Veliki razgovor Mladena Pavkovića s prof. dr. Andrijom Hebrangom
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 06 Rujan 2025 11:01
S profesorom emeritusom dr. sc.. Andrijom Hebrangom uvijek je zanimljivo razgovarati. Znamo se još i prije Domovinskoga rata, kad sam relativno često bio gost kod njegove majke, hrvatske mučenice Olge Hebrang. Prije svega, po mojem mišljenju, ovaj se čovjek ponaša odgovorno, a i otvoren je prema svima. Govori stručno i edukativno, što je važno i ulijeva povjerenje.
Iza njega je bogato iskustvo u zdravstvu, njegovoj prvoj i velikoj ljubavi, a i u politici je ostvario zapažene rezultate. Bio je ministar u čak četiri Vlade, potpredsjednik Vlade, zastupnik u Hrvatskom saboru…Nositelj je brojnih odličja, a i pričuvni je general Hrvatske vojske…S obzirom da je u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata bio na ćelu zdravstvenih djelatnika, da je naše zdravstvo u tim i takvim okolnostima, dobrim dijelom i zahvaljujući njemu i njegovim suradnicima, ostvarilo zapažene rezultate, molili smo ga, na početku razgovora da se malo prisjeti uloge i značaja ovog važnog sektora u vrijeme agresije…
Rekao je: Hrvatsko zdravstvo uključilo se u obranu Hrvatske odmah na početku srpsko-crnogorske agresije, koja se danas pogrešno zove Domovinski rat. Odmah nakon što su lokalni Srbi, naoružani iz Beograda oružjem tadašnje JNA, u kolovozu 1990. postavili balvane i zapriječili hrvatske prometnice, napravili smo Ratni plan hrvatskog saniteta. Nismo imali ništa od saniteta, ni stručnjaka niti opreme. Nismo imali ni vojnih kadrova, jer Hrvati u sanitetu JNA nisu mogli napredovati. Primjerice, služio sam vojsku 1971. kao gotov liječnik s položenim stručnim ispitom, ali sam bio raspoređen u pješadiju i izašao nakon godinu dana kao običan vojnik. Podobni Hrvati su barem završavali neki podoficirski tečaj i dobili podoficirske činove, ali ni oni nisu ništa znali o organizaciji. Zato sam odmah 1990. stupio u vezu sa sanitetima onih država koje su nas podržavale kako bi nešto naučili. Prva ratna dežurstva imali smo u lipnju 1991. kada je JNA napala Sloveniju. Organizirali smo Glavni sanitetski stožer koji je okupljao mnoge liječnike, sestre i tehničare, sve redom dragovoljce. Na teren smo išli u odorama Hrvatske policije, koja je bila prva organizirana obrambena snaga. Kasnije, kada smo oformili vojsku, uveli smo i vojni sanitet. Budući da nismo mali vojne bolnice, a onu jedinu sačuvanu u Zagrebu okupirali su kadrovi srpske JNA i cijelu 1991. liječili četnike koje su im dovozili helikopterima, napravili smo po uzoru na Izrael tzv. Integralni civilno-vojni sustav“. U njemu je svaka bolnica u kratkom roku mogla biti pretvorena u ratnu prema u naprijed utvrđenim pravilima. Integralni sustav je besprijekorno funkcionirao i bio zdravstvena ali i psihološka potpora bojovnicima, Budući da nismo imali transportnih sredstava za ranjenike, morali smo organizirati što stručniju prvu pomoć na bojišnici, pa smo liječnike pomakli na prve crte. Konačni rezultati su odlični, objavili smo ih u knjigama i na stručnim kongresima diljem svijeta. Ukupna smrtnost ranjenika bila je 1,5 posto, što je među najboljim rezultatima u povijesti ratovanja. Cijeli rat nismo imali tetanusa, ni jednu alimentarnu intoksikaciju...Sve je dokumentirano, ali te knjige ne zanimaju vrh današnje administracije u zdravstvu niti ikoga u Vladi. Šteta, jer na tim iskustvima mogli smo osnovati ratni rezervni sanitet. Ovo posebno naglašavam jer su iz naše organizacije saniteta neke dijelove, kao npr. Mobilne kirurške ekipe, preuzeli i stručnjaci u NATO-u. Ostavili smo u ministarstvu cjelokupnu arhivu, ali su vlast osvojili dezerteri pa je tako SDP-ova ministrica Stavljenić-Rukavina izbacila na ulicu svu arhivu ratnog saniteta i ukinula sustav 24-satnog javljanja opasnih situacija. Zbog toga je uskoro među ostalim kasnila i obavijest o kvarovima na filterima za dijalizu pa je nepotrebno umrlo nekoliko bolesnika. Podnio sam protiv nje kaznenu prijavu koja nikada nije procesuirana a ona je prošla samo s ostavkom. Na žalost i kasniji HDZ-ovi ministri, pretežito dezerteri, nisu bili zainteresirani za rezervni ratni sanitet. Ipak, najveća satisfakcija su nam spašeni životi ranjenika, kao i civila i pohvala dr. Franje Tuđmana. Kad je nakon Oluje okupio cijeli Glavni stožer saniteta rekao je da jesanitet bio jedna od rijetkih ratnih formacija na koje nikada nije imao nikakvih primjedbi. To je ujedno antituđmanovcima, koje je nakon njega narod birao, bio temeljni povod za ukidanje svega što je od ratnog saniteta ostalo.Njihovi kompleksi što se nisu odazvali zovu Domovine i danas dominiraju politikom koju vode. Da su samo pretpostavljali kako ćemo u tom ratu pobijediti, svi bi se oni redom javili na poziv države. No oni su bili sigurni da ćemo biti poraženi od višestruko bolje naoružanog neprijatelja i visjeti po ulicama na stupovima.
A, kako se u to vrijeme zbrinjavalo ranjenike, poglavito na prvim crtama obrane – pitamo dalje, a dr. Hebrang kaže:
Na prvom crtama ranjenici su dobivali najvišu stručnu pomoć, jer ja ček u 60 posto ranjavanja prvu pomoć davao liječnik. To je bila velika razlika od prijašnjeg JNA sustava gdje je prvu pomoć na bojišnici davao priučeni bolničar. Tako organiziran prvi ešalon spasio je brojne živote a nakon takve prve pomoći ranjenici su mogli dulje vremena čekati transport u sljedeće ešalone. Na ponos i diku imali smo uvijek dovoljno dragovoljaca liječnika, medicinskih sestara i tehničara na prvim crtama. Ukupno ih je u prvom ešalonu sudjelovalo 12.000. Podsjetimo se sada sramote izjave dezertera Milanovića koji tvrdi da je Hrvatsku bojišnicu dugačku tisuću kilometara branila šaka dragovoljaca!?Samo za Oluju smo mobilizirali 200 000 novih branitelja, sve redom dragovoljaca. Sa svojim netočnim tvrdnjama on je tipičan primjer kompleksa čovjeka koji je izbjegao zov Domovine, za što su ga hrvatski birači nagrađivali na izborima.
Međutim, nismo i nećemo zaboraviti da su u to ratno vrijeme mnoge hrvatske bolnice i zdravstvene ustanove bile srušene, poput bolnice u Vukovaru…
Srbi su granatiranjem i bombardiranjem srušili 14 bolnica, od kojih potpuno bolnice u Vukovaru, Pakracu, Slavonskom Brodu, u njima je u podrumu funkcionirala ratna kirurška služba do kraja rata, zahvaljujući hrabrom osoblju i redovitoj opskrbi. Nikada nitko nije odgovarao za ratne zločine nad hrvatskim bolnicama jer hrvatsko pravosuđe nije procesuiralo zločince. Nekoliko kaznenih prijava podnijeli smo mi u Udruzi liječnika dragovoljaca, ali tužbe nikada nisu prihvaćene niti zločinci procesuirani. Upravo te naše tužbe za ratne zločine Srba u agresiji na Hrvatsku bile su povod polaganom zapostavljanju te na kraju ukidanju naše Udruge. Odnos naših snaga prema neprijateljskim bolnicama bio je krajnje korektan i u skladu s međunarodnim poveljama. Najbolje to pokazuju snimke kninske bolnice, koje sam napravio odmah po ulasku u Knin, u Oluji.One pokazuju da bolnica unatoč žestokog granatiranja grada nema ni jedno jedino oštećenje. Zapovijed je bila da se poštede civili i bolesnici. S time smo prekinuli povijesnu tradiciju partizana i kasnije Srba u agresiji na Hrvatsku da se ubijaju bolesnici..
VELIKI DOPRINOS MEDICINSKIH SESTARA
No, poštovani doktore, ne smijemo zaboraviti da su pored liječnika i drugih, veliki obol u to vrijeme dale i medicinske sestre. Međutim, njih nažalost danas malo tko i spominje, a čak, ako se ne varamo, nemaju ni statuse hrvatskih braniteljica…
Imate pravo. Medicinske sestre i tehničari dali su nemjerljiv doprinos u konačnoj pobjedi nad srpsko-crnogorskim agresorom. Nikada nam nije nedostajalo dragovoljaca iz njihovih redova, a svojim domoljubljem i stručnošću zaslužili su najveća priznanja. Međutim, sadašnja ali i prijašnje vlade su ih marginalizirale, kao uostalom i cijeli sanitet. Prvenstveno zato jer je Sanitetski stožer bio prva organizirana obrambena jedinica i zato jer je sanitet dr. Tuđman uvijek s ponosom hvalio. Međutim, nositelji saniteta nikada nisu doživjeli odgovarajući tretman jer hrvatski birači nikada za predsjednika države ili Vlade nisu birali branitelja.
No, je li, po Vama, među zdravstvenim osobljem, a poglavito liječnicima bilo i dezertera?
Da, na žalost, bilo je liječnika dezertera koji su napuštali Hrvatsku u doba srpsko-crnogorske agresije. Takav kukavički postupak nije samo sramota za liječničku profesiju već predstavlja i dezerterstvo. Dvojica od njih, Dragan Primorac i Milivoj Kujundžić, tužili su me sudu jer ih zovem dezerterima. Tužbe su im odbijene jer sam dokazao da po Kljajiću i u Hrvatskom leksikonu postoji i civilno značenje dezerter za one civile koji odbiju ili izbjegnu obnašati svoju dužnost. Obojica su kasnije nagrađeni ministarskim mandatima, od dezertera izabranih na izborima na kojima ih je birao hrvatski narod. Jednog od njih, Dragana Primorca, čak je Plenković uzeo za predsjedničkog kandidata HDZ-a zbog čega sam nakon 26 godina napustio stranku s kojom sam u Tuđmanovo doba stvarao i branio Hrvatsku. Isticanjem dezertera za kandidata stranke koja je vodila hrvatski narod u najsjajnije pobjede u povijesti definitivno je uništilo HDZ kao hrvatsku stranku. Povijest će ovu kandidaturu bilježiti kao najveći udarac moralu, domoljublju i poštenju.
Ministarstvo hrvatskih branitelja već godinama organizira i sistematske preglede za ljude koji su bili sudionici rata. O tome ste, ako se ne varamo imali negativno mišljenje…
Gledajte, sistematski pregledi za hrvatske branitelje, tvrdim i dalje, vode se nestručno, manjkavo i protuzakonito. Sva je sreća da po zakonskoj obvezi Hrvatski zavod za javno zdravstvo objavljuje godišnja izvješća o tim pregledima pa ostaje arhiva temeljem koje će jednoga dana netko analizirati propuste koji nepotrebno odnose živote dijela branitelja. Oni umiru od srčanih bolesti i tumora koji bi se mogli na vrijeme dijagnosticirati i liječiti. O tome svake godine obavještavam najodgovornije, Plenkovića, Medveda i Jandrokovića, tražeći neovisni stručni tim koji će ispitati kvalitetu tih pregleda. Ni jedan mi nikada nije odgovorio a Medved je odredio nekoliko egzistencijalno ovisnih službenika njegova Ministarstva branitelja da odbiju moje prijedloge. Evo u kratko o čemu se radi.
Recite, o čemu?
Branitelji trebaju imati sistematski pregled svake druge godine, prema relevantnim podacima iz svjetske literature (proslijedio sam navedenim dužnosnicima). Za preživjelih 400.000 branitelja to je 200.000 pregleda godišnje, a Tomo Medved, prema izvješćima Zavoda za javno zdravstvo, organizira samo 10.000 pregleda godišnje!!! Tako je u 8 poratnih godina umjesto 1.600.000 pregleda izvedeno samo 94.951 pregleda! Uz to ti se pregledi obavljaju u bolnicama, iako poZakonu o zdravstvenoj zaštiti čl. 30. takve preglede mogu voditi isključivo liječnici obiteljske medicine, jer su, za razliku od bolnica, povezani u sustav praćenja bolesnika.
Koje su, po Vama, posljedice ovakvih navodno teških propusta?
U navedenim godišnjim Izvješćima nema podataka o srčanoj frekvenciji za prosječno 40 posto branitelja, o ergometriji za 90 posto, PSA značajan za otkrivanje karcinoma prostate nije naveden ni za jednog branitelja itd. Posljedica toga je da umire dnevno 17,8 branitelja, a u nekih od njih mogle su se bolesti dijagnosticirati na vrijeme. Hrvatski zavod za javno zdravstvo objavio je da je prosječna dob umiranje za 2023. bila 73,7 godina a u branitelja za istu godinu 66,4 godine. Na žalost, ni Hrvatska liječnička komora ne potiče istraživanje o sistematskim pregledima branitelja, a glavna urednica Liječničkih novina prof. dr. Lada Zibar odbila mi je rad u kojemu sam o tome pisao. Na statističke pokazatelje na koje ju upozoravam svake godine uopće ne ogovara.Postali smo država u kojoj strah za pozicije i egzistenciju upravlja javnom politikom, a upravio smo zbog toga rušili prethodnu državu. Na žalost, ni braniteljske udruge nisu inzistirale na provjeri podataka koje iznosim. Neću odustati od redovitih analiza navedenih podataka, jer sam veliki dio života posvetio čuvanju života naših branitelja koji su svoje zdravlje žrtvovali za našu Hrvatsku.
Trebaju li i moraju hrvatski branitelji imati zdravstvenu zaštitu, bez mjesečnih plaćanja, odnosno -besplatno?
Najmanje što se može dati braniteljima je besplatna cjelokupna zdravstvena zaštita, prvenstveno sistematski pregled svake dvije godine. No ti pregledi moraju biti stručno vođeni i ne protuzakoniti kao sada.
A, kako su, po Vama, prošli liječnici koji su sudjelovali u ratu,poglavitošto setičerezervnih ilipočasnih vojnih činova, pa i državnih odličja?
Liječnici dragovoljci doživjeli su mnoge nepravde, a najveću im je zadala sadašnja vlast jer je Tomo Medved sve one liječnike koji do novog zakona o braniteljima nisu osigurali status branitelja taj status ukinuo! Od njegova Zakona oni su samo sudionici Domovinskog rata, kao primjerice i mornari trgovačke mornarice. Nije ga briga što su bili na prvim crtama neposredno ugroženi od neprijatelja. Da tragikomedija te odredbe u Zakonu bude još veća, status branitelja mogu dobiti samo liječnici sudionici Domovinskog rata koji su poginuli ili su postali invalidi!? Ta je odredba protuustavna jer ne poštuje jednaka prava svim liječnicima dragovoljcima. Podnijeli smo ustavnu tužbu ali nikada nismo dobili odgovor! Čudite se? Nemojte, jer se vodi posebna briga da u Ustavni sud, a posebice na mjesto predsjednika, ne uđe neki branitelj.
OTIŠAO SAM DRAGOVOLJNO
U vrijeme i nakon hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata Vi ste neprestano obavljali i značajne vojne i političke dužnosti. Međutim, ako se ne varamo, zadnjih godina došli ste „na led“, kao da su zaboravljene Vaše zasluge i Vaš doprinos stvaranju države. Kako se to dogodilo?
Iz političkog života otišao sam dragovoljno, nakon što su za predsjednika države hrvatski birači birali Ivu Josipovića, dijete komunizma i čovjeka koji je izbjegao rat. Bio sam tadakandidat HDZ-a, i to jedini kandidat koji nikada nije bio član Saveza komunista i jedini dragovoljac u specijalnoj policiji od prvoga dana agresije, a kasnije čelnik ratnog saniteta. U stranci me je sadržajno izbacio Andrej Plenković, tako da nisam dobivao pozivnice ni za obilježavanja obljetnica stranke u područjima u kojima sam tri puta pobjeđivao na izborima za Sabor kao nositelj liste, kao što je bio slučaj u 2. izbornoj jedinici! Očito se je bojao da bih uzeo riječ i raskrinkao njegov zadatak najavljene promjene stranke i države, nošen njegovim i Granićevim uvođenjem detuđmanizacija. Njihova detuđmanizacijaje dovela do dna u EU po kupovnoj moći i na vrh po inflaciji, korupciji i iseljavanju Hrvata. No poštujem izborne odluke hrvatskih birača koji su pupčanom vrpcom vezani uz djecu jugokomunizma koju redovito biraju (Mesić, Račan, Josipović, Kosor, Bandić, Milanović, Plenković...). Moja je osobna satisfakcija da ću Tuđmanovih 11ratnih odličja odnijeti sa sobom u grob, a dezerteri takvu čast ne mogu ni razumjeti.
Čujemo da ste se povremeno trebali pojavljivati i na sudovima, da su Vas tužili, ili ste Vi nekoga tužili… Tko Vas je sve tužio i zašto?
O, da. Imao sam niz tužbi. Da ne zamaram čitatelje, navesti ću samo posljednju kojom me je tužio Manolić. Sud je odbio mišljenje vještaka, kojeje bilo u moju korist. Prihvatio je tužbu, iako Manolić nije imao originalnu snimku TV emisije za koju me je tužio, jer joj je istekao rok za čuvanje. Ipak sam izgubio proces, a sudac je dobio unapređenje na višu instancu. Nedavno sam izgubio i protiv još jednog notornog ljevičara Vlatka Silobrčića, ravnatelja Imunološkog zavoda u doba propasti tog gospodarskog diva. Oklevetao me je u medijima da sam htio kupiti taj Zavod, a ja nisam ni znao gdje je, jer je bio u nadležnosti Ministarstva gospodarstva, a ne zdravstva. Također je napisao da sam od njega tražio prodaju dionica, kao da je on kao ravnatelj nadležan za prodaju. Napokon, tvrdio je da sam ga to tražio telefonom kao da nisam znao da se u to ratno doba prisluškuju svi razgovori. Nisam naivan kao Mate Granić koji je mobitelom javljao „pola tebi, pola meni, pola Bagi“. Ipak sud je zaključio da takva sramotna Silobrčićevaobjava u medijima nije kleveta! Na takvo neobjektivno ispolitizirano sudstvo navikao sam u prošloj državi, ništa nova.
Nego, vratimo se opet malo na temu Domovinskoga rata. Kad bi mogli, koje bi zdravstvene djelatnike proglasili Junacima Domovinskoga rata?
Prije svega pokojnog dr. Juru Njavru. Osim njega taj naziv zaslužuje još nekolicina, ali ne želim o imenima da nekoga ne povrijedim.
Što mislite, zašto pojedini predsjednici hrvatske države izbjegavaju otići do posljednjeg počivališta prvog hrvatskog predsjednika…
Mislim da su opterećeni kompleksima prvog predsjednika. Osjećaju da mu nisu po sposobnostima ni do koljena, a o domoljublju da i ne govorim. Jedino u čemu se s njim slažu je zaštita bivših udbaša proglašavanjem tzv. pomirbe, ali o tome nije dobro govoriti. Zamislite da je bilo koji od predsjednika osim njega, ili premijera, vodio Hrvatsku u doba srpsko-crnogorske agresije! Doživjeli bismo poraz u prvoj godini rata, a mi branitelji visjeli bi po stupovima.
NEMA SPOMENIKA
Zašto se, gospodine Hebrang, ne podigne barem jedan spomenik poginulim hrvatskim zdravstvenim djelatnicima?
Zato što smo bili ponosni, organizirani i domoljubni. Danas takvi ne prolaze. Umjesto toga, ukinuta nam je Udruga liječnika dragovoljaca, jedna od prvih utemeljenih udruga. Odmah smo bili trn u oku mnogima, jer za razliku od većine udruga mi smo u javnosti komentirali razne političke događaje. Dobro smo funkcionirali, a onda je dr Vesna Bosanac u mandatu predsjednice Udruge propustila sazvati redovitu godišnju skupštinu Udruge i automatski smo po Zakonu o udrugama ukinuti. Tako je izbrisan i zadnji trag hrvatskog ratnog saniteta, ostale su samo knjige i brojni stručni članci koje smo publicirali. Možda će ih koristiti neka buduća pokoljenja Hrvata.
Bolnica u Vukovaru, koja je najteže stradala u srpsko-crnogorskoj agresiji, je obnovljena, i Vašom zaslugom. Međutim, po nama, trebala je ostati razrušena, da generacije vide što su u stanju napraviti barbari, a novu bolnicu u ovom gradu sagraditi negdje drugdje…
Imate pravo. No, uspio sam iz pretpristupnih fondova, uz pomoć moje vrijedne pomoćnice gospođe Katje Matijević, dobiti novac za vukovarsku bolnicu. Na žalost, nije ostavljen ni jedan porušeni komadić građevine da svjedoči generacijama o najvećem ratnom zločinu u Europi nakon Hitlera. Tražio sam da se ostave spomen obilježja porušenih segmenata i na drugim bolnicama, primjerice one u Pakracu, ali peta kolona je sve dokaze srpskih zločina izbrisala. Bila je to priprema za današnji suživot bez obzira na činjenicu da se nekažnjeni ratni zločini uvijek kasnije ponavljaju.
I na kraju: Je li to ta Hrvatska za koju ste se borili?
Od one Hrvatske za koju sam se borio ostale su samo granice. Sadržaj kreiraju oni koji se nisu za nju borili, ali su ih hrvatski birači izabrali. Korekcija sadržaja početi će onda kada Hrvati sazriju i shvate što znači imati državu i kako s njome upravljati.Tada će se provesti zakašnjela lustracija, uvesti zakoni po kojima se Hrvatskoj vraća suverenitet, a ne da nam stranci kupuju sve što vrijedi, a tu ističem da se u mandatima dr. Franje Tuđmana nije u strano vlasništvo prodala ni jedna hrvatska tvrtka! U toj nekoj dalekoj budućnosti, ako kao narod preživimo, ukinuti ćemo ilegalnu i uvesti kontroliranu imigraciju, razviti poljoprivrednu proizvodnju i poraziti uvozničke lobije, uništiti inflaciju, korupciju i druge zaraze, proglasiti sa zakašnjenjem heroje borbe protiv srpsko-crnogorske agresije, napraviti učinkoviti program na povratak naših iseljenika, nova rješenja zademografiju, provesti referendum o izbornom zakonu...Kao što smo se stoljećima borili za hrvatske granice, sljedeća stoljeća označiti će sazrijevanje hrvatskih ljudi. A država je onakva kakvi su joj političari, a političari su onakvi kakav ih narod bira. Naša generacija ostvarila je prvi, ali temeljni cilj stvaranja i obrane države i ponosan sam što sam u tome sudjelovao. To mi ne mogu oteti nikakvi dezerteri i protivnici hrvatskog suvereniteta na svim područjima – rekao je profesoremeritus dr. sc. Andrija Hebrang..
Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ
