Primirje u Iranu: Što slijedi za Europu?
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 12 Travanj 2026 18:04
EU je jedva preživjela pandemiju, rat u Ukrajini, prekid odnosa s Rusijom, a sada i prijetnju otvorenog sukoba s Iranom. Preživljava, da. Ali svaki put sve slabija.
Primirje koje su najavile Sjedinjene Države, Izrael i Iran trebalo je smanjiti rizik regionalnog rata. Washington govori o privremenom primirju, a obje strane obećale su sastati se u roku od deset dana. Ipak, Izrael i Iran i dalje međusobno izvode napade, a tržišta već pretpostavljaju da mira nema, već samo pauza.
Europa to također zna.
Cijene nafte blago su pale, a Bruxelles ponovno govori o “otpornosti”. No prava priča nije na Bliskom istoku, nego u onome što ova kriza još jednom otkriva o Europskoj uniji: svaki novi sukob čini kontinent iscrpljenijim, ovisnijim i s manje prostora za manevriranje.
EU je svaki put sve slabija
EU je jedva preživjela pandemiju, rat u Ukrajini, prekid odnosa s Rusijom, a sada i prijetnju otvorenog sukoba s Iranom. Preživljava, da. Ali svaki put sve slabija.
Od 2022. Bruxelles ponavlja da Europa više nije ovisna o ruskom plinu. To je točno. Problem je što je ta neovisnost bila samo djelomična.
Europa je zamijenila ruske plinovode ukapljenim prirodnim plinom iz Sjedinjenih Država, Katara i drugih dobavljača. Također je prešla s ovisnosti o plinovodu na ovisnost o iznimno ranjivom globalnom tržištu.
Nova kritična točka je Hormuški tjesnac. Otprilike petina globalne trgovine naftom i plinom prolazi kroz njega. Europa relativno malo izravno uvozi plina iz Katara, ali to je ne štiti od poremećaja ondje.
Ako Hormuz bude blokiran ili se jednostavno počne smatrati nesigurnim, Azija će plaćati više za svaki teret plina, a Europa je prisiljena natjecati se po znatno višim cijenama. Postoji trajno globalno tržište u kojem se tankeri s naftom i plinom praktički dražbaju u stvarnom vremenu najvišem ponuđaču.
Stari model je nestao
To se već dogodilo 2022. Razlika je u tome što su tada vlade još imale prostora za subvencije, javnu pomoć i zaduživanje. Danas je taj prostor znatno manji ili jednostavno više ne postoji.
Stari fiskalni model je nestao. Bruxelles sada sve više živi kroz stalno rastuće izdavanje duga kako bi nastavio plaćati troškove rata u Ukrajini za koji mnogi Europljani više ne vjeruju da može trajati neograničeno.
Njemačka se još nije oporavila od svoje industrijske baze. Francuska kombinira deficite, dug i stalnu političku krizu. Italija ovisi o sve nervoznijim financijskim tržištima. Vlade imaju sve manje novca, a društva sve manje strpljenja.
Pravo pitanje više nije može li Europa izdržati još jednu energetsku krizu. Pitanje je jesu li Europljani još uvijek spremni platiti za nju. Izborni rezultati diljem kontinenta sve više sugeriraju da javno strpljenje ima granice.
Ekonomska sila koja ne kontrolira ništa bitno
Europska ranjivost nije samo energetska. Europski model izgrađen je na tri stupa: jeftinoj energiji, otvorenoj trgovini i američkoj vojnoj zaštiti.
Sva tri su sada dovedena u pitanje.
Kina koristi trgovinu kao politički instrument, slično kao što je Britanija činila nakon industrijske revolucije. Sjedinjene Države čine isto. Donald Trump je ponovno otvoreno doveo u pitanje skupi američki sigurnosni kišobran nad Europom. Istodobno, rat u Ukrajini se nastavlja, Crveno more ostaje nesigurno, a Bliski istok ponovno postaje prijetnja globalnim opskrbnim lancima.
Europa ovisi o pomorskim rutama, sirovinama i opskrbnim lancima koje ne kontrolira. Pandemija je već pokazala da kontinent nije mogao proizvesti ni maske ni lijekove bez Azije. Isto vrijedi sada za plin, kritične minerale i obranu.
Bruxelles sve više govori o strateškoj autonomiji. Stvarnost je drugačija.
Europa i dalje ovisi o Sjedinjenim Državama za obavještajne podatke, protuzračnu obranu, satelite, vojni transport…
Rat u Ukrajini prisilio je Europu na povećanje vojne potrošnje. Iranska kriza taj trend ubrzava. Ipak, Europa i dalje nema zajedničku strategiju.
Istočnoeuropske zemlje žele ostati pod američkim kišobranom. Francuska želi veću autonomiju, ali pod francuskim vodstvom. Njemačka povećava obrambenu potrošnju, ali i dalje izbjegava bilo kakvo stvarno političko ili vojno vodstvo.
Rezultat je da Europa troši više, ali ostaje nepotpuna vojna sila.
Iranska kriza to je ponovno pokazala. Europska unija nije oblikovala sukob, nije mogla sama zaštititi energetske rute i nije imala odlučujuću ulogu u osiguravanju primirja.
Sljedeći prijelom bit će politički
Od 2020. Europa bilježi stalan porast političke nestabilnosti zbog inflacije, pada životnog standarda, migracija, Ukrajine, a sada i Bliskog istoka.
Svaka vanjska kriza na kraju postaje unutarnja.
Sljedećih deset dana vjerojatno će biti dovoljno da se izbjegne veća eskalacija između Izraela i Irana. Cijene nafte mogu se stabilizirati, a tržišta ponovno odahnuti, ali krhkost cijelog europskog modela neće nestati, piše The European Conservative.
