Jednostrani prekid rata protiv Irana bio bi najbolji Trumpov uskrsni dar čovječanstvu
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 01 Travanj 2026 18:05
Po tomu kako je ratno-političko-diplomatska „pozornica“ upravo postavljena, američko-izraelski rat protiv Irana ušao je ovaj tjedan u kritičnu fazu. Ili će se putem pregovora sklopiti nekakav mir, ili bar primirje, ili će neminovno doći do ratne eskalacije, koja će uključivati i američko pješaštvo i koja će neminovno uvući u rat neke zaljevske, a onda zacijelo i neke druge državne odnosno nedržavne aktere.
Posljedice za blisoistočnu regiju i za čitav svijet u ekonomskom i drugom smislu bivat će sve strašnije.
Iran je mogao popustiti i prije početka rata, a SAD nije morao u nj ući
Unatoč onomu što izjavljuju predsjednik Trump i predstavnici njegove vlasti, najavljivano postizanje sporazuma u (ne)pregovorima odnosno u međusobnoj razmjeni poruka putem vjerojatno Islamabada ne čini se nimalo izglednim. Razlike u stajalištima ostale su i dalje vrlo velike; ako je Iran u ponečemu spreman i popustiti, recimo u pogledu kontrole vlastita nuklearnog programa, on sada, s razlogom, ističe kao svoj prvi zahtjev plaćanje ratne odštete, što SAD zasigurno ne će prihvatiti. Itd. Osim toga, da je htio, Iran je prije rata mogao popusti, svjestan onoga što ga čeka. Ali nije.
Isto tako, ni Amerika nije morala u napade na Iran ući. Ali je u njih ušla, svjesna brojnih neizvjesnosti u pogledu ciljeva, rizika i ishoda te velike vojne avanture.
Drugim riječima, iznimno je malo vjerojatno da će se do mira doći putem samih pregovora, koji su vođeni i prije rata, ali se pozicije ne bijahu ni u čemu bitnomu približile. Iran nije popuštao premda je „znao“ da ga čeka američko-izraelski napad, a SAD nije odustajao od svojih zahtjeva, posebice glede iranskoga nuklearnog programa, balističkoga arsenala i dizanja ruku od protuizraelskih iranskih ’proksija’ u arapskim zemljama. Iako je američki vrh bio svjestan da će teško slomiti Iran, politički, a i vojno.
Iransko vodstvo pak procijenilo je da, unatoč očekivanim silnim štetama što će ih pretrpjeti, ne „smije“ popustiti. Fanatična odlučnost iranskoga državno-vjerskog vrha sudarila se je s američkim pragmatizmom i Trumpovom ’kaubojskom’ drskošću te se odbila o njih.
Iran se pokazao kao tvrđi orah nego što su to procjenjivale američke i izraelske službe
Nešto slično događa se i sada, ako se usporedi ono što SAD u razmjenama poruka zahtijeva od Irana i što Iran zahtijeva od SAD-a. Iran se osjećao vojno moćnijim pred rat nago što su to procjenjivale američke i izraelske vojno-obavještajne službe. Bijela kuća planirala je intenzivne zračne napade u trajanju od svega nekoliko dana, nešto slično kao što je i Kremlj planirao svoju „posebnu vojnu operaciju“ u Ukrajini četiri godine prije toga. No tijekom jednomjesečnog trajanja rata pokazalo se je da je glavna iranska snaga skrivena ispod površine zemlje u obliku još uvijek nepoznata broja raznih raketa i dronova, koji su se pokazali iznimno razornima za zaljevske zemlje i njihovu infrastrukturu te za američke baze ondje. Iran je iznenadio svijet i kao odlučan kontrolor Hormuškog tjesnaca i donekle ukupne plovidbe Perzijskim zaljevom. Iznenadio je mnoge i svojim preciznim i učinkovitim raketno-dronovskim protuudarima na vojnu i civilnu infrastrukturu zaljevskih zemalja te na američke baze u njima.
Čime još Iran eventualno raspolaže, ne zna se.
Zaslugom dvojega: spremnosti na stoičko podnošenje silovitih američko-izraelskih bombardiranja i raketiranja te iznenađujuće spremnosti na zadavanje vrlo neugodnih udaraca američkim vojnim snagama te vojnoj i civilnoj infrastrukturi zaljevskih zemalja i samog Izraela, Iran je pomrsio Trumpove planove o kratkotrajnim udarima kojima bi Iran bio vojno-politički bačen na koljena ili koji bi doveli do unutarnje pobune, promjene vlasti ili građanskog rata. Osim toga, američki saveznici redom su se oglušivali na Trumpove pozive da se pridruže SAD-u u napadima na Iran ili u osiguravanju plovidbe kroz Hormuški tjesnac. Svjesni koliko je sve to rizično za njih same, a ujedno i protivno međunarodnom pravu.
Trump pred strašnom dvojbom
Suočen s novonastalom situacijom, koje su sastavni dijelovi iransko ugrožavanje plovidbe Hormuškim tjesnacem i vjerojatno Crvenim morem, pogotovu odluče li se iranski saveznici hutijevci opet za takvo što, Trump se sada nalazi pred strašnom dvojbom: Ostaviti stvari neriješenima i ugroze neuklonjenima, nego uvelike pogoršanima, pa bi se čitava brutalna vojna kampanja protiv Irana razumjela posvuda kao američki neuspjeh, kao američka vojna nedoraslost – ili raspaliti svom snagom po svemu što je za Iran vitalno, sve to maksimalno uništiti, i tek se onda povući iz ovog rata. I k tomu angažirati pješaštvo. On se jednostrano povući iz rata može, budući da je Amerika daleko odatle, ima i drugih briga, unatoč tomu što bi Netanyahuov Izrael nastavkom i progresijom američkih i izraelskih udara bio neusporedivo zadovoljniji nego naglim američkim povlačenjem iz rata.
Svjestan da prva opcija ostavlja na poprištu Iran kao relativnog pobjednika, tj. kao neporaženu silu, a druga da iziskuje dodatne američke žrtve i troškove i neizvjesne velike rizike za američke snage i za druge aktere, Trump sada pokušava forsirati rješenje u obliku onoga što on naziva „pregovorima“.
Iranska pozicija: nitko ne želi da ga proglase veleizdajnikom
S druge strane, Iran je svjestan da može zadati još razmjerno mnogo razornih udaraca američkim bazama, floti, zrakoplovnim snagama, vojnoj i civilnoj infrastrukturi te infrastrukturi arapskih zaljevskih zemalja. Ali je svjestan i toga da ga nastavak američkih vojnih akcija općenito silno slabi, osobito ako Iranu bude uništen glavni izvor prihoda, a to je izvoz nafte, da i ne govorimo o postrojenjima za desalinizaciju, energetskoj infrastrukturi i ostalomu. Navodno je već uništen iranski terminal za izvoz nafte, uglavnom u Indiju, izvan Perzijskog zaljeva, u Arapskom moru. Bude li istu sudbinu doživio otok Harg na sjeveru Perzijskog zaljeva, Iran će spasti na prosjački štap, jer će zadugo ostali bez velikih i za nj vitalno važnih prihoda. Da se sada ne dočaravaju i razne druge štete koje će dodatno pretrpjeti. A nastavi li se rat, i zaljevske zemlje zacijelo će se morati u nj uključiti u smislu vojnog djelovanja protiv Irana, i to svim raspoloživim snagama.
S treće strane, neprijateljstvo prema SAD-u (i Izraelu) u Iranu doseže enormne razmjere, a nacionalni ponos i dominantni fanatizam ne dopuštaju političko-vojnoj klasi nikakav oblik bilo kapitulacije, bilo sporazuma kojim bi Iran odustao od onoga iza čega je dosad tvrdokorno stajao. Racionalno gledano, Teheranu bi odgovaralo da rat što prije stane kako bi se zaustavilo uništavanje onoga što je bitno za sadašnjost i budućnost te države i naroda, i da se zatim postupno normalizira stanje u Zaljevu i općenito. No smije li u paklenskom ozračju kakvo je sada nastalo postupati racionalno? Smije li uopće sa SAD-om službeno pregovarati? – Teško da se smije, čak i da se hoće. Nitko se ne usudi riskirati da ga vlastiti proglase veleizdajnikom, ako bi odgovornost za prethodnu ratobornu politiku i uspio prebaciti na pokojnog ajatolaha Hameneija i druge pobijene ’glavešine’.
No ako i ne bi došlo do eksplicitnog sporazuma, rat bi se mogao završiti implicitnim (prešutnim) sporazumom; nitko ne bi bio formalno poražen ili označen kao veleizdajnik ili kao TACO, a oružje bi u slučaju američkoga jednostranog prekida ratnih operacija zašutjelo i s jedne i s druge strane. Stvorio bi se prostor za nužne unutarnje i diplomatske aktivnosti i procese.
Najbolji uskrsni dar Trumpa čovječanstvu
Dakle, sporazumno rješenje o prekidu ratnih djelovanja protiv Irana i Irana protiv ostalih jedva da ima ikakvih izgleda. Iran zasigurno ne će kapitulirati, zato što je to tako „baždarena“, golema zemlja s vrlo moćnom kopnenom silom i s oružjima kojima još neko vrijeme može zadavati vrlo neugodne udarce protivnicima. Izrael do daljnjega ne namjerava odustati, dokle god Iran raspolaže balističkim potencijalom i može proizvoditi atomske bombe; osim, naravno, ako ga SAD na to natjera. Arapske zemlje ne će ući u rat ako on ovih dana bude obustavljen. Između iznimno dalekosežne i za sve štetne i opasne eskalacije, jedino racionalno rješenje bilo bi to da se SAD, ne postigne li se (izričit) sporazum, jednostrano povuče iz ovoga rata. Iran bi se u takvoj situaciji našao pod velikim pritiskom da i sam prekine vojna djelovanja. Bio bi to najbolji uskrsni dar Trumpa čovječanstvu. U protivnomu, nastavi li se rat, njegova cijena u svakom pogledu bit će neprocjenjivo veća od dosadašnje. Za sve uključene! A ishod neizvjestan. Za sve uključene!
