On smatra da je riječ o kratkoročnom „planu“, koji nije strateški dokument, a ne o srednjoročnom strateškom planu, koji po Zakonu o strateškom planiranju jest strateški dokument.
Marko Curać nije u pravu; Nacionalni plan hrvatske jezične politike jest strateški dokument
No Marko Curać nije u pravu. Zakon o hrvatskom jeziku vrlo je jednoznačan. U članku 16. navodi:
(1) Radi zaštite, osiguranja slobode uporabe i poticanja razvoja hrvatskoga jezika Vlada donosi Nacionalni plan hrvatske jezične politike (u daljnjem tekstu: Nacionalni plan) s popisom prioritetnih ciljeva i mjera.
Nije dakle riječ o „običnom“, godišnjem planu, o kratkoročnom planu ispodstrategijske naravi, nego o „nacionalnom planu“, koji jest dokument strategijske naravi. Tako to naime određuje Zakon o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske, gdje u članku 2. stoji:
akti strateškog planiranja su Nacionalna razvojna strategija, višesektorske i sektorske strategije, nacionalni planovi, planovi razvoja jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, program Vlade Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada), program konvergencije, nacionalni program reformi te provedbeni programi središnjih tijela državne uprave i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave
Curaću osobito smeta što će Institut za hrvatski jezik finalizirati tekst što ga je kao „radnu inačicu“ priredilo Vijeće za hrvatski jezik. On stoga svoj komentar naslovljuje ovako: „Je li derogirana uloga Vijeća za hrvatski jezik ako je zadaća usklađivanja Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike sa zakonom o sustavu strateškoga planiranja povjerena Institutu za hrvatski jezik?“
Svojim ocjenama Curać je zašao u zamršenu proceduru unutarnjeg odlučivanja u sklopu Vlade i njezinih nadležnih tijela, ne pokazavši dovoljno razumijevanja za interne Vladine procedure, a ni njihova poznavanja. On je naime pošao od presumpcije da je Vijeće najviša stručna razina i da ono i u sadržanom i u upravno-proceduralnom smislu mora biti jedini pravi i kompetentni predlagatelj konačne inačice Nacionalnog plana prije njezina prihvaćanja na Vladinoj sjednici. No to je pogrješna presumpcija, kao što ćemo pri kraju ovoga osvrta i dokazati.
Riječ je o „prvoj inačici“, a ne o prvom ili završnom „prijedlogu“!
Sažeto rečeno, Curać bi uporno htio da je taj plan kratkoročni plan, da je to „akcijski plan“, kako ga definira Zakon o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske (uzme li se u obzir i njegova dopuna iz prosinca 2022.). No Zakon je neumoljiv; ne govori ni o kakvu „akcijskom planu“, dakle o običnom kratkoročnom aktu planiranja, nego o „nacionalnom planu“ (jezične politike), što znači da njegovo donošenje jest vrlo složen proces unutar državne uprave, u kojemu Vijeće (koje nema svoje mjesto niti ima izvorne ovlasti u sustavu državne uprave, budući da Zakonom nije uspostavljen Vladin ili Državni ured za hrvatski jezik) ima samo ’vanjsku’, inicijalnu, početn(ič)ku ulogu.
Curać je u svom članku doduše citirao službenu izjavu iz Ministarstva kulture u kojoj se spominje izraz „radna inačica“, ali je unatoč tomu ustrajao na tomu da Vijeće, a ne Institut ili koje ministarstvo ili neko drugo, od Vlade niže tijelo u sklopu državne uprave, mora imati „zadnju riječ“. Moguće je da ga je zavarala i izjava predsjednika Vijeća dr. sc. Marka Tadića, koji je u siječnju ove godine za portal MH misao.hr (u članku pod naslovom Prof. M. Tadić: Vijeće za hrvatski jezik sastavilo prvi prijedlog Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike) izjavio:
„Vijeće za hrvatski jezik u 11 je zasebnih dijelova sastavilo prvi prijedlog Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike i on je sad na tehničkoj i pravnoj provjeri i doradi prije nego što ga se uputi Vladi Republike Hrvatske na donošenje. Koliko će još truda u toj doradi Vijeće trebati uložiti, tek treba vidjeti, ali čvrsto vjerujem kako je najznatniji dio posla već iza nas“, izjavio je za Misao.hr predsjednik Vijeća prof. Marko Tadić u povodu dvogodišnjice donošenja Zakona o hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 26. siječnja 2024.“
Očito je da u izražavanju vrsnih jezikoslovaca i publicista postoji i dalje zbrka u nazivlju, koju bi inače novi Zakon i novi Plan trebali pomoći uklanjati. Tadić naime ono što je Vijeće kojem predsjeda izradilo naziva „prvi prijedlog“. No to zapravo nije nikakav „prijedlog“ – ni „prvi“, ni „srednji“ ni „posljednji“. Predstavnica Ministarstva kulture nazvala je to što je Ministarstvo kulture dobilo od Vijeća „radnom inačicom“, iako joj je promaknulo priznati da je riječ o „prvoj radnoj inačici“. U svakom slučaju, riječ je tu samo o radnom materijalu koji služi za daljnji rad i izradu najprije susljedna niza nacrtā prijedloga (ovisno o naravi intervencija koju nadležne službe unose u dobiveni tekst), a naposljetku (te nakon javne rasprave) i samog prijedloga Vladi na prihvaćanje.
Zakonom je predviđeno da Vijeće sȁmo „sudjeluje“ u izradi Plana, i ništa više od toga!
U svem tom procesu moglo bi se dogoditi, dapače, to je vrlo vjerojatno, da je s izradbom „radne inačice“ već i završen odnosno zaključen rad Vijeća za hrvatski jezik na tom dokumentu. Da je njegova uloga u fazi donošenja nacionalnog plana time i iscrpljena. Vijeće je u bubanj državne uprave ubacilo ono što su njegovi članovi usuglasili i ubacili (input), pa više nije u njihovoj nadležnosti ni kontrolirati što će se sa sadržajem te „radne inačice“ dalje događati ni kakav će biti definitivni tekst Plana (output).
Kada se to ovdje tako izravno i izričito napiše, mnogi hrvatski jezikoljubci i domoljubci skočit će ’na zadnje noge’, ogorčeni, i uvjereni da to nije tako, nego da Vijeće za hrvatski jezik jest – i da mora biti! – neka vrsta suvremenog nadomjeska za ono što je Milanovićeva Vlada s ministrom znanosti Jovanovićem (koji je imenovao dr. Jozića za ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, i koji ga je zadužio da Institut pod njegovom upravom načini pravopis, kojim se istisnulo slavni „londonac“ iz uporabe u obrazovanju) ukinula, a što se zvalo Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika. Taj Odbor osnovala je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i smatrao se vrhovnim autoritetom za normizaciju odnosno za daljnju standardizaciju hrvatskoga jezika.
No to kako spomenuti misle, to zgoljno nije tako. To nije točno. To nije istina.
Vijeće je zakonom definirano tako da zapravo ni o čemu ne odlučuje
Dokaz da nije tako nalazimo u samom Zakonu o hrvatskom jeziku, donesenom prije nepune dvije i pol godine, koji vrlo precizno definira, bolje reći: ograničuje i prizemljuje, ulogu razvikanoga Vijeća za hrvatski jezik. U članku 18. navodi se u pogledu Nacionalnog plana kao dužnost i ovlast Vijeća ovo:
e) sudjelovanje u izradi Nacionalnoga plana iz članka 16. ovoga Zakona.
Ako itko, jezikoslovci, a isto tako analitičari i komentatori, morali bi razumjeti da „sudjelovanje“ (s-udjelovanje, imanje udjela, udioništvovanje), participacija (od latinske riječi pars, partis, dio), nije istoznačnica s riječju „odlučivanje“ ni s riječju „arbitriranje“, pa ni s riječju „su-odlučivanje“. Vijeće je zakonom definirano tako da zapravo ni o čemu ne odlučuje. Definirano je kao ad hoc tijelo koje imenuje Vlade, koje ima savjetničku ulogu, koje nije pravna osoba, koje nema izvore financiranja, koje nema nikakve izvorne ovlasti, koje ni po čemu nije izvršno tijelo niti ’ikomu išta može’.
Nigdje dakle ne piše da Vijeće nadzire proces, još manje da upravlja procesom donošenja Nacionalnog plana hrvatske jezične politike ili da u njegovu donošenju ima ’zadnju riječ’.
Pretvara li se Institut za hrvatski jezik u simbol centralizirane jezične politike?
Sada kada smo status i ovlasti Vijeća preciznije prikazali moramo se ipak zapitati kako to da možda zaključnu riječ u formuliranju Nacionalnog plana ima Institut za hrvatski jezik, pod vodstvom očito nesmjenjiva ravnatelja (do 2012. nadalje) dr. sc. Željka Jozića, čovjeka koji se ni po čemu nije osobno istaknuo u znanstvenoj izvrsnosti, u proliferaciji i referentnosti vlastitih mu znanstvenih radova.
To pitanje zaoštrio je jučer, u članku objavljenom na portalu Cronika.hr, publicist i književnik Nenad Piskač. Članak je objavljen pod naslovom Nenad Piskač otkriva zašto kasni Nacionalni plan za hrvatski jezik: Tko zapravo upravlja jezičnom politikom u Hrvatskoj? S tom temom u svezi Piskač povlači usporedbu između donošenja Zakona o hrvatskom jeziku i sada Nacionalnog plana hrvatske jezične politike. U prvom slučaju dogodilo se je da je u proceduri unutar sustava državne uprave ionako ublaženi Matičin tekst učinjen posve bezubim, nefunkcionalnim, i to zacijelo dijelom i po zasluzi dr. Jozića iz Instituta za hrvatski jezik. Stoga se Piskač pita: „Razvodnjavanje matičina prijedloga dogodilo se u IHJ-u. Povijest se dakle ponavlja i s Nacionalnim planom. Pretvara li se IHJ u simbol centralizirane jezične politike?“
To svakako jest središnje pitanje koje se mora postaviti: Uzdižu li Vladina ministarstva Institut za hrvatski jezik u najvišeg arbitra u pitanjima hrvatske jezične politike odnosno provedbe spomenutog Zakona? Odnosno ako zaključujemo po metodi a contrario: Pokazuje li Vlada putem svojih nadležnih ministarstava (primarno Ministarstva kulture, koje je po zakonu izravno nadležno) da „i nad popom ima pop“, tj. da i nad Vijećem postoji ne samo upravni, nego i jezikoslovni autoritet koji može „prvi prijedlog“ Vijeća preinačiti, razvodniti, obeskrijepiti, izokrenuti, neutralizirati kako mu to padne na pamet, a da Vijeće pritom nema više nikakvih ovlasti ni prava boriti se za svoja (većinska) mišljenja, ocjene i stajališta?!
I pozicija i opozicija „zadovoljne stanjem i ozbiljnošću provedbe jezične politike i njezine puzajuće centralizacije“?
Piskač ide i korak dalje kada jetko primjećuje: „Ni vladajuća pozicija, ni oporba, ovaj problem s nepoštivanjem odredaba Zakona o donošenju Nacionalnog plana nisu problematizirale. Iz toga se može zaključiti kako su pozicija i oporba zadovoljne stanjem i ozbiljnošću provedbe jezične politike i njezine puzajuće centralizacije.“ On na temelju rečenoga i nekih drugih pokazatelja zaključuje da je „hrvatski jezik i njegov zakon kost u grlu režima“. Svom kritičkom osvrtu dodaje i primjedbu te procjenu da ne samo u Institutu, nego ni u Vijeću „nema… stručnjaka koji se bave sociolingvistikom, koja u sebi uključuje i jezičnu politiku. Čini se da će završnu riječ prije Vladina usvajanja teksta Nacionalnog plana odigrati režimski aparatčici.“
I Nenad Piskač polazi od razumljivih i opravdanih očekivanja da Vijeće kao tijelo najviše razine stručnosti, sastavljeno od ponajboljih kroatista i drugih stručnjaka kao kandidata i predstavnika svih vršnih znanstvenih i drugih ustanova koje se profesionalno bave hrvatskim jezikom ima i prvu i zadnju riječ u planiranju hrvatske jezične politike odnosno u provedbi Zakona o hrvatskom jeziku. No, kao što smo prethodno pokazali, to je samo tlapnja, nešto za što nema potkrjepe u postojećem zakonodavstvu, a očito ni u postojećoj praksi.
Očito je pak nešto drugo: Da se cijelo vrijeme stvarala u javnosti lažna slika i da su domoljubni prorežimci podgrijavali neutemeljena očekivanja i u pogledu dometa donesenoga Zakona i u pogledu uloge Vijeća za hrvatski jezik. A istina je zapravo ovo: Cjelinu odlučivanja zadržali su za sebe Vlada, sa svojim nadležnim ministarstvima i službama, a Vijeće omeđili kao samo neke vrste strukovno-kroatistički ukras i pomoćnu službu za izradu poluproizvoda (od polusirovine), od kojega će Vlada tek praviti svoje proizvode, nimalo obzirna spram znanstvenih i stručnih kompetencija Vijeća. Dapače, Vlada će kao vrhovnog arbitra angažirati koga hoće drugoga, pa tako (kao sada) Institut za hrvatski jezik, koji je inače jednim od petnaest članova zastupljen u Vijeću, koje je mnogo šire i mnogo kompetentnije od njega samoga.
Zakonska zadaća znanstvenih instituta nije ta da budu paradržavna tijela
Zakonska zadaća znanstvenih instituta nije ta da budu paradržavna tijela ni da se upetljavaju u upravne procedure pri donošenju zakona, strateških i ostalih dokumenata i odluka.
Zašto Plenkovićeva vlada angažira znanstveni institut za paravladine i upravne poslove, i zašto taj dopušta biti angažiran za takve (ne)znanstvene svrhe, a što nije u skladu s njegovim statutom? Na to pitanje ostanimo dužni odgovoriti čitateljima. Neka se prethodno oglase predsjednik i članovi Vijeća za hrvatski jezik, kojemu su sada u izradi Nacionalnog plana hrvatske jezične politike nadređeni – i u sadržajnom smislu – i državna tijela i nedržavni Institut za hrvatski jezik. Neka javno odgovore na pitanje: Nije li Vijeće za hrvatski jezik zapravo samo sastavljač nacrtā odnosno Vladino „desno smetalo“! – To pitanje u zoni je njihove odgovornosti. Neka kažu mota li ih Plenkovićeva vlada skupa s ministarstvom gospođe iliti yugo-drugarice Obuljen Koržinek sve oko malog prsta, uz logističku potporu instituta gospodina ili hdz-sdp-ovskog kamarada, ili su takve tvrdnje samo zlonamjerna podmetanja zločestih! A da je Zakon o hrvatskom jeziku nepopravljivo loš, i to bi svekoliki spomenuti „entuzijasti“ i znanstveni autoriteti morali na temelju iskustava u njegovoj provedbi napokon javno priznati. Da bar svi znamo na čemu smo. Opet.
