Vučić i Dačić žele da Srbi i Hrvati krenu naprijed u budućnost vraćajući ih u Drugi svjetski rat i Jasenovac

Detalji

Objavljeno: Ponedjeljak, 12 Veljača 2018 19:03

fShare

Tweet

U službeni posjet 'ustaškoj' Hrvatskoj, ovaj put kao predsjednik 'demokratske' Srbije, za nekoliko dana dolazi Aleksandar Vučić. Kojem bi izvrsno pristajao nadimak - Glumac. Već unaprijed se može vidjeti kako će sa superiornim smiješkom na licu, teatralno dodirujući prstom naočale, s visoka prosipati floskule o miru, toleranciji

zajedničkoj regionalnoj budućnosti, zaštiti prava 'protjeranih' i 'ugroženih' Srba, i o čemu god želite - samo ga nemojte pitati o prošlosti. Naravno, onoj nedavnoj, iz vremena velikosrpske agresije i okupacije jedne trećine Hrvatske. I njegovoj ulozi u svemu tome. Ali, ako ga pitate o NDH, ustašama i Jasenovcu, e onda može.

Tada će vam, sav potresen, po stoti put ponoviti kako su mu 'deda Anđelka' ubile ustaše, a desetci bližih rođaka zaglavili u Jasenovcu. Ništa zato što se, zahvaljujući istraživačkom radu novinara u Srbiji, ta njegova tvrdnja pokazala kao apsolutna laž. Poznato je naime kako svaki velikosrbin, pa makar bio iz najudaljenijeg dijela Srbije, u razgovoru s strancima, poglavito novinarima i diplomatima, obvezno laže da mu je najmanje pedesetak članova obitelji ubijeno od strane ustaša ili završilo u jasenovačkom logoru. Njih u otvorenoj laži i hipokriziji nitko u današnjem svijetu ne može nadmašiti.

Laž o ubijenim članovima Tesline obitelji

Tako smon edavno, za vrijeme skandalozne izložbe, pune povijesnih krivotvorina i laži, pod intrigantnim nazivom  'Jasenovac - pravo na nezaborav', od nekad Miloševićevog, a sada Vučićevog ministra vanjskih poslova, Dačića,  saznali najnoviju, bombastičnu 'istinu' - u jasenovačkom logoru je ubijen 91 član obitelji Nikole Tesle!? Kud ćeš gore od toga. Još kada se to kaže u zgradi UN-a u New Yorku.

Naravno, provjerom službenog popisa jasenovačkih žrtava i ta se ekskluzivna vijest pokazala kao još jedna notorna velikosrpska laž. Ali koga zanima naknadni demant. Kao i mnogo puta do sada, velikosrbima je najvažnije da je još jedna odvratna laž o Hrvatima otputovala u svijet.

Dakle, 'pravo na nezaborav' - Čega? Kada su velikosrbi i Jasenovac u pitanju, onda sigurno ne žrtava jasenovačkog logora. Nego besramne zloporabe i manipulacije njima. I tako već desetljećima.

Jedina stvar koja više iritira od stalnog kokodakanja velikosrpskih laži iz Beograda je papagajsko ponavljanje tog istog kokodakanja od strane 'bivših' velikosrba i Jugoslavena u Hrvatskoj.

Vučića, kojem su sada, pred odlazak u Hrvatsku, usta puna priča o zajedničkom okretanju budućnosti i moratoriju na spominjanje prošlosti, netko bi u Zagrebu trebao upitati – Je li 'bivša' agresivna antihrvatska promidžbena mašinerija, koja se preko srpske diplomacije i medija u zadnje vrijeme sve više zahuktava, u skladu s okretanjem budućnosti o kojem on trenutno priča?

Nikakve manipulativne izložbe ne mogu zasjeniti velikosrpski genocid

No, nikakve manipulativne izložbe s izlizanim lažima o Jasenovcu i orkestrirana dreka o 'ponovnom buđenju fašizma u Hrvatskoj' koja odzvanja Srbijom, 'Našom Regijom', EU i svijetom, ne mogu (iako je to Vučićev i Dačićev cilj) zasjeniti i baciti u zaboravnedavni velikosrpski genocid, masovne zločinei etnička čišćenja stotina tisuća nesrba za vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH.

Vučić i Dačić toliko su kompromitirani svojim sudjelovanjemu svemu tome da danas apsolutno nemaju nikakvo moralno pravo spominjati NDH, ustaše i Jasenovac. Njihova uloga i odgovornost u krvoločnoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH ničim se ne može opravdati. Poglavito kad se zna da je ta agresija po broju žrtava i bestijalnosti zločina nadmašila ono što je uradio ustaški režim za vrijeme NDH.

Njih dvojica, dakle, nisu ništa manja sramota za srpski narod, nego što su to osnivači i upravitelji jasenovačkog logora za hrvatski narod.

Velikosrpska fašistička agresija

Bez obzira tko kaže da nije, velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH 1991.-95. bila je nedvojbeno fašistička. Po načinu provedbe i posljedicama po napadnute narode, kopija Hitlerove agresije na Čehoslovačku i Poljsku. Zbog  čega bi, dakle, porobljivački velikosrpski fašizam Miloševića, Šešelja, Vučića i Dačića danas trebalo tretirati drugačije od Hitlerovog, ili od bilo kojeg drugog fašizma u svijetu?

Možda neki ljudi mogu imati simpatije za njihov sadašnji jad i frustracije jer nisu uspijeli ostvarili svoj željeni cilj - Veliku Srbiju s izlaskom na more. A bili su tako prokleto blizu. Ali dopustiti tadašnjim kolovođama i glavnim ratnim huškačima u agresiji na Hrvatsku i druge susjedne zemlje da im danas dijele lekcije o antifašizmu, humanosti, miru, toleranciji i demokraciji, moralna je i politička perverzija najniže vrste.

Kako se moglo dogoditi da nekada najbliži Miloševićevi suradnici, čija je agresivna politika stvaranja Velike Srbije ubila i učinila bijednim živote stotine tisuća ljudi, proizvela nezamislivu mržnju i krvoproliće među bliskim narodima i susjedima, nakon toga budu instalirani kao perjanice mirotvorstva i dobrosusjedskih odnosa među tim istim narodima? Ako su centri moći 'međunarodne zajednice' zaista željeli promovirati mir, toleranciju i dobrosusjedske odnose na'našim prostorima' nakon krvavih devedesetih, onda su Vučić i Dačić zadnji koje su trebali angažirati za taj posao. Jedino u čemu oni mogu uspjeti je dati svemu tome loše ime i izazvati suprotan učinak od željenog.

Međunarodnoj zajednici treba nova Jugoslavija?

No, to što je Aleksandar Vučić, vođen iskusnom rukom savjetničkog tima Tony Blaira, preuzeo sve konce vlasti u Srbiji, po svemu sudeći, simptom je nastavka jedne 'bivše' balkanske politike centara moći 'međunarodne zajednice'. Kojoj, da bi pacifcala Srbe, izgleda treba nova Jugoslavija.

Jedino se u tome može pronaći razlog zašto je Vučić mogao postati regionalni miljenik EU čelnika u Bruxellessu, Kine, Rusije, arapskih lidera, a malo pomalo i američke administracije. Skoro pa novi Tito. Ili Milošević, dok se vjerovalo da može očuvati Jugoslaviju.

Čovjek zaista ostane zapanjen kada vidi koliko je puno uglednih zapadnih političara i intelektualaca, unatoč njegovoj prošlosti, spremno vjerovati, prikloniti se i pokloniti, Vučiću. Nakon Vukovara, Srebrenice i pogroma Albanaca na Kosovu, treba zaista biti popriličan politički idiot da bi se povjerovalo kako su 'bivši' velikosrpski fašisti tipa Šešelj, Vučić i Dačić danas zaista pomireni s slobodom Hrvata, Bošnjaka i Albanaca, da iskreno uvažavaju njihovu suverenost i žele s njima živjeti u miru. Možda to mogu centri moći 'međunarodne zajednice' jer znaju, isto kao i u slučaju s Miloševićem, da se neće njima, već nekom drugom obiti o glavu.

Zašto bi žrtve vjerovale u Vučićeve i Dačićeve dobre namjere?

Ali zašto bi žrtve nedavne velikosrpske agresije danas vjerovale u Vučićeve i Dačićeve 'dobre namjere'. Koje ne  postoje. Kao što nisu postojale između 1990 i 2000. Stoga kada jedan Vučić ili Dačić danas sebi lijepe etikete mirotvoraca, antifašista i promotora dobrosusjedskih odnosa onda to djeluje prilično patetično. Budući je u suprotnosti s svim onim što su do jučer govorili i radili.

Zar nije stoga sada zaista krajnje perverzno tražitiod vodećih hrvatskih političara i naroda, poglavito onih kojima je velikosrpska agresija oduzela najdraže, razorila obitelji i budućnost, da respektiraju i primaju s počastima u goste jednog Vučića ili Dačića? I toleriraju njihovo daljnje ,gdje god se to može, sabotiranje Hrvatske i Hrvata?

Razumljive su dakle burne reakcije na najavu skorog Vučićevog posjeta Hrvatskoj. Sigurno je naime da hrvatski narod njegovim posjetom neće biti počašćen već ponovo uvrijeđen i ponižen. Jer je puno puta do sada jasno dao do znanja da ne može ništa dobrog donijeti Hrvatskoj ni Hrvatima.

Prevrtljivi dvoličnjak s pomuklim i mračnim motivima

You Tube ima na desetke klipova koji pokazuju kako Vučić, kao jedan od glavnih ideologa Velike Srbije, huška Srbe na rat protiv Hrvata, opravdava genocid u Srebrenici , hvali i brani Miloševića, Karadžića i Mladića, pljuje po Americi i Zapadu.. Sigurno da oni koji ga danas hvale i prikazuju mirotvorcem znaju za to, ali rabeći logiku koja je u suprotnosti sa zdravim razumom, stalno ga pokušavaju prikazati u drugačijem svjetlu. Iako ne postoji ništa u njegovoj biografiji što bi nas moglo uvjerili da je častan  čovjek i mirotvorac. Ali zato postoji puno toga što nas uvjerava da je on opasan, prevrtljivi dvoličnjak s pomuklim i mračnim motivima?

Dakle, kada govorimo o Vučićovom posjetu Zagrebu postoje tri stvari kojih se moramo sjetiti. Prva, Vučić nije mirotvorac. Druga, Vučić nije mirotvorac. Treća,

Vučić nije mirotvorac.

Dovoljno je prisjetiti se da je bio u Arkanovoj 'navijačkoj' grupi koja je, pripremajući teren za velikosrpsku agresiju, došla u Zagreb 1990. god izazvati nered na utakmici s Dinamom, kako bi se Hrvati svijetu prikazali kao srbomrsci i netolerantni fašisti. Bio je generalni tajnik i zastupnik profašističke Srpske radikalne stranke u srbijanskom parlamentu, čiji je temeljni program i cilj nasilno stvaranje Velike Srbije sa zapadnom graničnom crtom Virovitica-Karlovac-Karlobag . Kao glasnogovornik četničkog vojvode Šešelja i komentator u stranačkom glasilu, demonizirao je etničke manjine u Srbiji i time poticao na nasilje protiv njih i etničko čišćenje. Ako njegov zapaljivi ratnohuškački govor protiv 'ustaša' u Glini 1995. U ovom trenutku nije podobno spominjati, spomenimo onda njegovu čuvenu izjavu u srbijanskoj skupštini, 20. srpnja 1995., upravo u vrijeme dok je trajao genocid u Srebrenici: 'Za svakog ubijenog Srbina mi ćemo ubiti 100 muslimana'.

Kada je 1998. postao Miloševićev ministar informiranja odmah je uveo drakonske novčane kazne za novinare koji su kritizirali Miloševića i njegov režim. Mnogi novinari su tada proganjani, zastrašivani i zatvarani, a neki su, kao Slavko Ćuruvija i Milan Pantić platili glavom svoj neposluh. Čuruvijina supruga, novinarka Branka Prpa, nakon toga izjavila je da je Vučić sudjelovao u njegovom ubojstvu. Tijekom svog mandata, kao Miloševićev ministar informiranja, Vučić je uveo cenzuru, zabranio opozicijske i inozemne TV mreže i u vrijeme najgorih masakara i masovnih etničkih čišćenja Albanaca na Kosovu, iz Beograda je dolazio uvjeravati strane novinare koji su nazočili tome, kako je sve što Milošević želi na Kosovu –'Mir, dijalog i ljudska prava za svakoga' (Robert Fisk: 'Europe has a troublingly short memory over Serbia's Aleksandar Vucic' - Indenpendent, 14. 5. 2016.)

Što ne smijemo zaboraviti

Malo je poznato da je tada,u društvu s Šešeljom, čak potajno putovao u Bagdad, kako bi Sadamu Husseinu zahvalio za telegram potpore, koji je uputio Miloševiću na vrhuncu njegove kampanje pogroma i etničkog čišćenja Albanaca s Kosova.

Ima još nešto u vezi sa Šešeljevim i Vučićevim radikalima, kada je Hrvatska u pitanju, što nikako ne smijemo zaboraviti. Oni su prvi započeli s etničkim čišćenjem Hrvata iz Vojvodine (Hrtkovci) i teroristički rat protiv Hrvatske (zasjeda i masakr hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu 1991.).

Isto tako prvi su u opsadi Vukovara i drugih mjesta u Istočnoj Slavoniji počeli koristiti oružja za masovno uništavanje pa je u njihovim raketnim napadima stradalo mnogo hrvatske djece i civila. Zar sve to nisu dovoljno jaki razlozi zbog kojih itko u Hrvatskoj može povjerovati kako je Vučićevo 'preobraženje' u mirotvorno janje iskreno? Sudeći po pisanju srpskih medija i komentarima čitatelja, u to ne vjeruje ni velik dio Srba u Srbiji.

Pogrješno je dakle Vučića i Dačića nazivati mirotvorcima, koji se zalažu za buduće dobrosusjedske odnose. Oni se  danas samo zamataju u plašt mirotvorstva i prijateljstva kao mamac za nastavak manipuliranja drugima, poglavito Hrvatima. Kao što nam njihove biografije pokazuju, njima svaka maska i svaki plašt po potrebi paše. Sve dotle dok im služi za postizanje velikosrpskih ciljeva. No, bez obzira u koji se plašt umotaju, njihov unutarnji moralno-politički kompas, u odnosu na 'bivšu' braću a današnje susjede, uvijek pokazuje samo jedan pravac - grabežljivo velikosrpstvo. Sve ostalo je samo kamuflaža i izgovor da bi se ostvario taj cilj.

Ako Hrvatima treba daljnje prosvijetljenje u vezi sa skorim Vučićevim 'mirotvornim' posjetom Zagrebu, onda neka pročitaju evanđelje po Mateju 7:15 koje glasi 'Čuvajte se lažnih proroka . Dolazit će vam u janjećoj koži, ali iznutra su krvožedni vukovi. Po njihovim djelima će te ih prepoznati. Beru li ljudi grožđe s drače pune trnja ili smokve sa sikaljine?'.

Dakle, ako itko može u Vučićevoj biografiji indentificirati jedno jedino dobrosusjedsko djelo u odnosu na Hrvate, neka ga javno obznani. Dobit će Nobelovu nagradu za mir.

Velikosrpska želja za okupacijom Hrvatske

Treba svakako reći kako je hrvatska predsjednica u pravu kada kaže da tragedija hrvatsko-srpskih odnosa mora jednom prestati. Ali nažalost, svima nam mora biti jasno da ona neće prestati sve dok postoji velikosrpska želja za okupacijom Hrvatske. Osnovni problem u odnosima Srba i Hrvata je u tomešto Hrvatska ima sve ono što velikosrbi žele i zbog čega su ljubomorni na Hrvate. Slikovito rečeno odnos između (veliko)Srba i Hrvata uvijek je bio kao između gladnog vuka i mladog jelena. Gladni vuk nikada ne prestaje vrebati i ganjati svoju žrtvu dok je ne ulovi. Dok je mladom jelenu jedina šansa da preživi stalno bdijenje i biježanje od gladnog vuka.

Povijest nam je svjedok da su hrvatski narod i političari, zbog svoje notorne političke naivnosti i sluganstva drugima, nakon svakog ovakvog jugobalkanskog zbližavanja s Srbima, uvijek postajali žrtvom velikosrpskih intriga. Zašto je to tako objasnio je jednom jedinom rečenicom, čuveni velikosrbski pjesnik, pisac i diplomat, Jovan Dučić. On je, analizirajući odnose sa Slovenacima, kao personifikacijom naroda europske uljudbe i razuma, još prije skoro sto godina napisao, citat: 'Nikada Slovenci, baš najmanje Slovenci, mirni, pozitivni, kulturni, daroviti, nisu shvatili naš srpski narod gde se sve rešava zaverama, kao u starom Bizantu'.

Ipak, nakon dvije propale Jugoslavije, praktični slovenski narodni duh došao je do jedino mogućeg zdravorazumskog zaključka - Samo potpun suverenistički bijeg od Beograda i Balkana garantira im mirnu i prosperitetnu europsku sudbinu i budućnost.

Žalosno jes koliko se djetinjaste naivnosti i danas u Hrvatskoj ignoriraju 'neka' bivša iskustva i činjenica kako bi svako oživljavanje neke novojugoslavenske regionalne zajednice s Srbijom u centu, neizbježno dovelo do razbuktavanja bivših velikosrpskih strasti i novih Miloševića, Šešelja ,Vučića, Dačića...

A onda?

Željko Dogan/hkv.hr

• Prethodno
• Sljedeće