Crvena princeza i rapski kvadrati uz moraliziranje iz naslijeđene poklonjene vile
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 12 Travanj 2026 19:01
Dok jugo-mediji ovih dana od Dunje Vejzović pokušavaju napraviti moralnu vertikalu i nekakvu heroinu građanskog otpora, u pozadini te ušminkane priče krije se stari recept partijske elite: moraliziranje s visoka dok se čvrsto drže privilegije bivšeg sustava.
Vratiti papirnatu plaketu grada Raba jer ti odjednom smeta Thompsonov koncert možda prolazi kao otmjen čin u salonima, ali u stvarnosti je to samo jeftini snobizam „crvene princeze“. Smeta joj narodni roker, ali joj nimalo ne smetaju kvadrati i luksuzne vile koje je njezina diplomatska obitelj stekla dok je ostatak naroda sanjao o kavi i deterdžentu. To je ta poznata zagrebačko-bečka poza – glumatanje neshvaćene aristokracije i prodavanje “naprednih” stavova, dok se istovremeno ljubomorno čuva svaki milimetar luksuza koji je omogućila Partija.
Piše Robert Čulina
Povod ovom tekstu je upravo taj brutalni spam jugo-medija koji nas danima bombardiraju likom i djelom Dunje Vejzović, pa je red podsjetiti se tko je tu zapravo tko. Lako je glumiti veliku moralnu veličinu kad ti je leđa čuvala jugoslavenska diplomacija. Dunja Vejzović je kći Josipa Crnkovića, onog istog stručnjaka kojeg je Partija slala po Africi i Aziji da dijeli ekonomske savjete pod zastavom UN-a. To je klasična priča djeteta sustava. Prvo odrastaš u luksuzu i putuješ svijetom dok obični ljudi čekaju u redovima, a sve zato što ti tata ima dopuštenje iz Beograda za svjetske misije. Kasnije postaneš svjetska zvijezda jer ti je uz talent ta ista putovnica otvorila sva vrata.
Onda prođu desetljeća i ti se odjednom sjetiš glumiti aristokraciju pa vratiš titulu počasne građanke jer ti se u ukus ne uklapa jedan roker poput Thompsona. Zanimljivo je kako Dunji, koja je rasla u obitelji kojoj je stup bio sustav Golog otoka i jedne partije, odjednom smeta nečija ideologija. Dok je njezin otac pisao planove za razne režime po Africi, to joj očito nije kvarilo estetiku. To je ta stara škola gdje se koriste sve povlastice dok sustav traje, a onda se glumi fina Europa iz Beča ili Stuttgarta.
Njezin povratak plakete nije nikakva hrabrost nego obični snobizam crvene princeze kojoj je lokalni koncert postao previše kontroverzan. No, tu njezina principijelnost staje. Vratila je papirnato priznanje, ali je naravno zadržala luksuznu vilu u tom istom Rabu koju je naslijedila od roditelja. Tu istu vilu koju je njezina diplomatska obitelj stekla u vrijeme dok su obični ljudi o Jadranu mogli samo sanjati. Diva očito misli da joj Thompson kvari ugled, ali joj paški kvadrati nimalo ne smetaju.
Naravno, ovime ne ulazim u njezinu glazbenu stručnost ni svjetsku karijeru, koje su neosporne. Ipak, ironično je da se proslavila upravo wagnerizmom, glazbom koja sa svojom teškom mitologijom i poviješću nimalo ne sjeda u taj moderni liberalni narativ u koji se Dunja danas pokušava ugurati. Očito joj Wagnerov mračni ton ne smeta, dok god se njime osvajaju svjetske pozornice, ali joj smeta domaći roker kad treba pokazati “napredne” stavove.
