Što je to hrvatska demokracija?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 27 Rujan 2025 19:04
Što je to hrvatska demokracija? Je li to da se danas u našoj državi mogu objavljivati knjige autora koji u njima pišu sve protiv Republike Hrvatske? Je li to slavljenje praznika iz bivšeg jugoslavenskog sustava? Brezovica? Je li to da se zvijezda petokraka može slobodno javno isticati, a hrvatski grb s prvim bijelim poljem ne, do intervencije HAZU-a?
Je li to slobodno okupljanje u Kumrovcu i proganjanje pozdrava ZDS? Je li to financiranje Novosti i 40 centara, a ne spašavanje Hrvatskog slova? Je li to što Thompson ne može nastupiti na nijednoj televiziji s koncesijom, a Jahićka može reklamirati svoje čarape na HTV-u? Je li to da većina u hrvatskoj vlasti danas ima veze s prošlim sustavom? Je li to da oni koji su devedesete predavali oružje teritorijalne obrane JNA, danas obnašaju visoke dužnosničke funkcije u Republici Hrvatskoj?
Taštine nagrizaju hrvatsko društvo, kao i podijeljenost istoga. Također ga nagrizaju i paušalne ocjene o stanju hrvatskog društva hrvatskih kvaziintelektualaca, jugonostalgičara, nacionalnih daltonista i izdajica.
Ovako zbori u jednoj svojoj knjizi, jedna autorica, inicijali imena i prezimena su joj D. U., a spada u kategoriju prije navedenih: „Naime u ovih desetak godina (od demokratskih promjena u Hrvatskoj pa do 1998. godine – op. a.) mnogi pisci, urednici, ministri za kulturu, izdavači i kritičari prihvatili su se uloge književnih egzekutora i cenzora s revolucionarnim žarom.“ I dodaje: „Tako je jedan od minornih likova (pjesnik dječje poezije – op.a.) u romanu („Forsiranje romana – reke“ – op.a.) postao predsjednikom Društva hrvatskih književnika, i odrađuje već drugi mandat.“
Kao njen zaključak ovdje ističem: „Jezik na kojem je pisan roman službeno više ne postoji. Podijeljen je u međuvremenu na službena tri. Ni čitaoci koji su čitali ovaj roman više ne postoje. I oni su u međuvremenu podijeljeni na tri čitalačke publike. (…) Ako optimistički čitalac misli da se roman može naći u bibliotekama, mogao bi se prevariti.“
Upravo ova zadnja gornja rečenica nije točna. Ja sam podigao navedeni roman u gradskoj knjižnici jednog županijskog petoksredišta u Hrvatskoj. I pročitao ga. U istome nema ništa spektakularno. Isti je objavljen 1988. godine uz potporu Ministarstva kulture Hrvatske i Srbije. Autorica još u autorskom pogovoru romana ističe: „Samo osjećaj izbačenosti iz vremena i prostora može natjerati pisca na ponižavajuće fusnote.“
Josip Jović dao je intervju portalu HKV koji je objavio Davor Dijanović 1. srpnja 2025. godine. U jednom komentaru ispod razgovora piše: „Ovoga izgubljenoga nitko ne čita. Intervju iz sažaljenja.“
U samom razgovoru Josip Jović opisuje stanje u Hrvatskoj ovim riječima: „SDP se nije makao dalje od titoizma, njegov mlađi brat je još gori u tom smislu. Naravno, nazočni su (u hrvatskom društvu – op. a.) klijentelizam i osobni interesi. Puno je ljudi egzistencijalno vezano uz strukture vlasti. Nemojmo ni narod idealizirati, ljudi i u crkvu odlaze iz egoističkih očekivanja kako će Bog baš njima udijeliti neku milost.“
Đuro Vidmarović je na portalu HKV objavio članak o hrvatskom grbu, koji se bazira na raspravi koje je prvo polje na grbu ispravnije, crveno ili bijelo.
Jedan komentar ispod članka glasi: „Koje Vidmarovićeve priče za malu, naivnu djecu? Uzmimo da su u povijesti kolali različiti izgledi grba, sad bijelo sad crveno polje. Ali to nije tema ni dilema. Tema je: Zašto svi filoustaše nakon 1945. grbpočevši od onoga nečasnog voda koji komemorira ustašku vojsku na Bleiburgu (a što je s civilima i djecom – op a.), zašto svi filoustaše, ali svi! biraju prvo bijelo polje? Odgovor za milijun dolara: 1) zato što im se to umjetnički nekako bolje sviđa, ili 2) jer su tako koristili izvorni ustaše?“
„Zna se kad je osnovan ustaški pokret i ako postoji hrvatski grb s prvim početnim bijelim poljem od prije toga dana (a činjenice pokazuju i dokazuju o stoljećima razlike), jasna je pozadina protuhrvatske larme, a i cilj njihov. Pitanje je zašto se nisu odmah javile znanstvene ustanove i sami povjesničari da te larme u startu okarakteriziraju kao idiotluk začinjen mržnjom. A nisu… Zato kaj svi Hrvatomrsci počnu se trest, dobiju napadaj bjesnoće i krepavaju u najgorim mukama kad vide prvo bijelo polje.“
Fra Mario Radman piše: „Progon Hrvata iz Banja Luke, kao i Republike Srpske trajao je cijeli rat, a svoj završetak doživio je nakon oslobodilačke pobjede Hrvatske vojske nad srpskim agresorom 1995. godine. Od prijeratnih oko 220. 000 Hrvata katolika na području Republike Srpske prema podacima Katoličke crkve danas živi tek njih oko 12. 000.“
Zašto Hrvati zaziru od pomisli na bivše socijalističke agente i njihove doušnike? Evo zašto!
Čitao sam na internetu članak u kojem je objavljen podatak po Romanu Leljaku da je u socijalizmu bilo oko 60 000 udbaslovenskih agenata i njihovih doušnika. S obzirom na broj stanovnika može li se zamisliti koliko ih je onda bilo u Hrvatskoj.
Bilo ih je puno i u diplomaciji koja je širila laži o Hrvatskoj predstavljajući je kao ustašku i fašističku. Imali su plaće veće od sveučilišnih profesora i liječnika. Nije bila važna stručna sprema za prijam u tu službu, bilo je važno samo biti na liniji partije i njenom političkom svjetonazoru te apsolutna poslušnost istoj. Polupismeni agenti pisali su izvješća o akademicima i akademski obrazovanim osobama. Moć tajnih službi u bivšoj Jugoslaviji bila je velika pa su „neprijatelji“ sistema posve diskreditirani, zatvoreni ili likvidirani.
S njima su u diplomaciji bila i njihova djeca i tamo se besplatno školovala. Gdje su danas potomci te diplomacije? Danas je dosta njih na visokim položajima i partiji vraćaju dugove i čine sve kako bi povratili svoje sinekure. Negdje sam pročitao da je Hrvatska jedina zemlja koja je svoje medije prepustila svojim neprijateljima koji su joj radili o glavi u Domovinskom ratu. Kolika je vjerojatnost da u tim hrvatskim medijima danas imaju upliva djeca bivših diplomata tajnih hrvatskih socijalističkih službi?
