Hrvatska propada zahvaljujući Plenkovićevom koaliranju s Pupovcem

Detalji

Objavljeno: Srijeda, 01 Veljača 2023 15:55

fShare

Tweet

Predsjednik Hrvatske vlade Andrej Plenković uspio je koalirati s Miloradom Pupovcem, preživjeti aferu Agrokor, stvoriti tanku manjinsku Vladu, dokazati da ne kontrolira glavni grad (nakon Milana Bandića vlast uzima “Možemo”), poslije afera kojih je nemoguće nabrojiti otpustio skoro sve ministre i opet dobio izbore? Kako?

Korona je izazvala strah kod naroda koji se zbio oko Vlade koja se postavila kao Spasitelj, a zapravo je poslušno provodila direktive SZO-a (WHO, Svjetska zdravstvena organizacija), EU-a i još ponekih.

Istanbulska konvencija kojom se na mala vrata uvode istospolni brakovi i ipso facto mogućnost da budu „obitelj“ (A. P. kao pravnik shvaća sve suptilne nijanse papiruština), Marakeški dogovor kojim se omogućuje kolanje imigranata unutar EU-a, obnova Petrinje i Gline na Banovini koja traje tri godine i obnovljeno je 6 (šest) kuća, sve se to lako zaboravlja i oprašta uz državne i privatne medije koji sviraju unisono allegro, ma non vivace dok Titanic (zapadna civilizacija) tone.

Plenković je uspio postići takvu homogenizaciju svoje stranke kakva u Hrvatskoj nije viđena još od vremena blagopočivšega diktatora J. B. T.-a. Što nam još ostaje; da Plenković proda obalni pojas strancima, ili da amerikanizira školstvo i zdravstvo? Ili da nam Francuzi napokon ustupe zrakoplove Rafale? Svi zastupnici HDZ-a se slažu da Hrvatska treba vršiti obuku ukrajinskih vojnika, što svakako znači da kao malena i slaba država ulazimo u konflikt s velesilom. Prihvatiti veliki broj ukrajinskih izbjeglica, pomoći lijekovima, podržati u UN-u granice država ustanovljene nakon Drugoga svjetskoga rata je naša moralna dužnost, ali više od toga ne. Da je Zapad ne deseti nego pedeseti dio tehnologije i novca koji šalje Ukrajini to učinio prije 30 ili makar prije 10 godina danas bi ta država imala socijalni mir i bila razvijena. Ne ću pisati o sporazumu iz Minska, o građanskom ratu koji je na istoku nama prijateljske Ukrajine trajao više od 8 godina prije ruske intervencije (agresije), ne ću pisati o Majdanu i o izigranom Viktoru Janukoviču, niti o povijesti te napaćene zemlje koja je postala poprište odmjeravanja snaga velesila, kako ispravno zamjećuje hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Predsjednik koji zaslužuje svaku pohvalu, jer je jedan od rijetkih na političkoj sceni koji je otvoren, realan i uspravan dvonožac, a ne glinamol poslušnik. I udara otvoreno kada treba i lijevo i desno i po centru, u maniri pokojnoga Marijana Beneša. A ima Marijana koji barjak časni viju i u novinarstvu. Jasno, ograđujem se od Predsjednika svjetonazorski, tu mi je vrlo antipatičan.

Vratimo se Ukrajini, to je dugotrajan sukob u kojem je pitanje hoće li Zapad biti spreman ići do kraja, a rat se vodi i ekonomijom, točnije energetikom, na što je EU posebno osjetljiv. Pitanje na koje ne znam odgovoriti jest koliko SAD ima logističke i financijske sposobnosti da dugotrajno podržava Ukrajinu, posebno s obzirom na Pacifičku regiju u kojoj doduše Kini može strateški postaviti nasuprot ponovno militarizirani Japan. Grubo je u takvom svijetu mojem Dubrovniku, jer Kosovo, Makedonija, Crna Gora i BiH mogu lako biti destabilizirani, ako velesile tako odluče. Po velikoj kiši vidio sam Filipince kao raznose poštu po Dubrovniku. Miran i pristojan narod, odavna čine većinu posade na oceanskim brodovima. Neki dan je moja mater, tvrdoglava na mene, odbila razgovarati sa prodavačicom u dućanu na engleskom jeziku. Restorani su dubrovački prvo imali naše Slavonce, zatim su Slavonci “otkrili” Irsku i Zapad pa su došli Hrvati iz Rame, pa Bošnjaci, pa Kosovljani (Kosovci, Kosovari), pa Makedonci, pa Srbijanci. Južni (tužni) Slaveni i sjeverni Albanci su ustanovili da im se Beč i Švabija više isplate, pa sad očekujemo Aziju u kojoj je upravo Indija pretekla po broju stanovnika Kinu; zajedno imaju tri milijarde. Za to vrijeme se pravoslavni europski kršćani međusobno ubijaju na istoku Europe. Često jedini sinovi u obitelji ratuju i stradavaju.

Naravno pitate se zašto domaći ne rade, već dolazi sezonska snaga iz istočne Hercegovine. U slučaju poštara lako je odgovoriti; plaća je niska a teren užasan, strme skalinate. Konobar i kuhar su dobro plaćena zanimanja; konobar ima još i napojnicu. Malodušnost mladih, iseljavanje, mnogi studiraju neisplative i slabo isplative fakultete (menadžeri, mediji i kultura, promet, ekonomija, Žužulova škola diplomacije itd.), neki imaju apartmane. Odgovor nije jednostavan, niti jednoznačan, ali činjenica je da iz Dubrovnika koji je raj na zemlji ljudi iseljavaju, čak i liječnici, kako je tek na Banovini i Bukovici, ili Lici i Zagori?

Smiješno mi je sjetiti se kako širom Lijepe naše je teško bilo naći Hrvate slastičare, iako je taj težak posao bio itekako isplativ. Hrvat je radije plovio po morima, radio na baušteli, iseljavao u Australiju, SAD, Južnu Ameriku, Novi Zeland… Netko iseljava, ili se ne rađa, netko useljava i rađa se. Jednostavna matematika. A A. P. može mirno spavati, ugroziti ga ne može Peđa Grbin i SDP, Možemo, koji su dokazali da ništa ne možemo (osim promijeniti spol i usvojiti Zambijce i za smirenje popiti hladno pivo umjesto apaurina), a Pametno su pametni za sebe. Domovinski pokret i MOST ne će se ujediniti, a afera MUP-a s papirima posvojenih afričkih mališana Vladu ne će ni očešati. Što drugo mogu reći nego: “Živio nam dugo veliki vođa naših naroda i narodnosti, A. P.!!!! Živjeli neimari budućnosti Šeks, Manolić, Kalmeta i Bačić! Živjela bratska Eurospka unija! Dragi drugovi iz nesvrstanih zemalja, dođite na naša zamrla ognjišta i donesite dah života!”

Teo Trostmann/hrvatski-fokus.hr

• Prethodno
• Sljedeće