Nismo nebeski narod, ali od Nove godine imamo svoj komad neba pod nadzorom
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 31 Prosinac 2025 17:08
Svemu dođe kraj, pa i ovoj godini, u Vatikanu proglašenom godinom nade. Ako je 2025. bila godina nade, kako onda izgledaju beznadne godine? Lijepa želja, nadonosna, pretvorila se bila u niz ratnih sukoba koji su odnijeli bezbroj života, a sve zbog beskrupuloznosti raznih režima, agresivnih, pomamnih, suludih, psihopata koji su se nametnuli svojim sugrađanima ili silom
ili, još više, na legalnim izborima, ponajviše vrlo upitnim. Godinu nade ti su krvožedni gadovi pretvorili u godinu užasa u mnogim dijelovima svijeta, u Ukrajini, Gazi, Sudanu i drugdje. Gaza će biti zauvijek zapamćena kao izraelski genocid nad Palestincima, a dok ovo pišem normalni građani Izraela izlaze na ulice Tel Aviva i traže da se sudi Netanyahuu. Kako bi bilo dobro da u ovom trenutku povijesti postoji sila, ili sile, koje bi mogle suditi psihopatima kao nakon Drugoga rata u Nuernbergu, staviti na klupu izraelskoga premijera, ruskoga predsjednika i vođe krvavoga kaosa u Sudanu. Glede Izraela, sada je već i vrapcima na krovu jasno da je Netanyahuu Gaza došla kao dar s neba, mana s neba takoreći, u trenutku kada je bio pred padom. To poradi starih grijeha, prije invazije na Gazu. Ali se na klupi mora naći, ah, kada bi Međunarodni sud pravde imao tu silu, morao bi se naći jer je bio obaviješten o mogućnosti upada Hamasa, a ništa nije poduzeo, nego štoviše. Govori se sada da su zakazale izraelske obavještajne službe, što vjerojatno nije istina, imao je „Bibi“ informacije, ali ih je namjerno ignorirao. Ipak će na kraju dolijati, bez obzira što mu Trump čuva leđa i u sudskom a ne samo vojnom pogledu, dolijat će i tada će na svjetlost dana izaći istina. Prekasno i za poginule izraelske mladiće i djevojke, prekasno za palestinske civile, za ubijenu djecu, zatrpanu pod ruševinama, umrlu od gladi i bolesti. Gaza ostaje ranom i moralnim dnom suvremene civilizacije.
Putina će biti još teže posjesti na klupu pred Međunarodnim sudom pravde. Uostalom, taj lijepi termin pravda više ne postoji, kao ni međunarodno pravo kojega bi se svi trebali pridržavati, a u kršenju kojega sudjeluje sve više država, potiču ih, nadahnjuju velike sile, pa misle što smo mi gori od njih, hajdmo i mi malo napasti susjede, pogotovu ako imamo neraščišćenih računa. Kao što sugerira II. memorandum srbijanskih akademika. S tim u svezi, htio bih reći da je (barem medijski) hrvatski oprez u vrlo lošem stanju, kao da analitičari ne vide, a oči imaju, valjda i nešto mozga. Izdvojio bih uvijek točnog i budnog Davora Ivankovića, čije se analize uvelike poklapaju s onima iz Hrvatskih kronika. Pitanje je svih pitanja jesu li se hrvatske vlasti trgnule na vrijeme, trljajući pospane oči, hoćemo li se stići dostojno naoružati do kobnoga časa, koji je sve bliži. Dobro je čuti barem to da od Nove godine Hrvatska vojska preuzima nadzor nad hrvatskim nebom, to je jest Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, jer ovo što smo imali do sada dizalo mi je kosu na glavi, da nam susjedi, makar i ne tako toksični (u novije vrijeme) kao Srbijanci, čuvaju nebo nad glavom. (Uvijek se sjetim neustrašivog Asterixa, koji se bojao samo jedne stvari: da mu nebo ne padne na glavu.) A glede Srbije, stvari su jasne kao dan, i ne vidim na pomolu neke đinđiće, samo stare i nove šešelje ili trenirane lažove, koji ni pametno lagati ne umiju.
Toliko o tome. Bio je i prošao Božić, izgovorena toliko puta ona draga riječ – mir. Svim na Zemlji mir, veselje, budi… Da, i nije ta riječ izrečena ni otpjevana samo reda radi i tradicije radi, nego doista od onih osam milijardi ili koliko stanovnika isusZemlje, devedeset posto želi mir, želi proživjeti ionako kratak život bez boli, patnje i užasa. Pa ipak, i oni u nekom trenutku pristanu da ih neki psihopat povede kamo nisu željeli, ili budu povedeni makar nisu željeli, žrtve režima koji su možda i sami u bludnji izabrali da ih vodi, žrtve rječitih oponašatelja Hitlera ili Staljina ili njihovih apologeta koji su znali probuditi zlo i u do tada normalnim ljudima. Apologeti koji, uz to, obećavaju veliku i slavnu budućnost dotičnoga naroda, nebeskoga, u svakom slučaju izabranoga od nebesa da ruši, ubija i pali sve ono što nebesa navodno nisu izabrala. Tako se stvara krivotvorena religija, koja ima miris nafte, plina, teritorija, zlokobne moći i ništenja skrupula.
I tako, prošla još jedna godina. Godina nade nije bila, bila je godina umjetne inteligencije. S njom u bolju budućnost, glasi parola. Doista može biti bolja, ali može biti i strašna, zaključuju znalci. U kojem slučaju može biti bolja, a vraćam se opet na ratove i psihopate. Može, ako umjetna inteligencija u svom savršenom obliku bude mogla prepoznati psihopate koji se nameću narodu, te ih u trenu uništiti. Što je davno bila zadaća Ujedinjenih naroda, ah, i Vijeća sigurnosti, oh, bespomoćna organizacija koja izaziva sažaljenje, osim u vrlo izdvojenim slučajevima kada je bila ponešto efikasna, pa se sama sebi čudila i radovala.
Ispričavam se na nekonzistentnom tekstu, ali kada bi znali moje nevolje, drukčije bi bilo.
Zadržat ću se zato još samo na Stepincu, čiji su zemni ostatci po drugi put iz Krašića vraćeni u Zagreb. Te se opet razvila raspra o kanonizaciji. Čitam u novinama, ne sjećam se je li to bilo u intervjuu s Uzinićem, ili sličnim, da je Stepinčeva nevolja u tomu što nije prvenstveno percipiran kao mučenik za vjeru, nego osoba od nacionalne važnosti. Potonje je valjda grijeh. Ma bio je i ostao osoba važna i prevažna svakom Hrvatu, osoba ukorijenjena u blisku nam povijest. A bio je i mučenik. Žrtva komunističkih barbara. Nitko to ne negira, ali sve koji odlučuju o kanonizaciji, ne stesamo pape, iritira činjenica da je bio Hrvat. I to je to. U nesklonom, ratnom vremenu. Stavlja mu se u grijeh što nije upucao Pavelića, recimo, a imao je priliku. Stavlja mu se u grijeh što se javno odredio protiv rasizma. Zašto je to grijeh? Jer se te godine kada je istupio pred katedralom, nitko drugi u Europi nije usudio ni zucnuti, a nisu židovi odvođeni samo u Jasenovac niti samo u logore na njemačkom i poljskom tlu, bilo je toga i drugdje, u Srbiji pogotovo, ako nije - deportirani su u spomenute logore iz mnogih zemalja, koje sada peru ruke. I skrivaju nedjela. I ne bi ni za što na svijetu priznale da su šutjele u strašnom času, kao i njihovi prelati. A Stepinac nije šutio. Nisu ga ubili ustaše, nego komunisti. Otrovali. Zašto? Pa zato što je tvrdio da su svi ljudi jednaki, misleći pritom naravno i na Hrvate. Eh, tu je caka. Komunistička je revolucija na „ovim prostorima“ imala jedan glavni cilj, i nekoliko još za priglupu propagandu. Taj glavni cilj bio je istrjebljenje dijela hrvatskoga naroda, manjega dijela, ali u zatrašujućem krvoproliću, i pokoravanje većega dijela koji je ostavljen na životu s flasterom na ustima, te je tako trebalo ostati. O nekakvoj hrvatskoj državi ni pisnuti. Ali nije moglo zauvijek, kako su mislili krvožedni ne poznavajući hrvatski narod. Državotvoran narod. Narod duge povijesti, originalnog identiteta. Narod koji je Alojzije ljubio. Narod kojega je jugoslavenska propaganda desetljećima ocrnjivala, a pipci te zlurade promidžbe i sada su vidljivi, pa i u Vatikanu. A dolaze pape iz Južne Amerike, iz Sjeverne Amerike, i sve im je to nepoznato, rečeno im da su Hrvati u najmanju ruku sumnjivi, a kada se malo možda upoznaju s faktima i povijesnom istinom, već su toliko stari da i umiru. Eh, da je još malo poživio poljski papa Ivan Pavao II., sada ne bih trebao pisati što pišem. Jedini papa koji je znao i skijati. Pa mu nije bilo strano voziti slalom između štapova zabijenih sramnom propagandom u tijelo velikana koji je obilježio dvadeseto stoljeće, protivnik svih bezbožnih totalitarizama, čovjek neslomljiv. Vraćen u zagrebačku katedralu oko Božića 2025. U blizini njegovoj kosti su Zrinskoga i Frankopana. I oni žrtve totalitarizma, ali habsburškog. Jest, strašna je i slavna hrvatska povijest. Jedino je dobro da mi na kraju uvijek pobjeđujemo, što bi trebali znati, a i znaju, oni koji nam sada prijete s istoka. Nismo nebeski narod, ali barem od Nove godine imamo svoj komad neba pod nadzorom. Nije malo.
