Bez snažnih nacionalnih medija nema ni hrvatske budućnosti
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Rujan 2025 19:03
Informacijska okupacija Hrvatske – zašto su nacionalni mediji pitanje opstanka države
Sve što se događa ovoga ljeta – od organiziranih i sinkroniziranih napada na Marka Perkovića Thompsona, preko pokušaja difamiranja Mimohoda u Zagrebu, pa sve do sadašnjeg etiketiranja hrvatskih branitelja u Benkovcu i Šibeniku – jasno svjedoči o jednome krupnom problemu:
Hrvatska nema snažan, sustavno izgrađen i medijistrateški vođen nacionalni medijski sustav, nego tek oaze slobode kao što su pojedini portali i rijetke tiskovine. U mainstream se, doduše, ponekad pripusti pojedince s konzervativnog spektra, no to je tek smokvin list, tj. sredstvo za "opsjeniti prostotu" i stvoriti privid pluralizma. Posebno je simptomatično da u ovoj medijskoj hajci ne sudjeluju samo radikalno lijevi portali tipa Telegrama, nego i praktično svi mainstream mediji. To znači da se radi o koordiniranom obrascu, a ne o izoliranim slučajevima. Pritom treba biti jasan: značajan dio tih medija u vlasništvu je srbijanskog kapitala, a o političko-ideološkim preferencijama zaposlenih novinara sve je rekao Klauški u svom doktoratu.
U zemlji koja je mukotrpno izborila svoju slobodu i koja je krvavo platila stvaranje neovisne države, takvo je stanje duboko pogubno. Mediji nisu samo prostor javne debate. Oni su instrument oblikovanja društvene svijesti, sredstvo formiranja političkih stavova i alat za dugoročno usmjeravanje nacionalne politike. Kada je čitav mainstream sustav prepušten ili tuđim interesima ili ideološkim strukturama koje u hrvatskoj državi vide tek privremenu i neželjenu tvorevinu, posljedice su katastrofalne.
Zbog toga se pitanje jakih nacionalnih medija – od portala, preko televizijskih kanala pa sve do ozbiljnih tiskanih novina – ne može tretirati kao luksuz ili sporedna stvar. To je pitanje nacionalne sigurnosti. Onaj tko kontrolira informacijski i komunikacijski prostor, kontrolira i narodnu percepciju, a time i budućnost države. Nije stoga pretjerano reći da bez nacionalnih medija nema ni nacionalne politike, jer se političko djelovanje uvijek kreće unutar okvira koje formira medijski diskurs. Ako taj diskurs diktira netko drugi, onda je i politika samo lutka na koncu.
Danas vidimo da svaka manifestacija koja ima nacionalni predznak biva etiketirana: proslave pobjede, domoljubni koncerti, komemoracije i mimohodi sustavno se napadaju. Hrvatski branitelji – koji su jedini razlog što ova država uopće postoji – u dominantnom medijskom narativu pretvaraju se u „opasne ekstremiste“. Time se ne samo relativizira medujiDomovinski rat, nego se udara u samu srž hrvatskog identiteta. S druge strane, različite manifestacije jugonostalgičarskog i protuhrvatskog karaktera prolaze bez kritike, pa i uz otvorenu potporu istih tih medija, što pokazuje jasnu dvostruku mjeru i svjesno provođenje kulturnog inženjeringa.
Potpuno je apsurdno da Hrvatska, zemlja u kojoj većina građana pripada konzervativnom svjetonazoru, nema niti jedan konzervativni mainstream medij. To ne može biti slučajnost. To je programirano stanje – rezultat dugogodišnje kulturne hegemonije i planskog isključivanja nacionalnih i konzervativnih glasova iz glavnih medijskih tijekova. Drugim riječima, u Hrvatskoj je provedena medijska lustracija naopako: umjesto da se odstrane kadrovi iz bivšega totalitarnog sustava, upravo su oni preuzeli medijski prostor i nastavili oblikovati javnost prema obrascima jugoslavenskog i komunističkog mentaliteta.
U Hrvatskoj desetljećima svjedočimo sustavnom uništavanju svega što bi moglo poslužiti kao protuteža globalističko-jugoslavenskom i lijevoliberalnom diskursu. To je stanje neodrživo. Ako se ne stvori ozbiljan, financijski stabilan i profesionalno vođen nacionalni medijski sustav, Hrvatska će u informacijskom smislu biti trajno okupirana. A informacijska okupacija u današnjem svijetu nerijetko je opasnija od vojne. Jer dok vojna okupacija mobilizira narod na otpor, informacijska okupacija narod uspavljuje, paralizira i pretvara u poslušnog potrošača i podanika, nesposobnog razaznati vlastite nacionalne interese. Upravo zato bitka za nacionalne medije u konačnici je bitka za opstanak hrvatske države i hrvatskog identiteta.
