Prava hrvatska opcija ne može se stvoriti na mulju, nego na čvrstoj političko-karakternoj stijeni!
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 21 Rujan 2024 13:00
Ovi će izbori pred nama proći kako prođu, a tako i lokalni u svibnju sljedeće godine. No za budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda mora se, koliko god razmjerno malo bilo takvih, razmišljati i raditi na građenju nečega novoga, autentičnoga, vrijednoga, kvalitetnoga, čestitoga… na čvrstoj političko-karakternoj stijeni.
Ne ustrajavati uz ono što je građeno na pijesku i mulju, ili na lažnom predstavljanju, i što je iznevjerilo očekivanja, kao obično dosad, sve do ove dalekosežno tragične iznevjere od vodstva Domovinskog pokreta. Unatoč tomu, tko god ima snage za politiku, ne smije odustati od ideje novoga, i od odgovarajućih nastojanja, ali mora iz dosadašnjega izvući odgovarajuće pouke. U protivnomu, ispast će da ništa drugo ni bolje od HDZ-a i SDP-a ne može više nikada nastati. – No nadoći će okolnosti, nitko ne zna u kojem trenu, u kojima će svi najednom uvidjeti da hrvatski narod mora imati oboje: i nešto drugo i nešto bolje od ovih. Onako kao što se uoči prvih demokratskih izbora na proljeće 1990. najednom masovno uvidjelo da nam treba i da je moguće nešto drugo, a ne dotad jedini i „nezamjenjivi“ Savez komunista i Socijalistički savez.
Nikakva “naknadna pamet”!
Koliko god sadašnjim ili bivšim članovima, pristašama i glasačima Domovinskog pokreta bilo teško ili gotovo nemoguće to prihvatiti, s onim što se događalo od proljetnih izbora za Hrvatski sabor do danas pokazalo se i potvrdilo na što smo godinama na Hrvatskom nebu upozoravali da će se dogoditi. Neslavno je naime zatvoren još jedan krug pokušavanja da se stvori nešto doista novo, alternativno, autonomno i u sebi vrijedno, kvalitetno i održivo, a doista korjenito hrvatsko. Nije ovo trenutak ni za kakvu samohvalu, krugu ljudi oko portala Hrvatsko nebo, a napose oko već neko vrijeme pasivizirane poticajne skupine PHB, ne trebaju nikakve pohvale ni priznanja niti ih od ikoga očekuju. No istine radi mora se reći da ovo što sada pišemo nije nikakva „naknadna pamet“, što nam neki podmeću, a ni „zluradost“ prema Domovinskom pokretu – kojemu smo unatoč svim rezervama i sumnjama uoči prošlih izbora dali potporu. No komu smo ju zapravo dali? I čemu?
Povijest neuspjeha u stvaranju alternative „duopolu“ i karakteri kao ključni problem
Povjesnica hrvatskog pokušavanja da se stvori treća politička snaga koja bi narušila „duopol“ (M. Škoro) HDZ-a i SDP-a već je jako duga i bremenita zapletima, neuspjesima, razlazima, unutarnjim sukobima, odustajanjima i, naravno, već poslovičnim „(pre)prodavanjima“ niza vodećih i manje vodećih političara. Ako ne računamo godine devedesete, dug je taj put uzaludnog pokušavanja već četvrt stoljeća, i seže od HSP-a, HIP-a i Hrvatskog bloka, preko raznih koalicija nabijenih domoljubnim nazivljem i retorikom, zatim preko dviju inačica Hrasta, novih koalicija, pa Hrvatske zore, Mosta, Nezavisnih za Hrvatsku, Hrvatskih suverenista, HSP „Ante Starčević“, Hrvatske konzervativne stranke, inicijative PHB sve do Domovinskog pokreta, onoga Radićeva i Škorina i onoga Radićeva i Penavina pa sve do ovoga Penavina bez Radića odnosno Radićeva (kako se god bude nazvao) bez Penave.
Jedna stvar nedvojbeno se pokazala: ne može se čvrsta politička kuća graditi na pijesku odnosno na mulju ili na muljanju. Sastavni dio tog mulja odnosno muljanja jesu konkretne osobe, tj. političari, a to su i njihovi programi, premda su oni manje bitni. Programi i predizborna retorika prečesto se pokazuju kao obična pjena, koja se nakon izbora slegne, a onda u prvi plan izbiju osobni interesi vodećih političara i, naravno, deficit domoljubne, demokratske i etičke svijesti.
Temeljni su problem zapravo karakteri, hrvatski rečeno: značaj(ev)i, te njihova podloga. Čvrstih značajeva može biti samo ako nisu građeni na pijesku i mulju, nego na stijeni istine, znanja, svijesti, odgovornosti, pravednosti i čestitosti. Čvrstih značajeva može biti samo ako vodeći ljudi neke skupine, stranke ili pokreta imaju svoje „ja“ koje se ne mijenja ovisno o prigodi i potrebi niti je podređeno osobnoj pohlepi, taštini, potrebi za važnošću, egoizmu, egocentrizmu, oportunizmu i sličnim značajkama ne-karakternosti, ili u najmanju ruku ako je podređeno značajkama nesposobnosti za zajedništvo s vlastitim kolegama, članstvom i s onima u stranačkim tijelima koji u ovomu ili onomu imaju drukčije mišljenje, procjenu, plan, očekivanje.
Temeljni neprijatelji uspješnosti „trećeg puta“, domoljubno-nacionalne opcije
Nekoliko je temeljnih neprijatelja uspješnosti „trećeg puta“ odnosno autentične domoljubno-nacionalne, hrvatske vrijednosno tradicionalističke, samosvjesno „državotvorne“ opcije.
Prvi je neprijatelj pretežno neojugoslavenski i neokomunistički establišment, koji je toliko jak da može plasirati vlastite igrače u opozicijske stranke i u ono što tek nastaje. Upravo zbog toga jezgra svega što hoće nastati mora otpočetka biti u sebi zdrava, imati imunitet i ne dopuštati infiltraciju igrača establišmenta ili onih koji bi to lako mogli postati.
Drugi je neprijatelj dominacija taštoga ega i opipljivoga privatnog interesa: „Tko je kao ja“ i „Di san ja tute?“.
Treći je neprijatelj nerazumijevanje abecede politike, kako one praktičke, tako one unutarnje i vanjske, odnosno umna nedoraslost i nekompetentnost za određeno područje.
Četvrti je neprijatelj nespremnost za mukotrpan i dugotrajan rad na okupljanju čestitih i ujedno sposobnih ljudi za politiku i za ono što treba smisliti i učiniti. Svaka ozbiljna stranka koja hoće ugroziti „duopol“ mora najprije imati dovoljno ljudi da stvori „vladu u sjeni“, dakle da može s razumijevanjem promišljati i planirati to što hoće učiniti u svakom pojedinom segmentu i ujedno u cjelini, a sve u danim okolnostima i kontekstima.
Peti je neprijatelj mentalna i afektivna dominacija negativne kritičnosti. Dovoljno je pogledati unatrag što su sve prije ovih izbora, godinama, govorili vodeći ljudi DP-a. Nerijetko, od njihove zapjenjene kritike, ili od kritike koja je dolazila od mostovaca i drugih iz opozicije, ne bi „ni kamen na kamenu ostao“. A onda, uđe se u koaliciju, te se mora „kusati“ i „lizati“ što se prije neodmjereno i nepametno ’prosipalo’. I ne samo to, nego se pokaže da osim napadanja vlasti najveći broj opozicijskih političara (osim onih iz SDP-a i još poneke lijeve strančice) uopće ne zna ni što bi ni kako bi učinio da ne bude više sve onako „crno“ kako se prethodno tvrdilo da jest.
Prekomjerno bavljenje neprijateljima i ne-bavljenje prijateljima
Jedan od najvećih neprijatelja, u tom smislu, jesu povijesne bitke i raščišćavanja te prekomjerno bavljenje neprijateljima: „Srbima“, „komunistima“, „jugoslavenima“, „nacionalnim izdajicama“, „globalistima“ i ostalim neprijateljima. Ne znači da istinu ne treba osvjetljivati i govoriti „popu pop, a bobu bob“. To mogu činiti povjesničari, publicisti, komentatori i ostali, pa tako i političari odnosno zastupnici. No umjesto da svekoliki toliko energije troše ututanj na bavljenje neprijateljima, bilo bi neusporedivo korisnije da više energije troše na bavljenje prijateljima. S kime će naime nadjačati neprijatelje ako ne s prijateljima?! Ako s njima budu u razumijevanju, slozi, povjerenju i suradnji. Škoro i Radić, Penava i Radić, Ćipe i Peternel, Dabro i Dretar … Hm, samo prve asocijacije, a takvih domoljubnih političkih „prijateljstava“ i istomišljeništava građenih – sada je to očito – na mulju međusobnog nepoznavanja i neiskrenosti, a ne na stijeni spoznaje, uzajamnosti, privrženosti i čestitosti, ima ili je bilo nebrojeno.
Naravno da su stalni veliki neprijatelj svega novoga na nacionalnoj desnici tzv. mainstream-mediji, napose javni mediji: HRT i Hina te mediji pod kontrolom jednog od dvaju krakova „duopola“, posebice dvije glavne privatne televizije te nekoliko dnevnika i tjednika. No nije istina da ni alternativa nema sebi sklone medije odnosno mogućnost informiranja, komuniciranja i bistrenja politike u javnosti. Ima ih dovoljno da stvori vlastiti komunikacijski sustav, koji ne će u kritičnom trenutku eksplodirati poput Hezbolahovih dojavljivača i voki-tokija. Utoliko je uloga urednika, vlasnika, komentatora i donatora dvaju tjednika, nekoliko privatnih televizija i podcasta te, osobito, administratora mreža društvenosti, producenata filmskih sadržaja i drugih koji posreduju znanja i informacije važna i nezamjenjiva. I tu vrijedi već spomenuta pouka: Umjesto da se iscrpljuju u „udaranju“ po neprijateljima, trebali bi se novinarski i ljudski odgovorno svi baviti prijateljima i pozitivnim sadržajima onoga što se hoće stvoriti ili afirmirati. I onim kako naume i ostvariti.
Hrvati bi radije birali između ponuđenoga i tako se svrstavali nego zajednički što stvarali
Blamaža Domovinskog pokreta koja upravo traje pred očima javnosti, zaslugom ponajviše uskog kruga vodećih članova i propagatora, težak je udarac ne samo za tu stranku, nego i za nacionalnu političku i demokratsku perspektivu ubuduće. Time se još jednom, ovaj put s osobito teškim posljedicama, hrvatski narod pokazuje na žalost kao nesposoban stvoriti išta sam, „odozdol“.
Hrvati radije masovno biraju s menija ono što su mu drugi smislili i ’skuhali’ i tako se svrstavali. Kada braća Radići stvore snažni H(R)SS, tada on potraje u stvarnosti i u svijesti mnogih i desetljećima nakon što je postao posve nepotreban ili kontraproduktivan. Kada Franjo Tuđman uz potporu komunističkih disidenata, bivših udbaša i ostalih iz komunističkog tora, a u simbiozi s nekomunistima, antikomunistima i emigrantima, stvori snažni HDZ, na temelju hrvatske državotvorne volje i ideje, i tu ideju ostvari, tada se njega drže kao pijan plota toliki još dugo nakon što se ta stranka prometnula u nešto sasvim drugo od izvornoga. Kada Ivica Račan pretvori SKH u SDP, tada se te stranke drže stotine tisuća i dalje, iako je ona već odavno zaslužila biti ako ne zabranjena (zbog veličanja Tita, zvijezde petokrake i ostaloga iz tog razdoblja totalitarizma), a ne da tako velik dio biračkog tijela bude i dalje zaveden i odan jugoslavenskim neokomunističkim ekstremistima, dakle šačici „redikula“ i protuhrvata. Ali ne, na ovim izborima ta će stranka poduprijeti Z. Milanovića, iako vlastita „odmetnika“ i kvazi-desničara, a stotine tisuća dat će mu svoj glas nasuprot torašima iz HDZ-a svrstanima uz Primorca samo zato što je vrh te stranke tako odlučio. I, naravno, zato da još jedan mandat ne dobije Milanović.
U ovom trenutku Tomislav Jonjić točka je uz koju bi se po logici stvari morali okupiti svi oni koji se ne žele pridružiti ni toru crvenih ni toru crveno-plavih ni toru zeleno-žutih. U ovom trenutku nije toliko bitan on osobno koliko politička ideja koju zastupa i za koju ima cjeloživotni dokaz autentičnosti. No spomenuti neprijatelji već se jako trude Jonjiću i svjesnijim Hrvatima pomrsiti račune. DP je već jednoglasnom odlukom svoga vrha odlučio poduprijeti Primorca. Nakon što je duboka država uvidjela da Jonjić unatoč prešućivanju i tomu što iza njega stoji rubna strančica ima određene šanse, može se očekivati da i dio desnoga spektra ’iskemija’ nešto u korist zadržavanja statusa quo. (Evo, kandidaturu je najavio i samozvani ’kralj desnice’ D. Keleminec.) Skupina koja je jezgra stranke Marija Radića, Peternela, Bartulice, Bujanca i ostalih, koja će biti osnovana do kraja rujna, još se nije odlučila između potpore Primorcu ili lansiranja svog kandidata, pri čemu ljudi iz kruga odmetnika od DP-a uopće ne spominju Jonjića, kao da ga nema. U igri je već otprije i bivša mostovka Selak-Raspudić, solidno medijski praćena. A Nikola Grmoja danas je nagovijestio mogućnost da i Most ima svoga vlastitog kandidata. Alternativu Milanoviću i (usput) Primorcu mora se podijeliti i oslabiti kako bi pobijedio kandidat establišmenta, to je metoda koja je dosad primjenjivana.
Tko god ima snage za politiku, ne smije odustati od ideje nečega novoga, ali mora iz dosadašnjega izvući odgovarajuće pouke
Ovi će izbori pred nama proći kako prođu, a tako i lokalni u svibnju sljedeće godine. Stranačke podloge za ikakvu strukturnu promjenu u vlasti u korist odlučno domoljubnih snaga slabije su nego ikada dosad.
Ovi će izbori pred nama proći kako prođu, a tako i lokalni u svibnju sljedeće godine. No za budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda mora se, koliko god razmjerno malo bilo takvih, razmišljati i raditi na građenju nečega novoga, autentičnoga, vrijednoga, kvalitetnoga, čestitoga… na čvrstoj političko-karakternoj stijeni. Ne ustrajavati uz ono što je građeno na pijesku i mulju, ili na lažnom predstavljanju, i što je iznevjerilo očekivanja, kao obično dosad, sve do ove dalekosežno tragične iznevjere od vodstva Domovinskog pokreta. Unatoč tomu, tko god ima snage za politiku, ne smije odustati od ideje novoga, i od odgovarajućih nastojanja, ali mora iz dosadašnjega izvući odgovarajuće pouke. U protivnomu, ispast će da ništa drugo ni bolje od HDZ-a i SDP-a ne može više nikada nastati. – No nadoći će okolnosti, nitko ne zna u kojem trenu, u kojima će svi najednom uvidjeti da hrvatski narod mora imati oboje: i nešto drugo i nešto bolje od ovih. Onako kao što se uoči prvih demokratskih izbora na proljeće 1990. najednom masovno uvidjelo da nam treba i da je moguće nešto drugo, a ne dotad jedini i „nezamjenjivi“ Savez komunista i Socijalistički savez.
