Sablažnjiva bezličnost novog totalitarizma
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 01 Travanj 2026 17:02
Iako može biti donekle korisno za razumijevanje civilizacijskih aktualnosti, valja biti oprezan s korištenjem pojmovlja iz prošlosti kako bi se imenovao novi politički režim današnjice; režim koji nazivam globalističkim tehnokratskim totalitarizmom, piše Luka Goleš Babić na svom blogu Sapere Aude.
Sustav koji nema čvrsto uporište u nečemu što smo do sada svjedočili
Razlog zašto u svojim tekstovima i izlaganjima inzistiram upravo na tom pojmu jest to što sustav koji nam se sve jasnije ocrtava pred očima zaista nema čvrsto uporište u bilo čemu čemu smo do sada svjedočili. Tehnofašizam, o kojemu govore jedni, i tehnokomunizam, o kojemu govore drugi, termini su koji točno ocrtavaju neke stavke novoga režima, no nijedan ga ne iscrpljuje, a sama činjenica da do određene razine možemo naizmjenično govoriti o komunizmu i fašizmu oslikava unikatnost opasnosti našeg doba.
Globalistički tehnokratski totalitarizam možda se najbolje može oslikati epitetom bezličnosti. I komunizam i fašizam bile su ideologije snažno okupljene oko konkretnih, u pravilu diktatorskih ličnosti. U svojim Izvorima totalitarizma Hannah Arendt pronicljivo je ukazala na to da je vrhovna osoba u tim režimima zapravo bila začuđujuće smjenjiva – što niz komunističkih komesara nakon Staljina jasno pokazuje – no činjenica ipak ostaje da je netko (s imenom i prezimenom – i licem) uvijek morao sjediti na vrhovnom mjestu.
Arendt je, usred prošlostoljetne totalitarne vreve, proročki najavila da će sljedeći totalitarizam biti onaj bez lica, predvođen raščovječenom birokracijom, što je potvrdio i papa Pavao VI., koji je u približno isto doba govorio o budućoj nadideološkoj tehnokraciji, koja će umjesto ideologijama biti vođena golom željom za moći, konzumiranom kroz naprednu tehniku.
Oko provedbe tehnokratskih poteza svi su na istoj strani
Slijedom toga, ako upravo tu birokratsko-tehničku mašinu koja danas proždire sve veći dio našega svijeta težimo prokrustovski ugurati u prošlostoljetne velikoideološke bitke, promašit ćemo možda ključni dio njezine esencije. Taj dio kaže da su, za razliku od Staljina i Mussolinija, današnji propagatori totalitarizma spremni tehnicirati sa svakom ideologijom koja im u danom trenutku može pripomoći u ostvarenju njihovih istinskih ciljeva.
Upravo zato stavke poslušnosti tehnototalitarnoj mašini primjećujemo kod inače ljutih političkih i kulturnih protivnika. Naprednu mrežu pametnih kamera kojom se u trenu mogu identificirati potencijalni dezerteri, ali i općeniti sistemski neposlušnici, koriste i Putin i Zelenski. Eurokratsku Chat Control regulativu, koja bi potpuno dokinula privatnost digitalnih komunikacija, podržali su i Ursula von der Leyen i Viktor Orban. Donacije i podršku od Palantira, kao možda najnaprednije tehnokorporacije specijalizirane za masovni nadzor, primili su i Kamala Harris i Donald Trump. I tako dalje. Svi ti ljudi u svakodnevici teško pronalaze ijedno zajedničko stajalište, no oko provedbe tehnokratskih poteza svi su na potpuno istoj strani.
Transhumanistička tehnokratska priča
To i jest srž tehnokracije – činjenica da svi, svjesno ili nesvjesno, rade na tome da se ljudi podčine tehnici. Razlog zašto to čine – barem onaj deklarativni – možda se razlikuje, no pitanje zašto je Faust pristao na faustovski dogovor s vragom vragu je manje bitno. C. S. Lewis u svojoj pronicljivoj knjizi Ukinuće čovjeka, u kojoj je prije gotovo sto godina najavio pokret koji danas nazivamo transhumanizmom, upozorava da tehničko poigravanje smjerom u kojem će čovječanstvo kao cjelina ići nužno sa sobom nosi i raščovječenje onih koji ga provode, jer se oni time stavljaju u kvazibožansku poziciju rekonstruiranja ljudskosti, čime sami prestaju biti ljudima u punom smislu te riječi. Oni, Lewisovim riječima, svojevoljno napuštaju okvir naravnog zakona te ga nastoje nanovo kreirati sukladno svojoj volji.
Ni komunizam ni fašizam nisu toliko duboko grebli u samu srž bitka kao takvog. Oba su bila ubilački utopijski snovi, no oba su svoj mračni san željela ostvariti u okvirima datosti ovoga svijeta. Transhumanistička tehnokratska priča pak teži potpunom ontološkom rušenju – potpunoj, gotovo demonološkoj prevlasti vlastite volje.
Specifičnosti novoga sustava valja poznavati kako bismo mu se mogli adekvatno usprotiviti. Neke od njih ocrtavaju se na sljedećim elementima globalističkog tehnokratskog totalitarizma: I. na njegovoj bezličnosti i manjku konkretnih ljudskih lica koja ga vrhunaravno predvode, II. na njegovoj nadideološkoj fleksibilnosti koja mu omogućava da instrumentalizira različite političke narative, III. na njegovoj tehnološkoj posredovanosti kroz sustave nadzora i upravljanja, te IV. na njegovoj ambiciji da ne uređuje samo društvene odnose nego i ljudsku narav, ali i sam bitak kao takav.
Kombinacija tehničke hipernaprednosti, birokratske hladnoće i ontoloških pretenzija novog tehnokratskog režima sablažnjiv je podsjetnik da gledamo u oči do sad neviđene zvijeri.
