Ljeto kada su dogme jugokomunističke ideologije popucale na tri razine
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 06 Rujan 2025 18:09
Kako sada stvari stoje, ovo ljeto polako se oblikuje u jedno od onih prijelomnih, ljeto koje bi, gledano unatrag, moglo zauzeti posebno mjesto u novijoj povijesti hrvatskoga naroda, ne zbog mora, sunca i turista, nego zbog procesa koji polako mijenjaju naš odnos prema vlastitoj prošlosti.
Nakon dugoga razdoblja nametnute epšutnje, ideološkoga pritiska i sustavnoga iskrivljavanja povijesti, napokon je zapuhao povjetarac promjene – onaj koji je narod, ili barem onaj njegov dio koji još nije izgubio osjećaj za istinu, s nestrpljenjem iščekivao.
Sve je započelo glazbom. Thompsonov koncert na zagrebačkome Hipodromu nije bio samo glazbeni spektakl, već snažan društveni impuls, svojevrsni narodni referendum o identitetu, povijesti i sjećanju. Stoga ne začuđuje što se jugokomunistička kamarila još uvijek nije oporavila od toga šoka. I dok je kumrovčad, zahvaćena groznicom teškoga thompsonitisa, oplakivala pola milijuna mladih „ustaša“ na Hipodromu, iz Strasbourga je stigao novi udarac na ionako potresene i već načete mitove njihove ideološke ostavštine.
Naime, u utorak, 8. srpnja, Europski parlament usvojio je rezoluciju pod nazivom „Očuvanje sjećanja na žrtve poslijeratnoga komunističkog razdoblja u Sloveniji“. Riječ je o inicijativi slovenske zastupnice Romane Tomc (EPP), kojom se traži da slovenska vlada obnovi Nacionalni dan sjećanja na žrtve komunizma, koji je 2023. godine ukinut, što je bio jasan korak unatrag u procesu suočavanja s komunističkom prošlošću.
U samoj rezoluciji naglasak je na priznavanju i institucionalnome očuvanju sjećanja na žrtve komunističkoga režima nakon 1945. godine, osudi zločina komunističkih i drugih totalitarnih režima, pozivu na edukaciju, komemoraciju i procesuiranje zločina iz toga razdoblja, kao i na otvaranju arhiva i rehabilitaciji žrtava, uz istovremeno izbjegavanje kolektivne krivnje.
Unatoč važnosti ove rezolucije, u kojoj se jasno ističe kako komunističko nasilje nije bilo ograničeno samo na Sloveniju, već je pogodilo sve republike bivše Jugoslavije, u Hrvatskoj je (sasvim očekivano), dokument prošao gotovo komunizampotpuno nezapaženo. Političari su šutjeli, većina tzv. hrvatskih medija ga je ignorirala, a oni koji inače glasno zagovaraju „europske vrijednosti“, ovaj su put ostali nijemi. Ta njihova šutnja vrlo jasno ilustrira dubinu ideološke selektivnosti u domaćem javnom prostoru, a koja proizlazi iz dobro nam znanih razloga.
Zašto drugovi šute?
I sada kada se Europski parlament jasno očitovao o potrebi suočavanja s komunističkim naslijeđem, nameće se logično pitanje: gdje su sada svi oni samozvani čuvari „europskih vrijednosti“? Zašto drugovi sada šute? Zašto je u njihovim redovima odjednom zavladala tišina? Odgovor je i jednostavan i neugodan; jer upravo ova rezolucija udara u same temelje ideološke baštine koju mnogi od njih još uvijek brižno njeguju.
Doneseni dokument ne poziva samo na osudu svih totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma – nego i na otvaranje arhiva bivših jugoslavenskih tajnih služba, UDBA-e i KOS-a, kako bi se istina o poslijeratnim zločinima napokon iznijela na svjetlo dana.
Europski odraz naše rasprave: između arhiva i dogma
Uz podršku konzervativnih klubova poput Europskih konzervativaca i reformista, Patriota za Europu i Europe suverenih nacija, rezoluciju je podržala i najbrojnija skupina u Europskome parlamentu – Europska pučka stranka (EPP), kojoj pripadaju i HDZ-ovi zastupnici. Za rezoluciju je glasovalo 357 zastupnika, dok je 266 bilo protiv.
Zanimljivo je, i nimalo slučajno, da su socijaldemokrati, zajedno sa Zelenima, Ljevicom i liberalima – uključujući i grupaciju trenutačne slovenske vlade – pokušali odgoditi glasovanje. U pozadini toga manevra nije bilo samo proceduralno otezanje, nego i vrlo jasna politička namjera: budući da je rezolucija usvajana po skraćenoj proceduri unutar Odbora za predstavke, svaka odgoda značila bi njezino tiho odbacivanje.
Štoviše, prve pukotine pojavile su se još u lipnju, na sjednici Odbora za peticije, kada su zastupnici Ljevice i Zelenih arhivdemonstrativno napustili raspravu. Njihov odlazak bio je više od puke geste, bila je to jasna poruka neslaganja, ne samo s konkretnim prijedlogom, već i s pravcem kojim bi europska politika mogla krenuti u pokušaju sustavnijega suočavanja s komunističkom prošlošću.
Iako je hrvatsko društvo duboko podijeljeno oko pitanja vezanih uz Drugi svjetski rat i poraće, jasno je da ta podjela nije isključivo hrvatski specifikum. Odraz te polarizacije vidljiv je i u Europskome parlamentu, što najbolje potvrđuje omjer glasova prilikom donošenja rezolucije. Tijekom same rasprave s lijevoga kraja političkoga spektra stizale su optužbe o navodnome „povijesnom revizionizmu“, dok su konzervativni zastupnici naglašavali da je riječ o odavanju počasti svim žrtvama totalitarnih režima, bez selektivne memorije i dvostrukih standarda.
Jedan od glasnijih protivnika rezolucije bio je i hrvatski eurozastupnik iz redova SDP-a, drug Marko Vešligaj, koji je poručio da je riječ o relativiziranju činjenica i širenju neistina, usporedivši taj dokument s onim što se, prema njegovu mišljenju, trenutno događa i u Hrvatskoj, vjerojatno misleći na onih pola milijuna „ustaša“ s Thompsonovoga koncerta. Njegove riječi, međutim, jasno razotkrivaju ono što se sustavno gura pod tepih – duboko ukorijenjen otpor prema suočavanju s komunističkom prošlošću.
Rezolucija je teško pogodila i Gordana Bosanca (Možemo), eurozastupnika iz redova Zelenih, koji je slovensku desnicu optužio za navodnu zloupotrebu parlamenta u predizborne svrhe. No ostaje otvoreno pitanje: o kakvoj točno zloupotrebi priča možemovski Gogo? Otvaranje arhiva, imenovanje žrtava i raskid s institucionaliziranom šutnjom nisu ideološki revanšizam, već civilizacijski minimum koji razdvaja demokraciju od dogme. I tako dok hrvatski narod pjeva i traži istinu, drugovi tuguju. Ne za žrtvama, već za dogmama.
Istraživač i pokretač rezolucije – u Zagrebu
Zanimljivo je istaknuti kako je upravo u trenutku kada je Europski parlament usvojio rezoluciju o nužnosti suočavanja s naslijeđem komunističkoga nasilja u Zagrebu održana konferencija pod nazivom „Oslobođenje ili porobljavanje?“, koju su organizirali Centar za obnovu kulture i udruga New Direction, povodom 80. obljetnice završetka Drugoga svjetskog ferbcxrata. Među glavnim govornicima bio je slovenski povjesničar, prof. dr. Mitja Ferenc, jedan od ključnih inicijatora spomenute rezolucije. Već četvrt stoljeća prof. Ferenc sustavno istražuje poratna grobišta u Sloveniji i razotkriva mračne dimenzije partizanskih zločina, poput onih u Hudoj jami, gdje su pronađeni gotovo netaknuti posmrtni ostatci stotina žrtava.
U razgovoru za Glas Koncila, Ferenc je opisao kako je put do usvajanja rezolucije bio trnovit – od zabrane slovenskoga Nacionalnog dana sjećanja na žrtve komunističkog nasilja do konačnoga priznanja težine tih zločina u Europskome parlamentu. Iako su stručnjaci u Sloveniji, zahvaljujući zakonu iz 2015., postigli značajne pomake u istraživanjima, politički motivi često su kočili daljnji napredak. Upravo zbog takvih odugovlačenja, zbog kojih su žrtve nerijetko ostajale u vrećama – kao što je bio slučaj sa žrtvama iz Hude jame, što predstavlja pravu civilizacijsku sramotu – nastala je inicijativa da se putem rezolucije izbori dostojan pokop i trajno sjećanje na sve žrtve, u skladu s ranijom europskom rezolucijom iz 2009. godine o jednakome komemoriranju svih totalitarnih režima.
Profesor Ferenc osvrnuo se i na odnos hrvatske strane prema ovim osjetljivim pitanjima. Kao član mješovite hrvatsko-slovenske komisije za poratna vojna grobišta, iz prve ruke poznaje tijek diplomatskih pregovora o sudbini posmrtnih ostataka hrvatskih vojnika pronađenih na području Slovenije. Još 2014. godine, Republika Hrvatska donijela je odluku kojom je slovenskoj strani povjerila pokop 160 žrtava, pripadnika oružanih snaga NDH, pogubljenih u blizini aerodroma Cerklje kod Krke, uz mogućnost postavljanja spomen-ploče na samome grobištu. Rad spomenute komisije ubrzo je zapao u višegodišnju stagnaciju, a kako je pasivnost hrvatske strane postajala sve očitijom, Ferenc je, kao aktivan član tijela, iznova postavljao pitanja o izostanku političke volje i konkretnoga angažmana. Unatoč godinama zastoja, slovenski istraživač danas ističe kako se pomaci ipak naziru. Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved nedavno je poručio kako je Hrvatska spremna preuzeti posmrtne ostatke za koje se može nedvojbeno utvrditi hrvatski identitet, a pitanje njihova dostojanstvenoga ukopa ponovno je otvoreno. No, kako upozorava Ferenc, sada je vrijeme da s riječi prijeđe na djela.
Posebnu težinu radu slovenskoga istraživača daje i duboko osobni doživljaj Hude jame. Ferenc je opisao kako su hudamjesecima ulazili u rudarski rov, razbijali vapnene pregrade, svjesni opasnosti od nedostatka kisika. Kada su ugledali ostatke 429 ljudi, gotovo neraspadnute zbog specifičnih uvjeta u jami, prizor ih je potresao do suza. Ruka žrtve s drvenom protezom ostala mu je u trajnom sjećanju kao simbol brutalnosti zločina.
Izuzetno vrijedan doprinos razumijevanju razmjera poratnih stradanja hrvatskoga naroda predstavlja i njegov znanstveni članak iz 2022. godine pod naslovom Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji – 30 godina nakon demokratskih promjena. Problemi i rezultati istraživanja. U tome znanstvenom radu slovenski povjesničar i istraživač, oslanjajući se na arhivsko gradivo kriminalističke policije i okružnih tužiteljstava Republike Slovenije, izvješća Povjerenstva Vlade za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta, dokumentaciju izvođača ekshumacija, terenska istraživanja i objavljenu znanstvenu literaturu, donosi sveobuhvatnu analizu poratnih prikrivenih grobišta, s posebnim naglaskom na ona u kojima počivaju hrvatske žrtve.
Pregled službenih evidencija otkriva kako je u razdoblju od prvih demokratskih izbora 1990. pa do kraja 2022. godine u Sloveniji istraženo ukupno 224 grobišta i mjesta smaknuća. Od toga broja, 91 grobište u cijelosti je ekshumirano, na 31 lokaciji provedena su djelomična iskopavanja, dok je na još 102 mjesta sondiranjem potvrđena nazočnost ljudskih skeletnih ostataka. Ukupno su ekshumirani posmrtni ostatci 8 455 žrtava. Među djelomično ili potpuno istraženim grobištima, njih trinaest identificirano je kao mjesta u kojima su žrtve, u cijelosti ili djelomično, pripadnici oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, što je utvrđeno na temelju pronađenih osobnih predmeta i drugih izvora.
Ferenc u svome radu ističe da je, zahvaljujući novome zakonodavnom okviru, koji je omogućio nastavak sustavnoga istraživanja i uređenja prikrivenih grobišta, barem djelomično smanjen civilizacijski i pijetetni dug naše generacije prema prešućenim žrtvama. Ipak, brojni izazovi ostaju. Prema autorovim očekivanjima, u idućim godinama možemo računati petna znatan porast broja identificiranih hrvatskih žrtava, osobito nakon planiranih ekshumacija na lokacijama poput Špilje pod Krenom u Kočevskom Rogu, protutenkovskih rovova u Celju, Mislinje, Troblja između Slovenj Gradeca i Velenja, Mosteca kod Brežica, Bistrice ob Sotli nedaleko od slovensko-hrvatske granice, Kumrovca, te grobišta Žančani pokraj Slovenj Gradeca. Poseban izazov, kako navodi Ferenc, predstavljaju tehnički zahtjevne lokacije rudarskih okana, poput Krištandola kraj Hrastnika, Trbovlja, Pečovnika kraj Celja i Polajne nedaleko od Zreča, gdje bi istraživanja bila osobito složena, ali i od iznimne važnosti za utvrđivanje pune istine o poslijeratnim likvidacijama.
Ferencov rad nije samo povijesni doprinos, već i apel za civilizacijski minimum: dostojan pokop, otvaranje arhiva i trajno poštovanje prema svim žrtvama komunističkih zločina. Treba pritom naglasiti da se i u Hrvatskoj brojni povjesničari sustavno bave istraživanjem komunističkih zločina, no kako njihova tumačenja ne odgovaraju jugokomunističkim ideološkim narativima, njihovi radovi u javnosti često ostaju marginalizirani ili potpuno prešućeni.
Pucanje dogmi na tri razine
Nakon velikoga uspjeha u Europskome parlamentu, što usvojena rezolucija o žrtvama komunizma nedvojbeno jest, dobre vijesti ovih su dana stigle i iz Praga. Naime, predsjednik Petr Pavel potpisao je zakon kojim se komunistička jugideologija formalno izjednačuje s nacističkom, a njezino promicanje kriminalizira. Novi češki Kazneni zakon predviđa zatvorske kazne do pet godina za svako javno veličanje ideologija koje negiraju ljudska prava ili potiču mržnju.
Iz svega navedenog razvidno je kako se dogme jugokomunističke ideologije ljuljaju na tri ključne razine, i upravo zato njihovi domaći i inozemni apologeti danas tako glasno nariču. Prva je društveno-kulturna razina, gdje narod, kroz događaje poput Thompsonovoga koncerta u Hrvatskoj, jasno pokazuje da želi raskid s nametnutom šutnjom i povijesnim lažima. Druga je pravno-politička razina, gdje institucije poput Europskoga parlamenta, ali i nacionalne države poput Češke napokon otvaraju prostor za pravdu, istinu i rehabilitaciju žrtava komunističkoga režima.
Treća, znanstvena razina, predstavlja temelj i nosivi element društvene i pravno-političke sfere, jer upravo ona istinu izvlači na svjetlo dana. Kroz uporno istraživanje, analizu arhiva i terenski rad, znanstvenici ruše mitove, razotkrivaju zaboravljene zločine i pružaju čvrstu podlogu za društvenu svijest i pravnu odgovornost. Bez te razine, ni kulturni otpor ni politička volja ne bi imali stabilno uporište.
Thompsonov stih „Po metodi jugokomunista/ Tri put slaži, istina ne važi“ precizno je opisivao logiku jednoga sustava. Ali danas, kada se istina o zločinima i žrtvama na sve tri razine probija na svjetlo dana, taj princip, drugovi, više ne važi.
Barbara Dijanović
