Laž kao temelj života
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 11 Siječanj 2026 19:03
Thompson je znak vremena. Uskomešali su se demonski duhovi ugledavši Križ visok dvadeset metara jednako kao što se trzaju svaki puta kad on zabije mač na pozornici, a na vrhu mača je Križ.
Sva značenja Križa njima su dobro poznata pa iako ne vjeruju u Boga i pišu ga zbog prezira malim slovom, razni lokotari, ferići, valenti, pogačari, derkači, augustinčići, jergovići, manojlovići, hercegi, savičevići i ostali velikani pisane riječi u suvremenoj Hrvatskoj, a da ne govorimo o novinarskoj klateži koju ne ćemo nabrajati, a koji svoje makabrističke igre igraju ne samo u kolu s istaknutim domaćim antifama, nego i s onima izvan zemlje Hrvatske, potkazuju svoju zemlju podlim izmišljotinama, igraju se delije nasred zemlje hrvatske, svi se oni boje toga Križa jer duboko u podsvijesti znaju što je njegova istina. Znaju, ali ustraju na laži. Lagat će o svemu pa i o samom pjevaču MPT: da je nepismen, da mu glazba nije dobra, da nema dobre tekstove i tome slično. Dakako, najteži krimen je njegova vjera u Boga, hrvatski narod i domovinu. To mu ne mogu oprostiti. Kojekakve ofucane pevaljke s izmišljenim glupim stranim imenima što hriplju i skaču na taktove loše glazbe, osorno pokazuju prstom i traže da se njega izbaci iz raznih natjecanja, kao što se to radilo u komunizmu nepoćudnima.
Jednaku sudbinu doživio je u komunizmu pjevač Vice Vukov koji je morao pobjeći iz Hrvatske, a mi do danas nismo našli takav glas i umjetnički talent za zabavnu glazbu kakav je on posjedovao.
A lažu mali zavidni i netalentirani likovi da ništa Thompsonu ne valja. Valja, dragi naši bantustanci, valja mu glazba i dobri su tekstovi koji prohodu kroz našu povijest i spašavaju ono što ministarstva ne zahtijevaju u knjigama: od doseljenja Hrvata na ovaj kraj toploga mora, preko kraljeva do junaka i bitaka novoga doba. Nisu to simfonije klasične glazbe niti opere, ali čini se da bi jednoga dana mogao stvoriti svojom snagom uzbudljive i bučne budničke glazbe i veće djelo. Dostatna je pomna analiza njegove skladbe „Nepročitano pismo“ da se uoči dar za poetski i ritmički sklad dviju tema koje vode skladbu: s jedne strane lirska tema ljubavi Petra i Kate (Katarine), a s druge strane drama vojnih zloslutnih zvukova i ritma kopita jahača koji haraju imanja velikih hrvatskih knezova. ThompsonČitava poema u tekstu i glazbi, slikovita i dirljiva, ratnička i moćna. I sve to stvori jedan neznani dječak, mladić, čovjek i otac, vitez bez fakulteta. A čak i tekst posjeduje onaj rijetki sklad starih hrvatskih riječi s novim standardnim jezikom, što je dokaz da auktor zna posegnuti u tezoro naše jezične baštine.
Sva se dobra glazba kao i književnost i ina umjetnost može spoznati kao izvorna i kreativna kad počiva na sakralnom. I kako kaže Roger Callois (“Čovjek i sveto“): „Čovjekovo vrijeme dijeli se na sveto, sakralno vrijeme svetkovina i na profano, vrijeme rada, poštivanja i zabrana. Samo sakralno može konstituirati tradiciju.“
Ne slušamo Thompsona svaki dan, samo prigodice kad se odvijaju koncerti ili narodna slavlja pa ponešto dopre i do našega uha. Nisu nam rok i ostali novi oblici glazbe, koje ne znamo ni nabrojati, za naše uši pogodni. Mi smo zastali na Gustavu Mahleru i tome sličnim zvucima, ali moramo priznati da postoji i glazba za novo doba. Dobra i loša. Kao uvijek.
Da se laži gomilaju oko pozdrava Za dom spremni, to je jasno. Ali da se oduzimaju svake glazbene vrijednosti MPT unutar njegovoga opusa, to je samo zavist. Oni koji su posve isprazni u svojoj nekreativnosti, koji nisu u stanju zagrabiti u duhovnu snagu iznad pojasa čovjekova, koji samo ispod pojasa traže nadahnuće olinjalim tekstovima koji nemaju više od pedesetak riječi, grcaju od zavisti. Zavist je, kako kaže i Solženjicin, bila uvijek u podlozi mnogih povoda za uništenjem kreativnoga, lijepoga, duhovnoga, moćnoga, sakralnoga.
Sjećamo se dobroga skladatelja zabavnih pjesama Ljube Kuntarića. Slušali smo njegove ljupke skladbe i pomalo šaljive kuplete za djecu i odrasle. To su nam vlasti dozvoljavale. Ali nikada nismo čuli sakralne glazbe istoga skladatelja u javnosti, na radiju, TV ili na koncertima. Ako je i bilo, nije se spominjalo. A Kuntarić ima golemi opus sakralnih skladbi: mise, kantate, male simfonije, povijesne glazbene tvorbe za sole i zbor; a posebno mnogo domoljubnih skladbi za instrumente i orkestar na teme npr. Krbavske bitke, staroslavenske glazbe, hrvatskih starih baroknih majstora, istarskog melosa, domoljubnih poema o Zrinskima itd.
Zašto nikada nije izvođena njegova glazba u javnosti? Kao da nikada nije postojala, zabranjena, od komunističke ograničene lubanje koja cupka samo do pojasa. Njihova banda (bend) svirača svira trube iz Dragačeva, a opjevava ona dva otvora na ljudskom tijelu koji se u pristojnom društvu ne spominju.
Lagali su nam, kao što sada lažu o MPT kao zločincu, netalentiranom, tupom i neobrazovanom. On zavodi našu djecu, kaže povijesno potpuno neobrazovana eskadrila novinara, možemovaca, ostataka komunjarskih predaka. Treba ga spriječiti, zatvoriti, natovariti mu krivični zakonik na rusu glavu. Isti izdajnici svoje domovine nemaju odgovornosti, dužnosti, oni imaju samo prava. hkvlogoStvarnost pa i onu glazbenu tumače puerilističkim dječjim infantilnim umom u kojem se izražavaju, a kreću se kao postmodernistički plejboji koji ližu noge parajlijama i državnim ninicama, onima koji dijele novac. Oni su promotori običnoga glazbenoga, književnoga i likovnoga napoja, imaju svoj raj, manji ili veći staljinistički fascis, ćeliju, svoje pornografske uradke koje izvode u kojekakvim močvarama gdje sve pršti od slobode bez kraja.
O gotovo svemu s čime se ne slažu govore da je laž, svoje montirane procese pakiraju u celofane svoje ideologije nalik na mnoge već odavno propale pod ruševinama prošlih režima. Jer ovo što mi sada živimo je režim. Treba reći da se nitko ne može potužiti u zemlji Hrvatskoj na stvarnu glad, ima se i za rasipanje, ima se za najskuplji vozni park, daleko skuplji od jedne zemlje Danske, ima se za luksuzne vile na bulevarima sumraka, ima se za jahte, za privatne zrakoplove, za lutanja aktivističkih ljenivaca koji dobro žive bez rada.
Zagreb je postao grad poraza. Nismo izašli iz svojega udobnoga komfora na izbore. Dva puta! Zato živimo u režimu koji reži. Na koga reži režim u Zagrebu, glavnom gradu nevoljnih Hrvata i ostalih naroda i nenaroda? Ili ostale manjine koje su se ustoličile putem demokratske metode kao vlast i pretvorile u protudemokratski režim. Prepoznajemo te likove koji su arbitri režima po njihovoj sumnjivoj prošlosti i odurnoj sadašnjosti u kojoj na temelju laži primaju visoke darove režima za svoje „male potrebe“: kao npr. Mile Kekin 92.000 eura za proteklu godinu! Onda molimo da netko analizira glazbu i tekst istoga daroprimca! Što je to tako veličanstveno u toj glazbi i tekstovima da zavrjeđuje ovoliku potporu? Molim, citirajte!
Objasnite nam drugovi režimlije kako može biti da se i gradska vlast i ministarstva i ine ustanove raskošno razbacuju po ovom kriteriju: Miljenko Jergović od 2016.-2025. dobio 106.507 eura za književni rad; Slavenka Drakulić 67.608 eura, Jurica Pavičić 48.702 eura, Dubravka Ugrešić 40.910 eura, Marko Pogačar - pjesnik o jugovini - dobio sredstva za prijevod 10 knjiga na 7 jezika! U isto vrijeme Ivan Aralica za dvije knjige dobio 2000 eura!!! A isti Jergović, vrckavi sprdonja, slaboga obrazovanja, izjavljuje da nikada „niti stipendiju, niti potporu ikad dobio za pisanje ijednoga svog djela“! Kao da je važno jesi li dobio unaprijed ili unatrag, a nalaz svjedoči: Ministarstvo kulture darovalo mu samo u 2023. stipendiju za pisanje „Trojica za Kartal“ u iznosu 2000 eura! ( Valjda velikim slovom?!)
I ne samo da ovako blaguju naš novac, nego stvaraju atmosferu kobnoga kaosa koji navodno vlada Hrvatskom. Razni jezdimiri klipanovski pišu kako je ustašluk preuzeo Hrvatsku i to javljaju stranim novinama i organizacijama. Postoji popis tih veleizdajnika. Tražim da se netko javi i kaže gdje se možemo upisati u ustašku organizaciju kad je tako moćna i vlada svima, a nije u stanju dati jedan jedini euro za ovaj Portal Hrvatskoga kulturnoga vijeća kojega nastoje ugasiti. ustasaracOvdje se na HKV piše auktorski, bez pseudonima, piše se znanstveno, piše o svim kulturološkim i umjetničkim temama, a također i političkim.
Nakon nestanka svih tiskovina s hrvatskim predznakom, nakon što smo došli do faze u kojoj Hrvatska nema ni jedan dnevni objektivni list, ostalo je vrlo malo ozbiljnih glasila, a među njima i ovaj naš Portal HKV-a. I njega treba ugasiti.
A da Zagreb nije posve poražen jer se pojavio jedan MPT kao znak vremena, svjedoči onih pola milijuna mladih koji su zaprepastili antife i ksantipe. Zato su sada izmislili, i ostali (za sada) nekažnjeni, dječaka ustašu - USTAŠARAC - s krvavim nožem u rukama koji se sprema napasti vjerojatno „pravedne“ krvnike naše ubijene djece u Domovinskom obrambenom ratu. Udruga „Fališ“, čiji je sponzor i partner Ministarstvo kulture i medija RH pokrenula kampanju večernje škole Ustašarac. Crtani su to filmovi u kojima je glavni lik dječak s ustaškom kapom i uniformom, s krvavim nožem u ruci i ožiljkom preko lijevoga oka, kao pravi iskušani ubojica. Iza njega poredani su vojnički kreveti koji kazuju da se ovaj militaristički lik nalazi u militiziranom hrvatskom prostoru u koji guramo našu djecu što slušaju MPT, ali i Ivana Anušića.
Dobro pjeva MPT: bit će dana i megdana! Ovo je novi pokušaj gaženja naše djece, nakon onoga još uvijek upornoga pornografskoga ulaska u naše škole s teorijama roda i poroda.
Tako nam je počela nova godina 2026.
Stoga: svi na izbore! Svi u obranu naše domovine!
