Emocije i razum: distanciranje od Predsjednice Republike!?

Detalji

Objavljeno: Subota, 24 Veljača 2018 15:01

fShare

Tweet

Hrvatski domoljubi i rodoljubi osjetili su se izigranim i povrijeđenim zbog službenog posjeta predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Navodno je taj posjet ostvaren kao sastavnica geopolitičke pa i vojne strategije SAD, NATO i EU u definiranju odnosa i utjecaja svjetskih sila u Jugoistočnoj Europi odnosno na tzv. „Zapadnom Balkanu“.

Pri tome se primarno misli na obuzdavanje i sprječavanje političkog, ekonomskog i vojnog učvršćivanja Ruske Federacije u Republici Srbiji; kao i ekonomske, političke i kulturne penetracije u Republici Hrvatskoj. Kao članica Europske unije i NATO saveza, Hrvatska ima državne ugovorne obveze a i interese aktivno sudjelovati pa i davati inicijative u provođenju zajedničke politike sa ostalim državama članicama tih međudržavnih asocijacija, a u koje navodno spada i taj službeni posjet predsjednika Aleksandra Vučića.

No, oni navodno bolje upućeni u geopolitiku i geostrategiju SAD, NATO pakta i Europske unije tvrde da nema ni govora o tome da je taj posjet sastavni dio njihove dugoročne političke strategije u Jugoistočnoj Europi i da su ga oni planirali i inicirali, a Hrvatska kao odgovorna članica tih političkih, gospodarskih i vojnih saveza bila obvezna prihvatiti i provesti.

Dakle, navodno se tu ne radi o ikakvoj političkoj i ugovornoj međunarodnoj obvezi te o aktualnoj i dugoročnoj potrebi i interesu Republike Hrvatske, nego o političkom soliranju pa i svojevrsnom hiru predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović. Pa onda, o kakvom se tu motivu za osobnu politiku Predsjednice može raditi? Navodno o takvom da je svojedobno Kolinda Grabar Kitarović završila gimnaziju u SAD i naučila dobro engleski jezik, a predsjednik Aleksandar Vučić dobro govori ruski jezik pa je na toj „istojezičnosti“ kliknulo međusobno povjerenje i suradnja. A od te lingvističke podudarnosti i razumijevanja pa do službenog državnog posjeta samo je koračić, zar ne rekli bi eksperti za sve i sva.

KAKO REAGIRATI: EMOCIJAMA ILI I RAZUMOM?

A kako čovjek i politološki dobro izobražen i upućen ne samo u javnu svjetsku politiku nego i njezinu „zatamnjenu“ stranu s bezbroj taktičkih igara, zamki i podvodnih grebena; može reagirati na taj i takav navodno osobnim motivima pa i svojevrsnim hirom da ne kažemo kapricom motiviran državni posjet? Spontano, odmah i žestoko, s odbojnošću, gađenjem i odbacivanjem! Kakva međunarodna politika, ugovori, savezi, sporazumi, odgovornost i obveze; kakvi državni posjeti i bakrači. Em smo svoji na svome od stoljeća sedmog, hrvatska puška o hrvatskom ramenu a samokres u ruci, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, ponosni i dostatni sami sebi kao organizmi koji se razmnožavaju partenogenezom. Autarkijo mila majko moja, ti nas štitiš od gripe i ospica, te uroka, poroka i posjeta neželjenih svakojakih. Da nam živiš ti mila autarkijo zaštitnice naša, milija nam i draža od Gospe od Kamenitih vrata! Od prokletih Amera poglavito koji nam diplomatski i logistički podupriješe „Oluju“, pravdu u sudištu Haaškom, omogućiše ulazak u NATO i EU, ehosonderom otkriše mrežu krivoarbitražnu u moru vale Savudrijske, itd. No, neumjereni kakvi već jesu i to im nije dosta, te sada Hrvatsku guraju u nove avanture pa nude da budemo LNG-energetski neovisni o Rusiji i toplini sibirskoj, da Hrvati u BiH promjenom izbornog zakona postanu ravnopravni s druga dva konstitutivna naroda, da se ostvari geopolitička i geostrateška Inicijativa „Tri mora“, da Hrvatska postane članicom Višegradske skupine, da … Tko bi to sve mogao nabrojati što su sve ti „jenkijanci“ za nas do sada napravili, te što nude a u mogućnosti su to konkretno politički i ekonomski poduprijeti da se i ostvari?

DA DOISTA, ŠTO HOĆE TI JENKIJI?

A što i kako dalje, i što dosta hoće ti Jenkiji? Da možda članovi „Ruskog lobija“ u Hrvatskoj dođu na prosjački štap i žive samo od penzije, da ne mogu više svečano otvarati nove „Lukoilove“ benzinske crpke jer tek su na 50-toj i graditi Kupare i druge „Lošinje“, da ne mogu dalje zibati rusku geopolitiku i san o izlasku na toplo more cara Petra Velikoga, da INA-u ne mogu prodati ruskom „Rosnjeftu“, da neke novine i portali ostanu bez „subvencija“ kao što su hokejaši „Medveščaka“ ostali bez ruske lige?

Da, doista, što to sve hoće od nas ti sebični Jenkiji, i nije li krajnje vrijeme da nam prestanu nanositi štetu? Naime, da nije njih i njihovih geopolitičkih i geostrateških potreba i interesa, bio bi se ostvario Plan Z-4, imali bismo državu u državi, bili bi strani državljani u vlastitoj državi, koristili bi putovnicu za putovanje kroz Baranju, Srijem, Banovinu, Knin i Šerbedžijine „Brione“ i mogli se nakon toga hvaliti prijateljima da smo bili u inozemstvu, bili bi državnopravno i politički svjetski unikatni i predmet znanstvenih istraživanja i doktorskih disertacija na sveučilištima širom svijeta tako da bi naši politolozi mogli imati znanstveni članak indeksiran i u najprestižnijoj bazi podataka Current Contest, te kao narod bili bi predmet sažaljevanja i podsmjeha širom tog istog svijeta!

Ministar kulture bio bi Oliver Frljić, predsjednica vlade Nina Obuljen-Valjalo- Koržinek, Božo Biškupić bio bi glavni i odgovorni vozač i fotograf vlade, prestala bi bolesna hrvatska presizanja da su Ruđer Bošković, Josip Pančić i Ivo Andrić etnički Hrvati a dubrovačka književnost hrvatska, Savudrijska vala bila bi preimenovana u Piranski zaljev, Stjepan Mesić bio bi predsjednik SUBNOR-a, Josip Manolić predsjednik Saveza omladine, Branko Roglić predsjednik Savjeta federacije, Ante Vlahović predsjednik Matice hrvatske i Franjo Gregurić predsjednik HAZU.

JESU LI OSOBNA I DRŽAVA RAZINA ISTO?

Velikosrpskom ideologijom, licemjernim pristupom politici, kičoljubnim patetičnoteatralnim javnim nastupom, arhaičnoprovincijalnim mačogardom, demagoškom retorikom, neiskrenom percepcijom i poimanjem prošlosti te dvoličnim odnosom prema sadašnjosti i budućnosti, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić malo koga može ostaviti ravnodušnim te i metaforički u smislu trenutnog izazivanja alergijske reakcije u rasponu od koprivnjače do Quinckeova edema, a pogotovo to nikako i nikada ne mogu biti branitelji i stradalnici JNA i srbijanske paravojne ratne agresije na Hrvatsku u kojoj je i on aktivno i izravno sudjelovao! Zbog toga su neizbježni, očekivani i logični uznemirenost i odbojnost do samog gađenja koju kod njih izaziva i sama spomen njegova imena, a njegova osobna nazočnost je tortura koja ima retraumatizacijski učinak te oživljava duševne bolove i noćne mőre.

No, dok je to na individualnoj i skupnoj razini emocija, etike, morala, solidarnosti i ponašanja neupitno, trajno i nepromjenjivo; može li i smije li to biti isto tako i na razini države kao subjekta međunarodnog prava i državne politike od koje čak u krajnjim okolnostima može ovisiti i sama opstojnost nacionalne hrvatske države i hrvatskoga naroda? Može li se i tu i bi li bilo korisno za narod i državu reagirati spontano, srcem i ponosom žrtve i pobjednika, osjećajno, etično i moralno kako bi to u svijetu prava, pravde i humanosti jedino bilo moguće i dopušteno? Pogotovo kada se radi o educiranom provokatoru i baštiniku kulture laži kao kulturnom obrascu i društvenom kanonu, te institucionaliziranoj odnosno državnoj psihološko-propagandnoj agresiji osmišljenoj i planiranoj upravo zato i s ciljem da Hrvatska ostane imobilizirana i trajno zarobljena u ratnoj traumi, boli, noćnim morama, flash-backovima, poniženju i nepravdi; da ne može biti te da i ne bude aktivni subjekt međunarodne politike i skrbi za potrebe i interese hrvatskoga naroda i nacionalne države, nego da bude tek puki pasivni objekt i žrtva političkih mešetarenja srbijanske državne politike i sveukupne međunarodne strategije te njezinih međunarodnih mentora i protektora?

Na ta i takva pitanja odgovor ne može te i ne smije biti opći, zajednički i kolektivni; nego samo i jedino osobni, pojedinačni, individualni; u okviru svoje savjesti, osjećaja, etike, morala, solidarnosti, altruizma, domoljublja, rodoljublja i odgovornosti za opće i zajedničko dobro; a to znači – za narod hrvatski i državu hrvatsku!

Blaženko Strižić/Hrvatsko nebo

• Prethodno
• Sljedeće