Zvao se Luka. Čije je dijete sljedeće?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 21 Svibanj 2026 12:51
Proplakala sam jučer pola dana za jednim dječakom koji se zvao Luka. Nisam ga poznavala, ali to nije ni bitno. Luka je bio nečiji sin. Nečiji brat. Nečiji unuk. Nečiji prijatelj i kolega. Devetnaestogodišnjak. Dijete. Na pragu novog životnog koraka koji će njegovi prijatelji i vršnjaci tek doživjeti, drniški ubojica Kristijan Aleksić oduzeo mu je tu priliku.
Oduzeo je Luki priliku da proživi maturalnu večer, ispuni svoje ambicije i ostvari želje. Oduzeo je priliku njegovim roditeljima da im Luka i dalje bude ponos i radost, svjetlo i smisao njihovih života. Oduzeo mu je – život.
Sada u njegovoj obitelji i krugu prijatelja ostaje duboka bol, praznina i tišina tuge.
U našem društvu ostaje bijes, razočarenje i nemoć.
A u našim institucijama?
Što će se sada dogoditi?
Ovu kolumnu pišem ne samo komentator, nego i kao majka. Pišem je kao čovjek koji oduvijek osluškuje puls društva i koji osjeća smrad truleži u koju smo se duboko uvaljali, kao u živo blato.
Trenutno bih više od svega voljela vjerovati da će se nakon Lukine smrti nešto promijeniti u ovom društvu. No, već dovoljno dobro poučena životnim iskustvom, čini mi se da se neće promijeniti baš ništa.
Ova kolumna neće ni čovjeka sa slabom koncentracijom natjerati da joj posveti nekoliko minuta vremena za čitanje. Još će manje hrvatsko pravosuđe i ostale institucije ponukati da konačno počnu na svim razinama raditi svoj posao onako kako treba. Osim ako napišem koju riječ viška. A mogla bih… O, mogla bih. Jer, gutanja i šutnje mi je preko glave. Jer mi se doslovno vrišti i to činim u sebi.
Vijest o preranoj smrti nedužnog mladića Luke povlačit će se neko vrijeme u vijestima. Ratnici društvenih mreža davat će svoje dijagnoze i presude ubojici, a predstavnici institucija pred kamerama dati koju izjavu za medije, izraziti sućut i reći da se “radi sve što je u našoj moći”.
Ali, istina je da se evidentno ne radi. Jer, zakazalo je – sve.
“Otprije poznat policiji i pravosuđu”
Ništa na svijetu neće vratiti jedan mladi život koji je oduzet iz hira, ludila ili tek obijesti. Možda i, prema svemu sudeći, zbog paklenog plana koji je u svojoj glavi slagao Kristijan Aleksić, 50-godišnjak “otprije poznat policiji i pravosuđu”. I upravo u zadnjem dijelu prethodne rečenice krije se ključ koji nitko u ovoj državi nema petlje staviti u pravu bravu.
A “otprije poznat policiji i pravosuđu” Aleksić je, prema informacijama dosad poznatim u javnosti, početkom 2000-ih osuđen za teško ubojstvo 24-godišnje djevojke. Prije nešto više od tri godine policija mu je nakon pretrage stana oduzela improvizirano vatreno oružje. Optužnica je podignuta. No, suđenje, jer tako se očito postupa prema prioritetima hrvatskog pravosuđa, nikada nije započelo. Sve dok se nije dogodio, a nije se morao, niti trebao dogoditi, Luka koji je podnio žrtvu sustava.
Mještani Drniša tvrde da je kod ubojice svojedobno pronađen i popis s 12 imena žena koje je navodno planirao ubiti. Govore da mu je riječ “ubiti” bila stalno na usnama. Navodno se nedavno i raspitivao hoće li kamere obližnje trgovine zabilježiti ubojstvo koje bi on počinio. I počinio ga je, na pragu svoje kuće koja je odavno trebala (p)ostati prazna, jer je njezin domaćin unutra kovao planove kakvih se ne bi posramili ni najkrvoločniji scenariji brutalnih filmova koji su postali hrvatska stvarnost umjesto da pod nekim drugim krovom “odrađuje” svoje teške grijehe.
Aleksićevi sugrađani živjeli su u strahu.
No, jučer Drniš, a sutra tko zna koji grad!? Jučer Luka, sutra nečije tuđe dijete! Jučer Aleksić, a sutra neki drugi aleksići koji samo čekaju zvono na svojim vratima!
Institucionalno raspadanje
“Za vrijeme ranijeg izdržavanja kazne osoba je činila teška kaznena djela, nasilna djela prema drugim zatvorenicima.”
Ovo je izjavio ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Neka nas Božinović uputi na adresu onoga tko uopće iole razmišlja o sankcijama za ovakve profile ljudi.
“Građani s pravom pitaju kako je moguće da je osoba s takvom prošlošću bila na slobodi”, dodao je ministar. Obitelj i cijelo društvo, kaže, imaju pravo na istinu i odgovore.
Da, ministre. Vi i Vaši kolege, prvenstveno Damir Habijan, dugujete svima nama odgovore na brojna pitanja.
No, prije toga, ne sumnjam da će krenuti litanije o tome kako smo sigurna zemlja. Pa da se počne relativizirati zločin. Samo čekam da se eterima svih sredstava priopćavanja počnu prolamati poruke da je, zapravo, ubojica taj koji treba pomoć! Možda da krenu priče o tome da je nekoć bio pristojan i pozdravljao susjede?!
Što radi sustav?! Nije li dovoljan alarm što je netko “otprije poznat policiji i pravosuđu”? Zar sredinom 2026. u Hrvatskoj imamo društvo u kojemu je opasno otići u školu? U kojemu je lutrija doći na svoje radnom mjesto? Uzalud su svim političarima izrazi sućuti Lukinim roditeljima koji zbog gubitka sina nikada u sebi neće pronaći ispunjenje za rupu u svojim dušama koju sada osjećaju! Mi smo svjedoci institucionalnog raspadanja! Gdje je prevencija u svim segmentima?!
“Pitanje vremena”
Drnišani kažu da je ovaj epilog bio “pitanje vremena”. Koliko ćemo još čekati neki novi sličan epilog?
I dok mi se u glavi roje misli, nimalo ljudske, a još manje vjerničke, razmišljam koliko je teško prosječnom normalnom čovjeku procesuirati tu količinu tuge, bijesa, ali i nemoći. Nemoći pred megalomanskim, golijatskim aparatom gnjilog i nagriženog sustava koji nama kroji sudbine. Mašinerije kojoj je stalo samo do očuvanja pozicija, koja levitira u svojoj paralelnoj stvarnosti umjesto da razumije strah običnih smrtnika čiji životi ovise o njihovoj dobroj volji
Neki zločini odavno su prešli razinu izoliranih slučajeva. Mi imamo sustav satkan od više razina uhljebljenih narcisa kojima se na račun slijevaju na tisuće eura mjesečno i koji su za svoju sredinu neki “bog i batina”. A onda, kada je ključno, pred mikrofonima kažu koju prigodnu floskulu naškrabanu iz PR-ovskog ureda.
Tko je kriv?
Krivnja ovog slučaja višestruka je. Kristijan Aleksić povukao je obarač. No, institucije koje se nisu pobrinule da se to ne dogodi, a moglo se spriječiti, nose svoj dio krivnje.
Nosimo li i mi dio krivnje jer smo desetljećima dopuštali da nam životima dirigiraju oni koji ne znaju ni držati palicu? Koji smo razrogačenih očiju promatrali, čudili se, a šutjeli?
Jer, tko će sada preuzeti odgovornost?
Nas nema na ulicama da tražimo bolje! Nas često nema ni kad treba pomoći najbližemu! Ima nas samo preko ekrana! Ima nas u suludim inicijativama koje se ni ne dotiču našeg života! Ima nas, ali samo onako kako pas laje – radi sela!
Nitko od nas ne može nositi sav teret svijeta. Ali svatko od nas bi trebao morati nositi barem dio te težine ako se želimo zvati ljudima. I ako želimo biti dio zdravog i odgovornog društva u kakvom bismo trebali živjeti.
Luka, počivaj u miru i oprosti svima nama. Nismo uzeli svoj dio tereta na vrijeme…
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
