Udruženi pravnički pothvat protiv ZDS-a
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 23 Rujan 2025 19:00
Ustavni sud, predsjednik, premijer, suci i profesori tvrde da poklič krši Ustav, no nema nijednog pravnog dokumenta na koji bismo se mogli pozvati kao uvjerljiv dokaz za tu tvrdnju
Krši li se hrvatski Ustav izvikivanjem ZDS-a? Da, kako tvrde Ustavni sud, sadašnji i dva bivša Predsjednika RH, Predsjednik Vlade RH, bivši Predsjednik Vrhovnog suda, Pučka pravobraniteljica, profesori ustavnog prava, odvjetnici, itd. Sve pravnici. Međutim, u Ustavu se uopće ne spominje ni ZDS ni ikakvi pokliči, insignije ili bilo što takvo iz NDH. A sličnih zabrana nema ni u hrvatskim zakonima. Budući da ljudi za te “delikte” bivaju kažnjavani iako u zakonskim propisima ne piše što je sve točno zabranjeno i pod kojim uvjetima te s kojim razlozima, to nužno stvara pravnu nesigurnost.
Doduše, Ustavni sud je 2020. u kratkom priopćenju tvrdio da je u nekoliko svojih odluka izrazio jasno stajalište da ZDS “nije u skladu s Ustavom”. Na moj upit o kojim je odlukama riječ, Sud je naveo samo dvije: u slučaju Općine Čačinci koja je ulici u jednom naselju dala naziv Ulica 10. travnja i u slučaju Josipa Šimunića koji je na utakmici uzvikivao “Za dom!”
Slučaj Čačinci
Ustavni sud je u vezi s ovim slučajem doveo javnost u zabludu jer je priopćenjem iz 2020. stvorio dojam da se u toj odluci dokazuje protuustavnost ZDS-a, a taj se poklič u njoj uopće ne spominje. Da, točno je da naziv Ulica 10. travnja i poklič ZDS oba imaju vezu s NDH, ali oni su ipak dovoljno različiti da dokaz protuustavnosti jednoga ne može biti automatski smatran i dokazom protuustavnosti drugoga. Ideja da se inkriminacija iz jedne situacije može tako mehanički i bez ikakvog obrazloženja prenijeti na neki znatno drukčiji kontekst znak je velike logičke šlampavosti (ako ne i nečeg goreg).
U istoj odluci Sud je pokušao iz članka 1. Ustava, gdje se kaže da je Hrvatska “demokratska država”, iscijediti konkluziju o “protuustavnosti” zalaganja za nedemokratske režime (pa time i NDH). Mađioničarskim trikom Sud odatle izvlači sljedeću implikaciju za koju nema nikakvog pokrića u tekstu Ustava: “Prema tome, demokracija utemeljena na vladavini i zaštiti ljudskih prava jedini je politički model koji Ustav uzima u obzir i JEDINI NA KOJI PRISTAJE.”
Ako je istina da Ustav “ne pristaje” ni na koji drugi politički model osim demokracije, to bi značilo da je zagovaranje ili slavljenje nedemokratskog političkog sustava protuustavno te da bi valjda i ono trebalo biti zabranjeno. Teren za osudu simbola iz NDH je pripremljen. (No zašto ne i za osudu komunističkih simbola koji su uvijek krasili samo totalitarne režime?)
To sve otvara pitanje što napraviti s brojnim knjigama koje su za sada još slobodno dostupne i u kojima autori poput Platona, Aristotela, Hobbesa, Nietzschea i mnogih suvremenih filozofa drsko zagovaraju odbacivanje demokracije i uvođenje nekog od alternativnih političkih sustava (npr. epistokracije — uređenja u kojem pravo glasa imaju samo oni s dovoljnom političkom kompetencijom). No budući da, kako napisahu suci, naš Ustav “ne pristaje” na te druge političke sustave, ispalo bi (apsurdno!) da slogan “Za epistokraciju spremni!” također krši ustav i treba biti kažnjiv.
U odluci u slučaju Čačinci Ustavni sud silno dramatizira štetu tobože počinjenu davanjem naziva Ulica 10. travnja te konstatira da je taj postupak bio “u izravnom sukobu s vladavinom prava, odnosno da UGROŽAVA IDENTITET HRVATSKE USTAVNE DRŽAVE DO STUPNJA KOJI SE NE MOŽE TOLERIRATI”.
Ah, jadna li je ta naša hrvatska država kad njezin identitet toliko opasno može ugroziti puka promjena naziva neke ulice u naselju Slatinski Drenovac koje prema posljednjem popisu stanovništva ima samo 29 žitelja!
Slučaj Šimunić
Josip Šimunić žalio se Ustavnom sudu da su mu presudom Visokog prekršajnog suda (VPS) povrijeđena stanovita ustavna prava. Ustavni sud zaključio je da nije bilo kršenja ustavnih prava. Ovdje postoje dva sasvim različita pitanja:
(1) Je li VPS kršio Ustav (na Šimunićevu štetu)?
(2) Je li Šimunić kršio Ustav uzvikujući ZDS?
Ustavni sud je odlučivao samo o pitanju (1). I, prema članku 73. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, imao je samo dvije opcije: prihvatiti Šimunićevu tužbu ili je odbiti kao neosnovanu. I odbio ju je.
Važna napomena: Ustavni sud djelovao bi nezakonito da je uopće ušao u raspravu o pitanju (2). On bi izišao potpuno izvan svojih ustavnih ovlaštenja da je na Šimunićevu tužbu o kršenju njegovih ustavnih prava krenuo u protunapad i donio pravorijek da je Šimunić taj koji je kršio Ustav. Međutim, Ustavni sud je u službenom odgovoru na moj upit tvrdio da je upravo to i napravio, tj. da je dokazao protuustavnost ZDS-a u svojoj odluci u slučaju Šimunić (što bi značilo da je Šimunić kršio Ustav).
Zašto je Ustavni sud to tvrdio kad nikakvog svjedočanstva za takvo što nema u samom tekstu njegove odluke? Teško je reći, ali najvjerojatnije objašnjenje je utjecaj politike ili politikantstva. Sud je postao instrument prohibicijskog stajališta koje su do nedavno (iz različitih razloga) zastupale obje glavne stranke.
Brojni političari — mnogi od njih pravnici — također stalno ponavljaju floskulu o protuustavnosti ZDS-a iako bi morali znati, prvo, da za sada nema nijednog pravnog dokumenta na koji bi se mogli pozvati kao uvjerljiv dokaz za tu tvrdnju, i drugo, da nema načina da se logičkom derivacijom pokaže da je izvikivanje ZDS-a u kontradikciji s bilo kojom odredbom samog Ustava.
Budući da se unatoč svim tim istrošenim, lošim argumentima i dalje masovno uvjerava ljude da se zabrani ZDS-a mogu protiviti samo ekstremni desničari i fašisti, nije čudno da će oni racionalniji razviti samo još veću averziju prema toj antifašističkoj histeriji i stalnom proizvođenju “neprijatelja”. O tome svemu nedavno sam opširnije pisao na portalu Heretica.
NEDAVNI KONCERTI Marka Perkovića Thompsona ponovno su pokrenuli rasprava o izvikivanju ZDS-a, pokliča čija protuustavnost u praksi ovisi o sudskim odlukama i političkim interpretacijama, a ne o eksplicitnim zakonskim odredbama
Neven Sesardić/hrvatski-fokus.hr
