 |
HRVATSKI VITEZ SLOBODAN PRALJAK – S NAMA JE! POČIVAO U MIRU BOŽJEM! (02.01.1945. – 29.11.2017.) |
Božićni domjenak SNV-a: Političko scenski spektakl neobične organizacije
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 08 Siječanj 2017 14:00
SNV organizira svake godine i jedan Božićni domjenak. Na tom se domjenku, doduše, ne glagolja o značaju utjelovljenja Sina Božjega ili o sinoptičkim evanđeljima. Više se radi o političko-scenskom spektaklu na kojem se očekuje nazočnost visokog državnog vrha Hrvatske, razbijaju se dvojezične ploče
Uvijek iznova Srbija. Prilično je pretenciozno posuditi naslov tog veledjela, a k tome prilično smjelo objaviti ga na dan kada grkoistočni vjernici slave Božić, ali upravo je to prilično, odnosno aktualno.
Raspisaše se novine u Hrvatskoj o neobičnim izjavama Vučićeva savjetnika i izaslanika Vladimira Božovića na domjenku SNV-a. Neki su čak ondje nazočnom predsjedniku Vlade Republike Hrvatske u usta stavili i riječi koje nije rekao, velikosrpsku agresiju primjerice.
Sav materijal koji je poslužio kao nadahnuće mnogobrojnim komentatorima proizišao je upravo iz spomenutog domjenka što ga u povodu Božića organizira Srpsko narodno vijeće.
Srpsko narodno vijeće je jedna neobična, svestrana organizacija nastala na temelju Erdutskog sporazuma. Između ostalog bavi se brojnim kreativnim aktivnostima poput organiziranja ljetnog kampa za mlade Vuk Karadžić, „obilježavanja egzodusa Srba u posljednjem ratu“ ili pak izdavanja tjednika Novosti, koji s nešto više od tri milijuna kuna poreznih obveznika godišnje pruža utočište za novinarske mediokritete koje su strani instituti krušarinama uspjeli uvjeriti da su progresivni i zanimljivi, ocvale Jugoslavene, pokojeg bivšeg suradnika jugoslavenskih obavještajnih službi i onih kojima jednostavno imponira društvo navedenih.
Pored toga, SNV organizira svake godine i jedan Božićni domjenak. Na tom se domjenku, doduše, ne glagolja o značaju utjelovljenja Sina Božjega ili o sinoptičkim evanđeljima. Više se radi o političko-scenskom spektaklu na kojem se očekuje nazočnost visokog državnog vrha Hrvatske, razbijaju se dvojezične ploče, dijele se neobične nagrade za neobična postignuća (poput one znakovitog imena Svetozar Pribićević – za unaprjeđenje hrvatsko-srpskih odnosa), a sve to u organizaciji čovjeka čiji politički put izgleda kao obrnuto recipročan politički put Svetozara Pribićevića.
Čitav domjenak i atmosfera oko njega nameće dojam da Božić po julijanskom kalendaru slave samo Srbi, odnosno da je to prije svega srpski Božić. Nazočnost predstavnika hrvatske vlasti stoga kao da je obvezna, odnosno kao da bi neodziv sam po sebi bio čin netrepeljivosti. To je u osjetnom protuslovlju s izjavama o ugroženosti, manjku prava i tomu bliže, napose pored činjenice da tri mjesta u Hrvatskom saboru u svakom slučaju čekaju srpsku manjinu, dočim određena nacionalna opcija mora u prosjeku skupiti deset tisuća glasova za jedno mjesto po izbornoj jedinici, gdjegdje i više od toga.
Domjenak prate svi mediji. Usporedbe radi, srbijanski je predsjednik vlade Aleksandar Vučić 25. prosinca tek usput zapadnim kršćanima uputio dvorečeničnu čestitku nakon čega je pošao ruskom veleposlaniku, a potom na sastanak pozvao predstavnike srpske politike s Kosova.
U svakom slučaju subjektivni zbroj mogao bi glasiti da je domjenak u povodu vjerskog blagdana okupio svećenike, ateiste, Jugoslavene, velikosrbe i dio hrvatskog državnog vrha u jednu konferenciju, nalik onoj za novinare, u kojoj su se redale izjave za javnost. Vladimir Božović obećao je u svojoj Srbima zaštitu svim raspoloživim sredstvima i spomenuo Vučićev laksativ o neponavljanju Jasenovca.
U svojoj srži, inače, ta fraza s Jasenovcem ima smisla utoliko koliko bi imalo smisla da Plenković sutra pošalje nekoga u Beograd i da taj ničim izazvan kaže kako ne će dozvoliti ponovnu diktaturu srbijanskoga kralja. Naravno da bi taj bio izvrgnut podsmijehu. Ali Hrvati se čude Božovićevim, Vulinovim, Vučićevim ili Nikolićevim glupostima kao da je to nešto novo u srbijanskoj politici ili, bolje rečeno, hrvatska javnost i politika kao da čitavo vrijeme žele čuti i vidjeti nešto čega ustvari nema, pa ih ovakve izjave uvijek iznova šokiraju.
„Njihova bezobzirnost bijaše tolika, da je neka stanovita hladna okrutnost, neiskrenost i nevjera postala gotovo još značajnijom odlikom nemanjićkog doba, nego u ostalo sredovječnoj poviesti, kako kaže Kallay: – Ali zato traži od nas ta ista objektivnost, da priznamo , da se srbska poviest, unatoč gotovo jednakom stupnju razvoja kao i drugdje, ipak čini mnogo mračnijom od poviesti ostalih europskih država, i to zato, što, kako sam netom spomenuo, u Srbiji nije bilo posjedovnog elementa. – (Tu misli Kallay gradove i građane, koji su u sebi nosili klicu kasnije civilizacije.)
Ovdje sam naveo mišljenje tog izvrstnog poznavaoca srbske poviesti, ali moram odmah iztakmiti (sic), da nikako ne dielim njegovo shvaćanje o razlozima mraka u srbskoj poviesti. Jer danas imaju Srbi svoj građanski stalež već blizu čitavo jedno stoljeće, a ipak njihova poviest nije prestala da bude mračnijom od poviesti okolnih slavenskih naroda.“
Napisao je to prije gotovo sto godina Ivo Pilar. Srbijanska politika, ako nije oportuno reći mentalitet, stoljećima se u mnogočemu ne mijenja, ali je sramno da to uvijek iznova vrijedi i za hrvatsku recepciju srbijanske politike. Čudila se, aman, čudila se, zeman. Nikako da se Hrvatska počne baviti sama sobom i svojim dugoročnim interesima.
Prije svega, kad je riječ o Srbiji, hrvatska javnost mora se kvalitetnom raspravom informirati koliko je i je li u interesu cjelokupnog hrvatskog, pa i bošnjačkog naroda te europske civilizacije uopće primanje Srbije u svoje bezgranične okvire (simbolična je činjenica da neke zemlje – Srbija i Turska - žele iznudama i ultimatumima ući u zajednicu europskih zemalja što predstavlja svojevrsni presedan).
Radi se o državi koja do danas njeguje tradiciju uličnih smaknuća svojih vladara (Karađorđa, Obrenovića, Đinđića, umalo i Vučića nedavno), koja na mjesečnoj osnovi iznjedri nekoliko naslovnica o mafijaškim obračunima te koja je, ne treba se ni uz dužno poštovanje danas radosnim vjernicima to libiti reći, potpuno nekompatibilna s vrijednostima koje su stoljećima obilježavale zapadnu Europu i koje se nastoje oživjeti.
Svjestan sam da će izvjestan broj čitatelja pri dijelu o devijantnim trendovima u Srbiji pokušati brže-bolje naći svezu s Hrvatskom i njezinom nedavnom poviješću ili sadašnjošću, ali valja takve podsjetiti da je do tada jedva značajnu balkansku epidemiju korupcije, koristoljublja, sive ekonomije i kriminala (a posljedično i prvih međunacionalnih sukoba u tisućljetnoj povijesti međusobnih odnosa) na vrata Hrvatske, uz svesrdnu pomoć domaćih slijepih vratara, doveo – Svetozar Pribićević.
