Woke ideologija brine o osjećajima, a od odgovornosti zazire
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 08 Listopad 2025 11:52
Vukovarski branitelj i balistički stručnjak Dubravko Gvozdanović na svom Facebook profilu osvrnuo se na nasilje među djecom i slučaj Filipa Zavadlava. Svoj 26. “Pogled iskosa s branika domovine” naslovio je: “Kad institucije šute, dječje nasilje progovara“.
“Mi kao društvo zapadne Europe, postali smo svjedoci sve brutalnijeg vršnjačkog i maloljetničkog nasilja. Scene iz Zagreba, Splita, Beograda, pa sada i iz švedskog Gävlea, više gotovo da i ne izazivaju šok!”, započeo je Gvozdanović svoje viđenje ove problematike.
Gvozdanović: Kakvo smo to društvo stvorili?
Prvo je iznio slučaj iz Švedske.
“U švedskom gradu Gävleu, policija je prije nekog vremena uhitila 14-godišnjeg dječaka koji je nasred ulice hicima iz vatrenog oružja ranio šest ljudi. Jake policijske snage blokirale su središte grada, kafića i restorana punog gostiju, a javnost je ostala u nevjerici.
Švedska, nekoć uzor socijalne države, sada postaje poprište maloljetničkih egzekucija. Djeca pucaju po ulicama i to ne više u igri, nego stvarno i nitko više nema odgovor na pitanja s naslovnica: ‘Kakvo smo to društvo stvorili?’
Roditelji su očajni, nastavnici i učitelji nemoćni dok kvazi stručnjaci šute, a institucije mlako ponavljaju fraze o ‘prevenciji’ i ‘međuresornoj suradnji’.
U stvarnosti, Gvozdanović piše, nasilje se događa svakodnevno, a reakcije su spore, sterilne i bez stvarnih rezultata.
“Nažalost, društveni sustav ne štiti niti jedno dijete, ni žrtvu, a bogami niti počinitelja. Sustav u načelu štiti samog sebe”, zaključio je.
Gvozdanović: Nasilje, bilo koje vrste, postalo je društveno ogledalo
Gvozdanović postavlja pitanje: „Jesu li ta i takva djeca zaista samo tek djeca? Ili su možda monstrumi koje smo mi stvorili?“.
Potom nastavlja: “Kada 14-godišnjak planira, predviđa, ponižava ili puca na druge te pritom sve to sa smiješkom snima, teško je govoriti o ‘bezazlenoj dječjoj igri’. Ovdje je riječ prije svega o svjesnim postupcima, o djeci koja vrlo dobro znaju što rade, jer oni su odrasli u društvu koje im je pokazalo da nema odgovornosti za njihova sranja.
Kad odrasli mogu lagati, vrijeđati, prijetiti i nekažnjeno prolaziti, zašto bi djeca vjerovala da će biti drugačije?”
To smatra ključnim pitanjem.
“Zato je iluzorno misliti da su škole, centri za socijalnu skrb ili policija u stanju sami riješiti ovaj problem. Nasilje, bilo koje vrste, postalo je društveno ogledalo. I to je činjenica.
Ono pokazuje koliko smo kao zajednica popustili, koliko smo prepustili odgoj vrištećim ekranima, „Jubitou“, raznoraznim influencerima i virtualnim idolima, a u stvari manje više izopačenim moronima, da ne kažem odvratnim IDIOTIMA koji slave bahatost, agresiju i površnost”, oštar je Gvozdanović.
Beogradski slučaj
Zatim nastavlja: “Blag odnos prema mladima, opravdavan ‘suvremenim pristupom odgoju’, postao je zapravo maska za roditeljsku nemoć, beznadežnost i vjerojatno posljedično nezainteresiranost. Kada dijete od 13 godina, kao u beogradskom slučaju iz 2023. godine, hladnokrvno uđe u školu s pištoljem i u svega nekoliko minuta ubije desetinu učenika i zaštitara, svijet je ostao nijem. Šokiran!!!
To dijete nije bilo monstrum rođen iz mržnje, već proizvod sustava koji je godinama šutio, relativizirao i izbjegavao odgovornost. Onog društva koji je dijete naučio da se sve može opravdati. Taj masakr bio je crvena lampica za cijelu regiju, ali smo je, kao i uvijek, ubrzo zaboravili. Zaboravili do te mjere da se rijetko više itko uopće sjeća toga događaja. Naprosto smo prihvatiti život u kojem su događaji samo slike koje velikom brzinom prolaze ispred naših očiju. A da ih mi uopće imamo potrebu analizirati, a kamoli razumjeti”.
Antiheroj Filip Zavadlav
Nadalje, Gvozdanović piše o Zavadlavu čiji je slučaj ovih dana opet dospio na naslovnice medija.
“Isto tako, slučaj Filipa Zavadlava u Splitu pokazao je što se događa kada institucije zakažu i kada se ulica pretvori u sudnicu. Nevin mladić koji je, pritisnut dugovima, prijetnjama i nepravdom, a ujedno i osjećajem da ga država ignorira, uzeo pravdu u svoje ruke i postao simbol izokrenutog društvenog očaja. Zavadlav nije heroj, dapače on je u stvari antiheroj, ali je ujedno i simptom odnosno dokaz da kad sustav ne reagira, kad institucije zakažu, kad ljudi više nemaju kome vjerovati, NASILJE POSTAJE JEDINI JEZIK OČAJNIH”.
Odgovornost roditelja
Gvozdanović potom naglašava koliko su roditelji važni u odgoju djeteta i time sprječavanju tragedija.
“Ako se situacija mora dovesti do vrenja da bi roditelji konačno shvatili kako odgovornost ne može biti prepuštena institucijama onda neka tako bude.
Zapamtite, nitko ne može zaštititi dijete kao roditelj koji postavi jasna pravila, koji zna reći ‘ne‘, koji prati, razgovara, kažnjava kad treba i pohvali kad zasluži. Ali današnji roditelj je često pretvoren u suvremenog roba, zarobljen u kreditima, poslovnim obvezama, preživljavanju i konstantnom stresu. Radi od jutra do mraka, trči između posla, računa i egzistencije i nema vremena, a ni snage da se posveti djetetu.
S druge strane, sustav mu je ujedno oduzeo ulogu roditelja i pretvorio ga u servis i to servis onoga koji plaća, kupuje, prevozi, ali sve rjeđe odgaja. A i kad pokuša odgojiti, društvo je to koje je djetetu dalo dovoljno alata da u trenu roditelje spremi u zatvor. Zaboravljajući da se tako problem ne riješava već dapače upravo suprotno još ga se više produbljava.
I upravo u toj praznini tinja i raste novo nasilje, tiho, ali razorno do kraja”, tvrdi Gvozdanović.
Hrvatsko pravosuđe
Gvozdanović problem vidi i u našem neefikasnom i sterilnom pravosuđu koje je ujedno i, kako kaže, nepravedno.
“Ako na rasprave i ročišta moramo čekati po godinu dana, a cijeli procesi traju i po desetak godina, onda je besmisleno govoriti o funkcionalnosti. Takvo pravosuđe ne pruža osjećaj pravde, nego frustracije i odustajanja. Kada društvo više vremena i pažnje posvećuje osjećajima pojedinaca, bez obzira na njihovu utemeljenost, a pritom zanemaruje odgovornost i načelo pravednosti, tada ono prestaje biti funkcionalno.
I onda u takvom ozračju raste generacija koja vidi da se zakoni ne primjenjuju jednako, da istina ovisi o percepciji, a kazna o statusu i zato više ne vjeruje ni u red, ni u sustav, a kamoli pravdu. Jer pravo i pravda nerijetko su suprostavljene strane.
Svijet bez autoriteta
Nisu djeca kriva što su odrasla u svijetu bez autoriteta, sljedeća je točka o kojoj piše Gvozdanović.
“Krivi smo mi, odrasli, koji smo ih ostavili u moralnoj praznini, preplašeni da ih ne ‘traumatiziramo’ granicama i odgovornošću. A napominjem ponovo, društveni sustav nam je to nametnuo! Roditelji napadnute djece danas traže pravdu, ali i zaštitu koju sustav nije kadar niti voljan pružiti. Njihov bijes nije usmjeren samo prema nasilnicima, nego i prema državi koja je njihovu djecu ponajprije izdala šutnjom“.
Dodaje i kako moramo prestati govoriti o „izoliranim slučajevima”.
Ovo je doslovno epidemija koja razara temelj obitelji, a samim time i zajednice u cijelosti. I dok se stručnjaci nadmudruju oko definicija i njihovih tumačenja, jedno je jasno, svako dijete koje nauči da može udariti, to isto snimiti, pucati pa se nekažnjeno na sve to i nasmijati, sutra će biti odrasla osoba bez savjesti koja će slijediti isti obrazac ponašanja.
Nažalost uzaludno je pitati što će institucije učiniti. Odgovor ma koliko okrutno zvučao u stvari je vrlo jednostavan: NEĆE NIŠTA”.
Osjećaji iznad odgovornosti
Na kraju zaključuje: “Institucije očito postoje samo pro forme radi. One su tu da opravdaju svoju svrhu i ne zanima ih vaš problem! To je istina bez obzira koliko gorko zvučala. Naprosto jer smo stvorili egoistično društvo koje nema MUDA niti VOLJE išta konkretno učiniti. Ostaje samo pitanje hoće li roditelji konačno ustati?!?! I hoće li se, tragično, rukovoditi poukom slučaja Zavadlav!? A tada onda ulazimo u ono što slobodno možemo nazvati “Divlji zapad”!
Nažalost moramo biti iskreni i priznati da smo postali društvo u kojem su mnoga djeca neminovno postala nepatvoreni nasilnici i mali nedodirljivi bogovi, a institucije tek puki promatrači.
A u takvim okolnostima društvo više nema zdrave budućnosti, a bogami niti opravdanja za odvratnu pasivnost u skladu s političkom korektnosti pogubne „woke“ ideologije koja ponajviše brine o osjećajima, a od odgovornosti zazire”.
