Je li feminizam jedan od krivaca za izumiranje Zapada?
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 13 Travanj 2025 19:04
U američkome konzervativnome časopisu National Catholic Register nedavno je objavljen članak s vrlo alarmantnim i, mogli bismo reći, zlosutnim naslovom koji glasi: „Demografska kriza predstavlja veću prijetnju Zapadu nego ikada prije.“ Članak intrigantnoga naslova prenesen je u brojnim stranim medijima, a njegov je prijevod dostupan i na jednome hrvatskom konzervativnom portalu.
Iako se o demografskome kolapsu Europe već neko vrijeme pišu brojne analize u stranim, ali i domaćim konzervativnim medijima, moram priznati da je članak koji donosi istraživanje norveškoga znanstvenika jedan od rijetkih koji je na jasan i sažet način uspio prikazati duboku povezanost feminističkoga pokreta s demografskom krizom zapadnih društava.
Mads Larsen norveški je istraživač sa Sveučilišta u Oslu i doktor znanosti sa Sveučilišta u Los Angelesu koji u svome istraživačkome radu koristi evolucijsku perspektivu za analizu kulturnih promjena. Prema njegovome mišljenju, feministička revolucija izazvala je demografski krizu većih razmjera nego Drugi svjetski rat ili epidemija crne smrti. S obzirom na težinu njegovih tvrdnji, čini se da će norveški znanstvenik uskoro morati potražiti sigurno utočište jer feministički jurišni odredi već vrebaju na horizontu.
„Oslobođene“ žene
„Glavni uzrok demografskoga kolapsa leži u činjenici da smo prvo društvo u povijesti ljudske civilizacije koje ima ‘oslobođene žene’“, izjavio je Larsen za National Catholic Register. I to je to – kraj igre, jurišni odredi već oštre svoja koplja.
Hrabri Larsen dalje objašnjava kako je riječ o jedinstvenome sustavu u kojem partneri biraju jedni druge, što je potpuno feminizamdrugačije od dogovorenih brakova koji su prevladavali u svim prethodnim društvima. Iako je došlo do društvenoga „oslobađanja žena“, taj fenomen nije usklađen s reprodukcijom. Kao rezultat, postoji opasnost od urušavanja društava, a kulturne promjene povezane s feminizmom, prema znanstveniku, ne će preživjeti.
Isto tako, Larsen iznosi vrlo pesimističku prognozu, upozoravajući da će zapadna društva jednostavno nestati ako ne dođe do integracije koja bi uskladila žensku slobodu i plodnost. Bez toga usklađivanja, ta će društva biti zamijenjena onima koja imaju drugačiji pristup ulozi žene, poput afričkih ili bliskoistočnih kultura.
Koje li slučajnosti, upitao bi se cinik, da se proces razgradnje europskih društava, točnije njihove temeljne jedinice – obitelji, poklopio s priljevima migranata iz kultura o kojima priča norveški znanstvenik? Ma to su, drugovi, samo teorije zavjere, odgovorili bi oni koji odabiru vjerovati u udobnu iluziju, bez previše propitivanja stvarnosti. U tu skupinu, na žalost, spada velika većina današnjih eutanaziranih mozgova.
Carpe diem filozofija
Korijeni feminističke revolucije mogu se pratiti kroz nekoliko ključnih povijesnih i društvenih tijekova, a jedan od najvažnijih utjecaja na feminističku misao ostavila je svakako marksistička teorija. Iako marksizam nije izvorno feministička ideologija, njegov je utjecaj na oblikovanje feminističkih stavova u 20. stoljeću neupitan.
Prema marksističkoj analizi, žene su kroz povijest bile izložene potlačivanju i iskorištavanju, a kapitalizam je samo marxdodatno produbio ove nejednakosti. Za Marxa, brak je bio ništa drugo nego organizirana hipokrizija, institucija koja služi očuvanju muškoga vlasništva i privilegija, a ujedno i puki instrument za sustavno ugnjetavanje žena. Marx se, naime, zalagao za koncept slobodne ljubavi.
Osim izvornoga marksizma, na razvoj feminizma snažno je utjecala i Frankfurtska škola. Filozofi poput Adorna, Horkheimera i Marcusea analizirali su kako kapitalizam i patrijarhalne strukture oblikuju društvene norme, uključujući rodne uloge. Prema njima, rodne razlike nisu samo biološke, već su ukorijenjene u društvenim strukturama koje podupiru kapitalizam. Marcuse je zagovarao „revoluciju života“ koja bi ženama omogućila oslobođenje od patrijarhalnih normi, a feministkinje su se, inspirirane ovom kritičkom teorijom, borile za ravnopravnost i ukidanje patrijarhata kao temeljne društvene dominacije.
Prema Larsenu, feministička revolucija 1960-ih godina postala je moguća zahvaljujući dva ključna čimbenika. Prvi je bio gospodarski napredak nakon Drugoga svjetskoga rata, koji je ženama omogućio financijsku neovisnost. Drugi je čimbenik, pak, bila izrada kontracepcijske pilule, koja je omogućila odvajanje spolnih odnosa od prokreacije.
Upravo su ovi materijalni temelji, prema norveškome istraživaču, stvorili prostor za širenje ideologije ljubavi (one Marxove), prema kojoj odnosi postaju temeljeni na „osobnome ispunjenju“, a ne na obvezama.
U prijevodu, to bi značilo: uživaj, druže, bez ikakve žrtve, carpe diem! Ukratko, duh današnje zapadne filozofije života.
Promjena antiživotne klime
Kao jedan od ključnih problema Larsen navodi i današnje veze, točnije način na koji muškarci i žene biraju partnere. Naime, žene su usmjerene, kako tvrdi, na pronalaženje „najboljega mogućega“ partnera koji će im pružiti stabilnost. trudnicaZbog toga se fokusiraju na usku skupinu potencijalnih partnera, koji, međutim, često nisu spremni za dugoročne obveze, što dovodi do kratkotrajnih veza i opadanja plodnosti.
Aplikacije za spojeve poput Tindera dodatno kompliciraju ovaj proces, dok nepovoljni društveni uvjeti i struktura koja ne podržava majčinstvo još više otežavaju stvari. Larsen također ističe kako je ideologija temeljena na kontracepcijskoj piluli uzela maha i među muškarcima, čime je omogućeno daljnje odvajanje spolnih odnosa od rađanja.
Ova dinamika favorizira kratkoročne veze i osobno ispunjenje, dok dugoročna stabilnost pada u drugi plan. Nije li ovo, na neki način, moderna verzija marksističke jednadžbe – slobodna ljubav, a ne brak?
Larsen zaključuje da bi društvo trebalo promijeniti pristup kako bi žene, već u svojim dvadesetima, shvatile da bi im obitelj s troje djece mogla pružiti bolji život nego život bez partnera i djece. To bi, naravno, zahtijevalo radikalnu promjenu trenutne antiživotne klime koja vlada u zapadnim društvima, gdje su obitelj i majčinstvo često marginalizirani, a individualizam i kratkoročni užitak stavljeni u prvi plan.
Crne matematičke prognoze
„Prošli smo kroz mnoge teške izazove u povijesti, ali mogu jamčiti – s matematičkom preciznošću – da ne ćemo preživjeti kolaps plodnosti. Ako ništa ne poduzmemo, stopa nataliteta će i dalje padati, ugrožavajući gospodarstvo i društvenu stabilnost“, upozorava bez zadrške norveški znanstvenik
Društvo se jednostavno smanjuje: sve je manje novorođene djece, učenika, studenata, radne snage. Posljedica toga je nedostatak radnika koji su ključni za održavanje društvenih i gospodarskih struktura. S vremenom će situacija postajati sve teža.
Larsen upozorava da stopa plodnosti već drastično opada. Primjerice, u njegovoj Norveškoj stopa iznosi 1,4, a ako ekpadne na razinu Južne Koreje, koja iznosi 0,7, svaki će naraštaj biti upola manji od prethodnoga. U tri naraštaja, to bi značilo gubitak 96% populacije. Dakle, ako se sada školuje stotinu djece, za tri naraštaja bit će ih samo četvero.
I upravo tu dolazi onaj otrežnjujući dio ove analize, koji nas suočava sa stvarnošću – posljedice ovakve antiživotne klime i zapadne filozofije koja je okrenuta protiv života postat će očite u matematičkim brojkama.
Kolaps demografije više ne će biti samo apstraktan fenomen – on će biti izračunat u konkretnim brojkama: manje djece, manje radne snage, manja proizvodnja, manja stabilnost društva. To će u konačnici značiti kolaps obrazovnoga sustava, zdravstva i drugih ključnih sektora.
Neki gradovi, upozorava Larsen, mogli bi postati gradovima duhova, poput onih u Japanu i Italiji, gdje se već vide prvi znakovi ovih dramatičnih promjena.
Ako se ne poduzmu koraci kako bi se zaustavio pad nataliteta i preokrenula trenutna antiživotna klima, budućnost zapadnih društava mogla bi izgledati drastično drugačije. „Što čovjek sije, to će i požnjeti“, piše u Bibliji.
Kršćanska Europa, koja je stoljećima svoje vrijednosti temeljila na životu i obitelji, suočava se s prijetnjom vlastite demografske i kulturne erozije. Ako ne posadimo sjeme koje će izrasti u buduće generacije, mogli bismo požnjeti opasne plodove vlastite autodestrukcije, a društva koja su nekoć bila jaki stupovi civilizacije mogla bi nestati u tišini.
Barbara Dijanović
