HRVATSKI VITEZ SLOBODAN PRALJAK – S NAMA JE! 

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! 

(02.01.1945. – 29.11.2017.)

Jedan od glavnih izvora znanja opće populacije je Wikipedija pa evo što se tamo piše o broju žrtava u logoru Jasenovac. Inačice Wikipedijinih tekstova iz sredine listopada 2025. godine na engleskom, njemačkom, francuskom i talijanskom uglavnom se drže brojeva od osamdeset do sto tisuća, ali većina uz to daje i mogućnost da bi se moglo raditi i o puno većem broju odnosno o stotinama tisuća žrtava

Prema izvješću EK stopa nezaposlenosti među migrantima značajno je viša od prosjeka EU. Više od sedam milijuna migranata ostaje izvan tržišta rada Europske unije, unatoč inzistiranju liberalne političke klase da će milijuni migranata pristiglih tijekom posljednjih desetljeća koristiti Europi.

Nedavno je u Hrvatskom saboru održan okrugli stol na temu jasenovačkih žrtava. Glavna tema je, naravno, bio broj žrtava. Broj s kojim se politički manipulira još iz doba bivše Juge. Velikosrpska propaganda se još u to doba uspješno koristila Jasenovcem kako bi prokazali svima genocidni karakter Hrvata i ustaškog režima.

istanbulsku

Hrvatska na žalost, još uvijek interese Bruxellesa stavlja ispred nacionalnih interesa. Pod vodstvom Andreja Plenkovića, Hrvatska je prije sedam godina ratificirala Istanbulsku konvenciju, čime je u društvo na mala vrata uvedena rodna ideologija. 

Dok Plenković, Milanović, Pupovac i bijesni neojugoslavenski medijski propagandisti ne odgovore na jedno jedino pitanje, gdje su kosturi 83 tisuće navodnih jasenovačkih žrtava, treba ih smatrati korisnim idiotima velikosrpske poltiike! 

Jean-Claude Juncker nikada nije skrivao što misli o demografskim izazovima Europe. Kao predsjednik Europske komisije otvoreno je izjavio da će „Europa morati uvoziti radnu snagu iz Afrike“ ako želi održati svoj gospodarski i socijalni model. Umjesto da razvije politiku rađanja i demografske obnove, Bruxelles je još tada izabrao jednostavniji, ali pogubniji put – zamjenu stanovništva.

Body of Jean-Michel Nicolier, defender and volunteer, found

Bilo je začudno jutro srijede 29. listopada 2025. Upravo uz recitaciju pjesme „Majka traži svoga sina“, svetonedeljske pjesnikinje Maje Vidaković, posvećene Jean-Michelu Nicolieru, stigla je vijest o pronalasku, odnosno identifikaciji njegova tijela nakon 34 godine potrage, vijest o mirnijem snu u vječnosti Francuza, dragovoljca HOS-a one najtužnije hrvatske zime 1991. godine.

Jasenovac

Da, mi umanjujemo broj žrtava u Jasenovcu. Točno to radimo. Umanjujemo ono što su oni uvećali. A koliko su uvećali pokazao sam prošle godine u dokumentu iz 1946. kojeg sad opet ovdje dijelim na uvid svima. Piše Miki Bratanić na svom Facebook profilu. Uvećali su broj žrtava za 2500 puta. Eto, toliko su lagali. 2500 puta.

U Europskoj uniji klimatska agenda pretvorila se iz politike u neku vrstu religije, nešto što se gleda kao dogmu, što se ne smije preispitati i to košta. Europska unija danas, nažalost, gubi utakmicu u odnosu na druge sile, od Kine do Amerike pod Trumpom.

Iva Borković u ime Hrvatskog novinarskog društva (HND) poslala je na adresu redakcije portala Narod.hr molbu u kojoj traži da ja, Luka Šarić, odgovaram pred tijelom ove udruge koje se nimalo sarkastično naziva „Novinarskim vijećem časti“. HND i čast! Da stvar bude komičnija, predsjednik tog vijeća je „časni sudac“, ni manje ni više, nego – Hrvoje Šimičević, teoretičar kršćanskog fašizma i Pupovčev novinar Novosti.

Rijeka – europska prijestolnica torture

Pin It

Image result for šljivančanin

Divovska petokraka na neboderu je drugi zanimljivi simbol EPK, pogotovo u gradu koji slavi različitost, a pod njom je svojedobno etnički očišćen od većine stanovništva. Zadnje aktivno korištenja istog tog simbola u Hrvatskoj bilo je na glavama Mladića i Šljivančanina

Prikazani proračun manifestacije je 30 327 000 eura, od toga 10 milijuna dolazi iz državnog proračuna, 10 milijuna i 327 tisuća daje grad Rijeka, 3 milijuna županija, 3 milijuna su dobivena putem natječaja iz EU fondova, 3 milijuna od sponzora i milijun iz drugih izvora.

Svečanost otvaranja sezone u kojoj Rijeka, zajedno s irskim gradićem Galwayem, nosi titulu „europske prijestolnice kulture“ uzburkala je duhove iz ideoloških razloga. No nitko ne govori o meritumu.

Što je EPK i što nam ta titula i ono što stoji iza nje govori o poimanju kulture danas? Ukratko, kultura je sluškinja turizma, i promatra je se primarno kroz ekonomsku korist. Pa koliko onda to sve košta i tko plaća?

Prikazani proračun manifestacije je 30 327 000 eura, od toga 10 milijuna dolazi iz državnog proračuna, 10 milijuna i 327 tisuća daje grad Rijeka, 3 milijuna županija, 3 milijuna su dobivena putem natječaja iz EU fondova, 3 milijuna od sponzora i milijun iz drugih izvora.

Dakle, manje od deset posto daje EU, jednako toliko sponzori, a 80% dolazi od javnih sredstava. Kada se zemlji članici dodjeljuje čast da ima grad kulture, odluka tko će to biti se ne prepušta nekom neovisnom nacionalnom tijelu, za koje se može pretpostaviti da bi najbolje moglo razlučiti koji su strateški interesi i potencijali pojedinih gradova, nego je donose tzv. europski stručnjaci, koji se pritom, i jako dobro plaćaju, konkretno 500 eura po danu.

Europa ti dakle dadne da nosiš titulu, a ti ćeš platiti. Dobiješ milijun eura, ali će toliko od tebe i iskamčiti na radionice, konzultacije i sl. A ti financiraj ostalo. Obersnelovi kult-menadžeri su geslom „luka različitosti“ vješto uboli ono što se prodaje u trenutnoj Europi koja je u rasapu svog multikulturnog identiteta. Iako su sami vrlo daleko od toga.

Rijeka je grad u propadanju. Izgubila je preko deset tisuća stanovnika u zadnjih sedam godina, više od Osijeka, no o tome se za razliku od slavonske depre, iz nekog razloga ne govori. Riječkoj vlasti je EPK dobro došao kao „opijum za narod“.

Iz vlastitih ideoloških okova i ograničenja ne mogu pa je najbolja stvar koje su se dosjetili da se digne kredit i ulupa pedeset milijuna kuna građana Rijeke na obnovu paradnog broda jugoslavenskog komunističkog diktatora.

Divovska petokraka na neboderu je drugi zanimljivi simbol EPK, pogotovo u gradu koji slavi različitost, a pod njom je svojedobno etnički očišćen od većine stanovništva. Zadnje aktivno korištenja istog tog simbola u Hrvatskoj bilo je na glavama Mladića i Šljivančanina.

Lijevi komentatori su uzbuđeni što je na otvaranju otpjevalo Bella ciao, no bolje da su titoisti otpjevali Ciao bei riječkim Talijanima, većini stanovništva grada, koje su pobili i potjerali, zauzeli im domove i tvornice pa prazan grad naselili novim ljudima od kojih su stvorili jugoslavenski melting-pot. Lokalno hrvatsko stanovništvo je ranije puno propatilo pod fašističkim režimom.

Spletom okolnosti, Staljin i Tito su im omogućili da se osvete i namire nad Talijanima, no time su upali u ideološku i moralnu klopku u kojoj im potomci tavore i dan danas. Bella ciao znaju otpjevati i alternativniji popovi u talijanskim crkvama, pa nije nikakvo čudo čuti je u gradu u kojem je komunistička partija na vlasti neprekinuto 75 godina, čime je i službeno oboren rekord Moskve. A i dalje traje.

Pokojni Denis Kuljiš je napisao da bi u Rijeci, da se kandidira, i Lenjinova mumija dobila izbore. Osnovi ton otvaranja je bio otužno provincijalan, u smislu, hej, pogledajte, i mi mali komunistički tupani „slušamo ploče i sviramo rock“. Trži se alternativna konfekcija, a vrhunac približavanja Europi je muškarac u haljini kao voditelj(ica) u HNK.

Smaraju time što su rano imali pankere. OK, pratilo se prilično ažurno proizvode britanske industrije zabave od prije gotovo pola stoljeća, i što sad? Sto godina nakon povijesne avangarde oni bi šokirali, kao buntovni su, a u biti potpuno na liniji europske oligarhije kojoj su se i umilili lažima o „luci različitosti“.

Sitniš je podijeljen brojnim udrugama, od vrtića do Matice umirovljenika Rijeke, od „LP Rock udruga riječkih rokera 60-ih“ do „Umjetničke udruge Ćeif“. Sve to, uz rodbinu koja dođe pogledati svoje, tiskalo se na kiši da gleda Prlju, Obersnelova režimskog pankera iz gradskog stana, kako u kombinezonu radnika Viktora Lenca glumi da malo vari, djecu kako lupaju po kutijama i finski zbor vikača koji „vrište, zveckaju i viču“, sve rade osim što pjevaju.

Ideologizacijom su se unaprijed zaštitili od bilo kakve estetske kritike tog provincijalnog treša, estetike ružnog bez duha i režimske „provokativnosti“ na tragu vrijednosti briselske vlasti, jer onda kažu kako ih napadaju desničari.

Očekivalo bi se od progresivnih alternativaca, koji su kao protiv sustava, da se kritički osvrnu na samu ideju prijestolnice kulture i centralističku politiku EU, a ne da se upregnu u oligarhijsku kulturnu politiku, uz malo vlastitog jugokomunističkog toucha. Kakav će biti epilog? Graz je od EPK turistički profitirao, Košice su uspješno izvukle novac iz EU fondova, no Maribor, primjerice, i danas otplaćuje dugove dok je belgijski Mons do datuma otvorenja uspio ostvariti samo jedan od pet planiranih infrastrukturnih projekata.

Rijeci držim palčeve da iz tog cirkusa nešto i dobije, no sudeći po ovima koji vode projekt i „otkačenom“ otvaranju, teško je vjerovati da će, kad se slegne crvena prašina, Riječanima išta vrijedno ostati.

Nino Raspudić / Večernji list

Login Form